simbol dnr

Palata guvernera: Carstvo Staljina i ljubitelja naučne fantastike

Nakon početnog Donbas-bandit stila, sada se njeguje jedna vrsta staroruskog dilberskog kulta
58 pregleda 8 komentar(a)
Ažurirano: 17.02.2019. 22:27h

Palata guvernera na Ševčenko Prospektu je ogromna, betonska građevina na 11 spratova, u stilu kasne sovjetske moderne. Decenijama je bila simbol državne moći u istočno-ukrajinskom industrijskom području Donbas. Danas, sa porazbijanom staklarijom, ostacima prozora oblijepljenim svim i svačim u zaštiti od snajperista i teško naoružanim, neobrijanim stražarima, koji neprestano puše jednu lošu cigaretu za drugom, danas je ova zgrada simbol one separatističke „Donjecke Narodne Republike“ (DNR), koja već mjesecima u svojim kandžama drži milione stanovnika ovog regiona.

Ko god se prošeta palatom, naučiće puno o „DNR“. Ulaz i stepeništa su bodljikavom žicom učinjena neprohodnim, a na puno vrata po palati za odbranu od eventualnog napada su zavarene čelične ploče, dok su istovremeno pojedina vrata ukrašena vezovima i štrikerajima, a preko nekih stavljen prljavi šal, da se kroz njih ne prolazi. Foaje je slika i prilika anarhističko-revolucionarnog žanra: bojovnici užicama srču boršč iz plastičnih pjatova, svako od njih, sem ogromnih kuvarica u keceljama, nosi prilično zastarelo oružje: pištolje, puške, minobacače.

Pod ikonama i portretima palih bojovnika gore svijeće, a kroz veliku ulaznu halu je podignuto više zidova od vreća sa pijeskom. Najvažnije institucije „Republike“ imaju svoje sjedište ovde u palati: „Parlament“, koji se u skladu sa sovjetskom tradicijom zove „Vrhovni sovjet“, kao i „Predsjednik Vlade“, služba za razmjenu talaca, koje ovde nazivaju „ratni zarobljenici“. Iako sve što čini „DNR“ ima adresu ovdje, nova „država“ ne popunjava svoje sjedište ni izbliza. Većina spratova nudi sliku divlje pohare, puno kancelarija je ispreturano, regali pobacani po podu, slike pocijepane.

Po hodnicima leže brda akata, trezori širom otvoreni i prazni, televizori razbijeni. U pojedinim prostorijama, poput „sekretarijata za štampu“ na sedmom spratu, haos odaje pokušaje zauzdavanja: iako su i ovdje hodnici puni smeća, iako i ovdje ka nebu vape sasušene kancelarijske biljke kao osmuđeni simboli propasti, ipak se nekako može naći put do radnog stola „portparolke“, čiji biro očigledno nekome služi kao spavaća soba: preko sofe leži nabačeni jorgan, a na kompjuteru se suše muške čarape. Najveći stepen reda doseže jedanaesti sprat. Ovde je sjedište „premijera“ Aleksandra Borodaja.

Borci na hodnicima 11 sprata se diče kojim kilogramom mišića, pušaka i pištolja više od njihovih saboraca na ulazu u palatu, a umjesto masnih kuvarica sa trovezama i keceljama iz foajea, kroz „premijerov“ sprat se vrzma gomila sekretarica, odjevenih u balkanskom ministerijalnom stilu: ekstremno kratke mini-suknjice, ekstremno dugi i drečavo lakirani nokti i ekstremno visoke štikle. „Država“, koja ima problema da makar do pola popuni svoju najvažniju reprezentativnu zgradu, se svojski trudi da na prvi pogled pokaže kako posjeduje sve što jednoj državi elem i treba. Kako rekosmo, ima „parlament“, koji ima manu da ga niko nije izabrao: „poslanici“ su sami sebe proglasili za članove parlamenta.

„Parlament“ ima i „predsjednika“, koji se odaziva na ime Denis Pušiljin, koji je bio aktivan u „MMM“, jednoj od „finansijkih piramida“, koje su u vrijeme nakon pada SSSR narodu iz džepa iscijedile i posljednju kopejku.

Egzekutivu vodi „premijer“, kršten kao Aleksandar Borodaj, inače ruski državljanin, čiji mobilni zvoni melodijom himne SSSR-a. Prije nego što se poput komete uspeo na političko nebo separatista Donbasa, Borodaj je na Krimu bio savjetnik tamošnjeg „premijera“ Sergeja Aksjonova i sa njim organizovao moskovsku aneksiju ovog ukrajinskog poluostrva.

Borodaj je viđen i po drugim teritorijama, u kojima Rusija pokušava da utvrdi svoju moć: Čečeniji i Pridnjestrovlju. Iznad „ustavnih organa“ „Donjecke Narodne Republike“ teoretski se uzdiže još i struktura zvana „Unija Narodnih Republika“, jedna nebulozna „savezna država“ koju je „DNR“ osnovala zajedno sa komšijskom „Luganskom Narodnom Republikom“, a koju poneki zovu „Novorusija“.

Ta unija do sada nije pokazala previše supstance, nema ni vladu ni ustanove, ali ima zajedničku „Parlamentarnu skupštinu“, koja je do sada uspjela da održi samo jednu sjednicu. Ako se posmatra realnost „DNR“ van palate guvernera, u Donjecku ćete naći istu prazninu i haos poput onog u palati. Realna moć ove „države“ je ograničena na par porazbijanih zgrada i mrežu uličnih barikada na svim ulazima u grad. Sem ta dva aspekta, „DNR“ zrači prije svega vakuum, koji se u Donjecku ogleda u skoro potpunom odsustvu policije, pri čemu se izuzima još od sovjetskih vremena ozloglašena saobraćajna, koja odvajkada životari od korupcije i kojoj ne pada na pamet da se odrekne te navike ni kad po ulicama grada vlada rat.

Ostali državni organi, socijane ustanove, elektrodistribucija itd. se nalaze u stanju „bijelog štrajka“, otaljavaju posao i dobijaju platu i dalje od ukrajinske vlade u Kijevu, koju inače ne priznaju.

Predstavnici nove pobunjenike države, poput „viceministra odbrane“, Fjodora Berezina, na čijem radnom stolu leže dva kalašnjikova i četiri mobilna telefona, uopšte se i ne trude da opovrgnu da „DNR“ trenutno uopšte nije u stanju da uspostavi unutrašnji poredak. Tek „poslije pobjede nad trupama Kijevske hunte ćemo se brinuti i o tim pitanjima“, kaže Berezin, koji je godinama bio vodeći član donjeckog Kluba ljubitelja naučne fantastike. Autor je bezbrojnih romana, koje on opisuje kao „filozofske tehno-trilere“, a čija se radnja dešava u dalekoj budućnosti, u kojoj šačica ruskih junaka svijet spasava od grozomorne supersile Amerike, koja prijeti da pokori sve svojim ogromnim mega-nosačima aviona. Antiimperjalistički superheroji su u jednom paralelnom univerzumu čekali na svoj dan i pojavili se u zadnjem momentu da bi pod sovjetskim barjakom uskočili u borbu za spasavanje svijeta.

I van naučne fanstastike su sovjetska i velikoruska nostalgija možda najjači imenitelj „DNR“. Što već započinje sa načinom odijevanja njenih ratnika. Prošlih nedjelja se moda jasno udaljila od početnog Donbas-bandit-stila („adidas“ trenerka i gumene sandale), tako da se sada njeguje jedna vrsta staroruskog dilberskog kulta, koji, u idealnom slučaju, karakterišu: gomila mišića, duga brada i obrijana glava. Sliku upotpunjavaju tamne naočare za sunce, teške psovke, još teži pravoslavni krst na isto tako teškoj lančugi oko mesnatog vrata, te obavezujuća gomila svih vrsta pleha i metala, pod opštom odrednicom: svijetlo oružje u mlada junaka, novoruska propusnica na ćupriiji za gornje svjetove. Kult snage personalizuje sveprisutnost idola Vladimira Putina i Josifa Stalina.

Putinov portret visi u guvernerskoj palati direktno pored slike „premijera“ Borodaja, a kad na „Vrhovnom sovjetu DNR“ pred početak plenarne sednice testiraju ozvučenje, na mikrofone momčad iz personala izgovara čuvene Staljinove riječi: „Naša stvar je pravedna! Neprijatelj će biti uništen“. Ruski element pri tom ni u kom slučaju nije ograničen samo na simboliku.

Da su se bojovnici „DNR“ većim dijelom došunjali iz Rusije nikom ne pada na pamet da demantuje. Na kraju krajeva, njihovi pali drugovi uvijek transportuju nazad u Rusiju u hladnjačama, na kojima piše „Teret 200“, što je šifra, koju je još SSSR koristio za transport svojih leševa.

Osim „premijera“ Borodaja je njegov „ministar vojni“ Igor Girkin, zvani „Strelkov“, najistaknutiji Rus među pobunjenicima. Ukrajinska obavještajna služba SBU ga definiše kao penzionisanog pukovnika ruske vojno-kontraobavještajne službe GRU. Fotografije na Internetu odaju njegovu zaluđenost staroruskim vojnim uniformama, a svoju vezanost za SSSR je Girkin -„Strela“ posvjedočio time što je u Slavjansku, dok je nad njim gospodario, više „nedisciplinovanih“ iz sopstvenih redova dao strijeljati, sve se pozivajući na jedan sovjetski dekret iz Onog rata. Kao i Borodaj, i Girkin je u prošlosti dokumentovan u Čečeniji, Pridnjestrovlju i najzad na Krimu.

U presretenim telefonskim razgovorima, koje je ukrajinska služba objavila, čuje se glas, vrlo sličan njegovom, koji se sa saradnicima savjetuje oko toga, šta da se radi sa leševima ubijenih protivnika, koji se gomilaju u podrumu njegove komandature i već „počinju da bazde“.

Sukobi oko podjele plijena dio donjecke svakodnevnice

Stvarna moć u „DNR“, po svemu sudeći, leži u rukama terenskih komandira, a s obzirom na to da su ovi momci isto toliko halapljivi koliko i nestrpljivi, sukobi oko podjele plijena su dio donjecke svakodnevice.

Girkin je nedavno brutalnim nasiljem protjerao iz Donjecka grupu proruskih boraca, koji su iz obližnjeg grada Gorlovka upali i zauzeli jednu policajsku stanicu a da se prethodno nisu javili gospodaru grada. Inače, njihov komandant u Gorlovki, čuveni Igor Besler, zvani „Demon“, se na Jutjubu hvalio brojem pogubljenih zarobljenika, koje je lično „odradio“. „Bataljoni“ ovih muškaraca nose imena poput „Istok“, „Ruska pravoslavna armija“, „Zemaljska odbrana Donbas“ ili „Bedem“.

Jedan od renomiranijih njihovih komandanata, Oleksandar Hodakovski, inače bivši oficir ukrajinske tajne službe, je nedavno objasnio, da među njima realno postoje tri moćne grupacije: krilo oko Girkina, krilo oko „Demona“ iz Gorlovke i njegov sopstveni bataljon „Istok“.

Ovi „bataljoni“ se međusobno optužuju da su „na platnom spisku“ pojedinih oligarha. Girkinovi na primjer, stalno prebacuju „Istoku“ da je u realnosti privatni instrument moći donjeckog milijardera Rinata Ahmatova, što Hodakovski, naravno, demantuje. Drugi su, pak, ubijeđeni da je „Istok“ privatna armija srušenog predsjednika Janukoviča i njegove mafijaške „familije“.

Prevod: Mirko Vuletić