Njemački pukovnik Štaufenberg prije tačno 70 godina pokušao da ubije vrhovnog komandanta i sruši nacistički režim. Stražar na dužnosti u Hitlerovom štabu i Štaufenbergov sin Bertold i danas pamte svaki detalj tog dana.
Julsko jutro u Berlinu, godine 1944. Pukovnik plemićkog porekla i nosilac Gvozdenog krsta Klaus fon Štaufenberg se sprema za put. Još malo pa će osam sati. Oficira Vermahta čeka avion tipa Junker 52, u kome poleće u pravcu „Vučje jame“, Hitlerovog komandnog centra. Štaufenberg namjerava da ubije Hitlera i tako obori nacistički režim. Za to mu se pruža dobra prilika. Zbog visokog položaja u vojnoj hijerarhiji, danas će podnijeti izvještaj Fireru lično.
Od Berlina do Vučje jame, koja se nalazi u istočnoj Pruskoj, treba prevaliti oko 600 kilometara. Tamo je na straži redov prve klase, 21 godišnji Kurt Salterberg. „Mi to nismo zvali Firerov glavni štab, nego baza“, sjeća se Salterberg, koji je danas prevalio devedesetu. Kao član bataljona koji je pratio Hitlera, njegov zadatak je bio da čuva unutrašnji bezbjednosni prsten u tom utvrđenju.
Nakon slijetanja, Štaufenberg i još dva zavjerenika – general-major Helmut Štif i poručnik Verner fon Heften dolaze do srca nacističke mašinerije. U „Vučjoj jami“ se okuplja vrhovna komanda Vermahta.
Sa Kajtelom nema kontrole
Kurt Salterberg se i dalje seća svake pojedinosti. Za četvrtak 20. jul, 1944, zakazan je sastanak kome će prisustvovati Firer. „Sve je bilo kontrolisano. Morao sam da provjerim svakog ko je htio da uđe kod Hitlera.“ Doduše, to se nije odnosilo na feldmaršala Kajtela, načelnika vrhovne komande Vermahta, ni na osobe koje su ga pratile.
„Kajtel je imao trajno odobren pristup, ljude u njegovoj pratnji nije bilo potrebno kontrolisati“, objašnjava Salterberger. Jedan od Kajtelovih pratilaca bio je ratni invalid pukovnik Štaufenberg : „Odmah sam ga uočio, jer je nosio povez na oku, zbog povrede iz rata. Imao je i aktovku, ali to nije bilo ništa sumnjivo.“
U pola 11, Štaufenberg se u jednoj od baraka namijenjenoj za feldmaršala Kajtela sprema za pitanja koja bi Hitler mogao da postavi na predstojećem razgovoru. Kod sebe je imao dva paketa sa eksplozivom, objašnjava upravnik Memorijalnog centra nemačkoj otpora u Berlinu, Johanes Tuhel. „Štaufenberg je napustio prostoriju pod izgovorom da mora da se osvježi. U jednoj sporednoj sobi je sa poručnikom Vernerom fon Heftenom aktivirao satni mehanizam bombe.“
U 12:37 Kajtel predstavlja Štaufenberga Hitleru i najavljuje njegov izvještaj – radilo se o upotrebi takozvanih divizija za blokiranje. Štaufenberg neopaženo ostavlja tašnu sa plastičnim eksplozivom ispod teškog stola od hrastovine, pored Hitlera. Kratko pred trenutak za detonaciju, Štaufenberg izlazi iz sobe, uz izgovor da mora hitno da telefonira. Sada je 12:40 minuta.
Čuvar Saltenberg je primijetio da Štaufenberg brzo napušta sastanak, ali nije smatrao da je to posebno neobično: „Slična stvar se već jednom desila, kada je neko želio da brzo donese potrebna dokumenta.“
Baraka spasila Hitlera
Još samo dva minuta do detonacije. U ta dva minuta pukovnik Brand, ništa ne sluteći, premješta tašnu ispod stola na drugu stranu. To će ga koštati života, a Hitlera spasiti od sigurne smrti. Ubrzo nakon toga, odjekuje eksplozija: “Vihor papira, drva i iverja, ogroman oblak dima”, kaže Salterberg, “jedan od prisutnih je izletio kroz prozror, drugi su navalili na vrata. Totalni haos!”
U štabu vlada panika, i niko ne zna šta se desilo. „Ljudi zapomažu, valjaju se po podu“, priča Kurt Salterberg. Na početku se nije znalo da li je Hitler preživio „Svi viču: Gdje je Firer? A onda je Hitler izašao iz barake, držali su ga dvojica ljudi“.
Nakon detonacije, Štaufenberg je ubijeđen da je Hitler mrtav. On i poručnik Heften napuštaju bazu i žure u Berlin, da bi dovršili državni udar. Već ih čeka vojni avion. Ali, atentatori su se preračunali. Hitler je preživio – između ostalog jer je sastanak održan u drvenoj baraci, a ne u bunkeru, kao što se to obično radilo. Da je bomba eksplodirala u betonskom bunkeru „Hitler bi sigurno poginuo u tom napadu“, tvrdi istoričar Tušel.
Svijet se okrenuo naglavačke
Nakon neuspjelog atentata, nacisti pokreću osvetnički pogon protiv zaverenika i njihovih porodica, koji su u Berlinu pokušavali da izvrše prevrat. Štaufenberg je uhapšen i strijeljan iste noći u zgradi koja danas služi kao sjedište njemačkog ministarstva odbrane.
Gestapo zavjerenicima oduzima djecu i odvodi ih poseban dom. Među njima je i četvoro djece pukovnika Štaufenberga. Najstariji među njima je tada desetogodišnji Bertold: „Naravno da je bilo užasno, jer smo bili odvojeni od porodice i nismo znali ništa. Bili smo sami“ , kaže on.
Bertold Marija Šenk Graf fon Štaufenberg , rođen je 1934. Aristorkatsko porijeklo, vojna karijera njegovog oca i vrijeme u kome je odrastao ostavili su svoj trag. „Mi smo odrasli isto kao i druga djeca u toj klasi. Dakle, i mi smo na neki način bili mali nacisti. Moja majka nije to tražila. Ali iz dobrog razloga nije se ni bunila, jer bio onda ona ili moj otac postali sumnjivi.“
A zatim se u julu 1944. svijet okrenuo naglavačke. „Čuli smo o atentantu na radiju, ali nisu spominjali imena. Onda nam je majka sljedećeg dana rekla da je to učinio naš otac. Bio sam šokiran i zbunjen: Kako je mogao da nasrne na Firera? Ali jednu stvar znam sigurno: nikada ga nisam smatrao kriminalcem“
Za zavjerenike koji nisu odmah strijeljani, organizovan je poznati lažirani proces pred takozvanim Berlinskim narodnim sudom. Predsjedavajući sudija bio je Roland Frejzler, a još prije početka postupka bilo je odlučeno da će optuženi dobiti smrtne kazne.
U berlinskom zatvoru Plecenze je do aprila 1945 ubijeno je 89 učesnika julske zavjere i njihovih pristalica. Uoči pogubljivanja muževa, njihove supruge su dobile zvanično obavještenje da će porodice morati da plate sudske troškove.
Bertold Graf fon Štaufenberg to tada nije znao. Njegovi roditelji nikada nisu razgovarali o politici sa djecom. Iz današnje perspektive ga ne iznenađuje da je njegov otac vodio dvorstruki život. „Naravno, to bi učinio svaki zavjerenik. Mi smo još tada čuli za djecu koja su prijavljivala svoje roditelje. Jedan desetogodišnjak, kao što sam ja tada bio, još nije mogao da o tome misli kako treba“, kaže on.
Pred kraj rata, posle Uskrsa 1945. godine, pripadnici Vermahta pokušali su da djecu zavjerenika prebace u logor Buhenvald ali se to nije desilo zbog bombardovanja američke vojske. Dva mjeseca posle nemačke kapitulacije, ponovo se sreće sa preživjelim članovima porodice.
Kako danas vidi svog oca? „Formalno gledano je bio veleizdajnik, ali mislim da je to što je on uradio, legitimno. Uvijek sam vjerovao da on nije položio život za tadašnju državu, ali da jeste umro za Njemačku.“
Bonus video:
