Na devetom spratu Ruske državne biblioteke nalazi se spechran, ili stara specijalna kolekcija često nazivana gulag za knjige - kojoj je bio ograničen pristup jer ju je sovjetska država smatrala „ideološki štetnom“.
Kolekcija se sastoji od hiljada knjiga, crteža, gravura, fotografija i filmova - i sav taj materijal je povezan sa seksom, piše „Moskou tajms“ (The Moscow Times).
To je bila najbizarnija tajna u SSSR-u: riznica pornografije u glavnoj državnoj biblioteci, preko puta Kremlja. Sastavili su je boljševici kao skladište za erotiku aristokrata, da bi na kraju imala 12.000 primjeraka iz cijelog svijeta, od japanskih gravura iz 18. vijeka do ljubavnih romana iz Niksonovog doba.
Nedostupna za javnost, kolekcija je uvijek bila otvorena za najviše partijske zvaničnike. Ona je i danas donekle tajna jer ne postoji kompletan popis sadržaja i veliki dio još nije naveden u katalogu.
„Odlučili smo da je sačuvamo netaknutu, kao trag vremena u kojem je nastala“, kaže Marina Čestnih, glavni nadzornik kolekcije.
„Moskou tajms“ piše da priča počinje 1920-ih, kada su boljševici nekadašnji umjetnički muzej Rumjancevskog pretvorili u nacionalnu biblioteku. Nova biblioteka, koja je dobila Lenjinovo ime, počela je da nagomilava literaturu i otvoreno je novo odjeljenje za kompromitujući materijal, uglavnom iz konfiskovanih plemićkih biblioteka.
Jedno od najupečatljivijih djela, zaplijenjeno od nepoznatog vlasnika, je “Sedam smrtnih grehova”, ogromna knjiga gravura koju je Vasilij Masjutin objavio 1918. On je takođe ilustrovao Puškinove i Čehovljeve klasike. Jedan od njegovih prikaza nezajažljivosti je ogromna žena koja masturbira, sa morbidnim osmijehom.
Među višim slojevima, prije revolucije je bilo popularno skupljanje takozvanih knjiga za dame - neke vrste opscenih albuma, podsjeća „Moskou tajms“. Tu su i desetine gravura na kojima su prikazani aristokratski parovi kako bludniče u raskošnom ambijentu.
Kako se može zaključiti iz niza pamfleta iz 1910-ih, i ruske mase su konzumirale erotiku. Tridesetih godina 20. vijeka, povećana kontrola nad knjigama je donijela na stotine novih dodataka. Sada su u neprikladne uvršteni zapisi o seksualnosti iz prethodne decenije, kada je legalizovan abortus a Aleksandra Kolontaj, najpoznatija žena u boljševičkoj vladi, pozvala na uništenje tradicionalne porodice.
Šef Staljinove tajne policije imao kolekciju dildoa
Moskovski list piše da je najveći doprinos kolekciji dao Nikolaj Skorodumov, koji je počeo da skuplja knjige dok je učio da bi na kraju postao zamjenik direktora biblioteke Moskovskog državnog univerziteta. Pored ruskog materijala, prikupljao je iz inostranstva, sve do smrti, 1947.
U njegovoj riznici se nalaze i crteži i akvareli avangardnog umjetnika Mihaila Larionova. Iako su nastali 1910, nisu ništa manje skandalozni u današnjoj Rusiji. Na jednom crtežu se vidi pas koji veselo dahće isped osobe koja je zauzeta nečim što je puno više od maženja. Na jednom akvarelu su dva vojnika u intimnoj pozi na klupi.
O tome kako je Skorodumov uspio da stvori toliku kolekciju kada je za posjedovanje stranog naslova prijetilo slanje u gulag, ruski list piše: Prvo, pazio je da sve bude u diskursu komunističke ideologije, dobijajući dokumenta od raznih organizacija koje su potvrđivale naučnu vrijednost materijala. Ivan Jermakov, direktor Državnog pishoanalitičkog instituta, napisao je jedno takvo pismo 1926.
„Seksualnost zahtijeva ozbiljno i rigorozno naučno ispitivanje, posebno jer je igrala tako široku ulogu u evoluciji kulture i svakodnevnog života“, napisao je Jermakov, koji je mnoge Frojdove radove objavio u Rusiji prvi put. „Izuzetno je važno da sačuvamo kolekciju u nepromijenjenom obliku kao društveno vrijedan rad.“
Prema drugoj teoriji, šef Staljinove tajne policije Genrih Jagoda, ljubitelj pornografije i navodno je u stanu imao kolekciju dildoa, uživao je u Skorodumovljevoj kolekciji. Bibliotekari vjeruju da je lično on zaslužan što je sačuvana.
Nakon Skorodumovljeve smrti, NKVD, preteča KGB-a, je izvršila raciju i u njegovom stanu otkrila 40.000 primjeraka, od kojih su 1.763 bile „knjige erotske prirode“, dok su 5.000 bile „pornografske ili vulgarne“ brošure ili časopisi.
Sovjetska država je oduzela kolekciju od Skorodumovljeve udovice za 14.000 rubalja, što je tada bila značajna suma. Međutim, novac nije bio za erotiku jer država nije smatrala prikladnim da joj plaća za nešto što nema ni „naučnu ni istorijsku vrijednost za čitaoce i predstavlja posebno štetne ostatke buržoaske ideologije“, napisao je direktor biblioteke Vasilij Olišev Savjetu ministara.
Iz samo jednog razloga, međutim, bilo ju je potrebno zadržati: „Biblioteka Lenjin nije smatrala umjesnim da literaturu tako štetne prirode vrati građanki Burovaja (Skorodumovljeva udovica), jer njeno postojanje u kući privatnog građanina predstavlja znatnu opasnost“.
Ljubičasti pečat
Najnovije zabrane datiraju iz 1960-ih i 1980-ih, kada je materijal koji je izgledao pikantno, često na engleskom, oduziman na carini.
„Nisu postojala nikakva pravila za to. Uzimali su što god je djelovalo neprikladno“, rekla je Čestnih.
Djela su obilježena specijalnim ljubičastim pečatima državnog cenzora, sa brojevima 170, 230, čije značenje je zagonetka čak i za bibliotekare.
Ostala je potpuno nasumična kolekcija: album sa fotografijama Bitlsa, esej protiv homoseksualnosti „Gej nije dobro“, izdanja „Kamasutre“ na engleskom, popularni memoari iz 1970-ih The Happy Hooker, zbirka opscenih pjesama, Pikasovi crteži i „Grad i Stub“ Gora Vidala.
Godinama pošto se saznalo da postoji, kolekcija i dalje čeka opsežnije proučavanje. Dok su neke knjige sada dostupne u čitaonicama, pri čemu je najpopularniji Markiz de Sad - rjeđi i škakljiviji primjerci, poput Larionovih crteža, i dalje skupljaju prašinu na policama, kaže Čestnih.
Dodaje da nije problem samo nedostatak resursa. „Uprava nema usaglašen stav. Neki misle da je materijal vrijedan ispitivanja i pokazivanja, a drugi ne“.
S obzirom na to da kolekcija nikad nije bila zaista otvorena za posjetioce, veći dio njenih djelova je nevjerovatno dobro očuvan, „kao dobro vino“, rekla je. Međutim, ona sumnja da je nekoliko stvari nestalo - da su ih odnijeli bezobzirni bibliotekari, ili čak šefovi države.
„Nevini dok se ne dokaže suprotno“, kazala je smiješeći se.
Članove Politbiroa niko nije mogao odbiti
Bezbjedno ušuškanu u spechranu, erotsku kolekciju su mogli da vide glavni Staljinovi podanici.
Legenda kaže da su među njima bili brkati komandant konjice Semjon Buđoni i Mihail Kalinjin, dugogodišnji funkcioner sovjetske države.
„Navodno su ih interesovale vizuelne stvari - razglednice i fotografije,“ kazala je Čestnih, i dodala da članovima Politibiroa nije bila potrebna propusnica. „Niko ih nije mogao odbiti.“
Bonus video:
