Od gladi do slave

Umijeće preživljavanja: Priča samohrane majke iz Engleske

Kad bi je sin pitao zašto ne jede, rekla bi mu da nije gladna, moleći se da će joj ostaviti koru od svog tosta
140 pregleda 17 komentar(a)
Ažurirano: 19.02.2019. 17:09h

Prvo je prestala da grije stan, stavljajući namještaj ispred radijatora da bi zaboravila da postoje. Odvrnula je većinu sijalica, ugasila toplu vodu i prodala „ajfon“, televizor i čak zavjese da bi mogla da priušti hranu za sebe i dvogodišnjeg sina.

Potom je o tome pisala u blogu „Glad boli“ koji je brzo postao popularan. „Siromaštvo je osjećaj od kojeg potonete, kada vam dječak kad pojede pahuljice kaže 'Mama, još, džema i hljeba, molim te,'“ napisala je, „dok razmišljate hoćete li u zalagaonicu odnijeti TV ili gitaru, i kako da mu kažete da nema hljeba i džema.“

Ovako „Njujork tajms“ počinje priču o Džek Monro, 25- godišnjoj samohranoj majci, koja je promijenila ime Melisa zato što „ja prosto nisam Melisa“, moglo bi se reći ambasadorki sve brojnije grupe siromašnih Britanaca, koja sada ima ugovor za knjigu vrijedan 40 hiljada dolara. Njeno iznenadno zapadanje u siromaštvo prije dvije godine i hrabri dnevnik na Internetu, Djevojka zvana Džek, u kojem je opisivala svoje preživljavanje, donijelo joj je slavu u Britaniji. Sada joj se dodvoravaju političari, humanitarne organizacije i čak lanci supermarketa, a ljudi joj redovno traže autogram.

Monro, koja je napustila školu kada je imala 16 godina, ima više od 21.000 sljedbenika na Tviteru i jednom nedjeljno piše kolumnu o hrani za „Gardijan“, sa receptima koji koštaju oko euro po osobi.

Njen štedljivi kuvar bi trebalo da bude objavljen u februaru. Više nego jednom je čula da baš i ne „djeluje siromašno“.

„Moji roditelji su uvijek su radili, ja sam uvijek radila, imala sam pristojan i dobro plaćen posao”, priča Monro u svom novom, dvosobnom stanu, u Sautendu na moru. „Međutim, u roku od šest mjeseci se desilo da idem u krevet gladna.“ Tokom većeg dijela 2012, nedjeljno je za hranu imala na raspolaganju oko devet eura.

„Njujork tajms“ piše da na njenom putu do siromaštva nema priče o propaloj porodici, lošim školama, predrasudama u vezi sa drogom i rasom. Kako je rekao jedan njen komšija u primorskom gradu na jugu Engleske, „Ona bi mogla biti bilo čija kćerka.“

Njena priča je doprinijela da postane simbol debate o budućnosti socijalne države, koju vlada konzervativnog premijera Dejvida Kamerona pokušava da „svede“.

Od dolaska na vlast 2010, Kameron je sproveo kresanje troškova, uključujući socijalnu pomoć, za skoro 74 milijarde eura, a planirani su dodatni rezovi. Humanitarne organizacije, poput Trussell Trusta, koja vodi oko 400 banaka hrane, kaže da je u posljednjih osam mjeseci prošle godine pola miliona ljudi zavisilo od njihove pomoći, tri puta više nego 2012.

„Gardijan“ je Monro dao ime „lice modernog siromaštva“, dokaz da se ni nakon finansijske krize u Britaniji, ni na tržište rada, koje je učmalo, ni na socijalni sistem, koji je sve manji, čovjek ne može osloniti da bi održao osnovni životni standard.

Opoziciona Laburistička stranka ju je odmah angažovala za kampanju protiv visokih cijena struje. Oxfam ju je poveo u Tanzaniju da posjeti jedan od projekata te dobrotvorne organizacije a lanac supermarketa Sainsbury’s ju je izabrao za TV emisiju o tome kako kuvati od ostataka hrane od Božića. 

Uprkos slavi, i dalje živi skromno, od mjesečnog budžeta oko 1.500 eura, trudeći se da uštedi isto toliko

Međutim, desničari je vide kao prevaru ili prosto kao „Gardijanovu omiljenu siromašnu osobu“.

Monro tvrdi da nije „ničije plaćeno lice“. Odbila je unosnu ponudu prehrambenog lanca Tesco. Kada je trgovački lanac Waitrose prekrio njene tetovaže na fotografiji obavljenoj uz kolumnu prošle godine, ona je objavila prezrivi komentar na Tviteru.

Monro kaže da veći dio honorara daje Oxfamu, bankama hrane i lokalnom skloništu. Uprkos slavi, i dalje živi skromno, od mjesečnog budžeta oko 1.500 eura, trudeći se da uštedi isto toliko. Benificije su joj ukinute u maju kada je BBC objavio ugovor za knjigu, ali ju je nakratko uhvatila panika jer još nije bila dobila nikakav novac (od tada joj je uplaćeno oko 12.200 eura). Sada zarađuje oko 240 eura nedjeljno od kolumne za „Gardijan“ i tekstova za druge publikacije.

Monro je ispričala da dok je odrastala nikad nije mislila da će biti siromašna. Otac joj je bio vatrogasac i njeni roditelji, koji i dalje žive u kućici u susjednom gradu, su tokom godina posvojili oko 80 djece, uz nju i starijeg brata. Upisala je srednju školu, ali joj nije išlo i napustila je sa 16. Radila je u restoranima i prodavnicama dok se nije zaposlila kao dispečer u centru za hitne službe, gdje je zarađivala 32.000 eura godišnje, nešto iznad prosječne zarade u Britaniji.

Međutim, u novembru 2011. je iznenada ostala bez posla. Kada se vratila sa porodiljskog, tražila je da ne radi noćnu smjenu jer nije imala rješenje za čuvanje djeteta. Kada joj nisu izašli u susret, nije imala izbora nego da da otkaz.

Upala je u spiralu rastućeg duga i panike. Računi su se nagomilavali. Kako nije imala novac za kauciju, nije mogla da priušti preseljenje u jeftiniji stan.

Uprkos slavi, živi skromno: Džek (Melisa) Monro

Tek je 30. jula 2012. kada je napisala „Glad boli“, objelodanila je da je siromašna. Roditelji su joj donijeli kese hrane i odjeće i kritikovali što im nije rekla ranije. Međutim, kako su morali da hrane dvoje male usvojene djece, nisu mogli puno pomoći. Monro je u avgustu prodala skoro sve što joj je ostalo i prikupila skoro 2.500 eura da vrati dugove i plati kauciju za jeftiniji stan.

„Gdje je moja igračka dinosaurus?“ pitao ju je sin kada se vratio od oca, koji pomaže u brizi oko njega.

„Mama je pospremela,“ rekla mu je.

Monro je počela da kuva i dijeli štedljive recepte. Mumma Jack’s Best Ever Chilli košta 50 centi po osobi, Oh My God Dinner 45 centi a carrot-kidney bean burger, čitaocima najomiljeniji, oko 15 centi.

Sada, kada je najgore prošlo, kaže da joj je najvažnije da njen sin zaboravi period gladovanja. 

Sada, kada je najgore prošlo, kaže da joj je najvažnije da njen sin zaboravi period gladovanja

Bojala se da će joj oduzeti dijete

Često je ostajalo premalo hrane za nju. U blogu je napisala:

„Sinoć kad sam otvorila frižider, našla sam ostatke pulpe od paradajza, glavicu luka i malo kandiranog đumbira. Paradajz sam dala sinu i pošla u krevet gladna, sa šoljom domaćeg čaja od đumbira kako bih ublažila stomačne bolove.“

Kad bi je sin pitao zašto ne jede, rekla bi mu da nije gladna, moleći se da će joj ostaviti koru od njegovog tosta. Osam mjeseci nikom nije govorila. Stidjela se i nadala da će proći jedna od 300 molbi za posao koje je ukucala na mobilnom telefonu. Najviše se bojala da će joj oduzeti dijete.

„Samo zbog njega sam i dalje ustajala ujutru. Maženje na kauču je besplatno, čitanje priče je besplatno. Nisam željela da ga izgubim.“ Kada više nije mogla da plati šišanje, prijateljima je govorila da pušta kosu. Trudila se da joj stan bude uredan i dječakova odjeća čista. „Postanete stvarno dobri u skrivanju stvari,“ rekla je.

Galerija