Mnogi su bili šokirani 17. maja kada su vidjeli povorku pravoslavnih sveštenika obučenih u crno koji vode razljućene mase u borbi protiv prava homoseksualaca u glavnom gradu Gruzije, Tbilisiju.
Iako se zvanična Pravoslavna crkva u Gruziji ogradila od nasilja u kojem je povrijeđeno 17 ljudi, patrijarh Ilija II je dan ranije pozvao vlasti da zabrane skup koji "vrijeđa" gruzijsku tradiciju.
Širom istočne Evrope, društva u zemljama poput Gruzije, Rusije, Srbije i Moldavije se, svako na svoj način, pokušavaju modernizovati i reformisati a pokreti koji podržavaju prava žena, etničkih manjina i homoseksualaca prave prve korake. Ono što ova društva imaju zajedničko su Pravoslavne crkve koje često djeluju poput kočnica, političkih i socijalnih sila koja svaku inovaciju smatraju spoljnom prijetnjom kojom se žele uništiti svete nacionalne tradicije.
Zaza Davitaia je jedan od Gruzijaca koji su odgovorili na poziv konzervativne Pravoslavne crkve i učestvovao je u presrijetanju učesnika skupa za gej prava.
"Podržao sam one koji su se okupili ovdje. Mi smo protiv skupa koji se kosi sa našim gruzijskim moralom i tradicijama", kazao je Davitaia „(Aktivisti za prava homoseksualaca) dobijaju finansijsku pomoć nekih stranih organizacija i željeli su da održe demonstracije protiv gruzijskog morala.“
Atanacije i Amfilohije
Slična situacija, premda ne tako dramatična, desila se ranije ovog mjeseca u Beogradu. Oko 3.000 ljudi se skupilo 10. maja da bi protestovali protiv nedavno utvrđenog dogovora o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova. Protest su organizovala dvojica konzervativnih vladika, iako se patrijarh Irinej ogradio od ovih aktivnosti. Jedan od organizatora, vladika Atanasije, kazao je demonstrantima da srpski premijer Ivica Dačić rizikuje sudbinu proevropskog premijera Zorana Đinđića, kojeg su 2003. ubili ultranacionalisti koji su se protivili njegovim reformskim naporima.
"Premijer govori kako je za realnu politiku, ali samo za sekularnu Srbiju. Njega ne interesuje nebeska Srbija", kazao je Atanasije.
"Na njegovu žalost, i Đinđić je to govorio. I svi znamo kako je on završio. Ali, pustićemo Boga da presudi. Nema sekularne Srbije bez nebeske Srbije.“
Vladike su zatim održale molitvu za „pokoj duše“ Dačića i njegove vlade – šokantan potez jer se ta molitva izgovara samo za mrtve. Konzervativno sveštenstvo u Moldaviji se takođe borilo protiv napora vlasti da postanu dio Evropske unije, uključujući, između ostalog, i najnoviji zakon koji zabranjuje diskriminaciju na osnovu seksualne orijentacije. Jedan istaknuti konzervativni sveštenik osudio je „sodomizaciju“ Moldavije.
Žeraldin Fagan, moskovska dopisnica novinske agencije Forum18 sa fokusom na religiju i autorka nove knjige „Vjerovati u Rusiju: Religijska politika nakon komunizma“, navodi da je vjerski nacionalizam sastavni dio tradicije u pravoslavnim kulturama, iako je proglašen herezom u XIX vijeku.
„U mnogim slučajevima, pravoslavne crkve su propovijedale samo jednoj etničkoj grupi, što je dovelo do stvaranja nacija,“ rekla je Fagan za Radio slobodna Evropa putem i-mejla.
"U pravoslavnom svijetu postoji osjećaj da je državna bezbjednost duboko – i čak mistično - vezana za pravoslavlje".
Vjerski analitičar iz Tbilisija, Beka Mindiašvili, je takođe primijetio anti-zapadnjačku tematiku u propovjedima velikog dijela pravoslavnog sveštenstva, koji, kako kaže, kritikuju Zapad zbog „pripremanja puta za antihrista jer su denacionalizovani“.
Većina organizovanih religija je kroz istoriju pokušavala odbraniti ono što su smatrali tradicijom i suštinskim vrijednostima nasuprot modernizacije. Ali nijedna evropska religija nije bila ovako agresivna kao Pravoslavna crkva.
Pod ruku sa autokratama
Štaviše, za razliku od sekularnog Zapada, pravoslavne crkve tradicionalno usko sarađuju sa autokratskim vladama, sve dok su one formalno vezane za pravoslavlje. U slučajevima kao što je Rusija, zajednička percepcija da je spoljni svijet neprijateljski se pokazala odličnom osnovom za saradnju Crkve i države. Prošlog mjeseca, dok je vlada predsjednika Vladimira Putina prozivala vodeće nevladine organizacije „stranim agentima“, ruski patrijarh Kiril je dao izjavu u kojoj opisuje feminizam kao nešto „veoma opasno. Žene se moraju „fokusirati ka unutra“, rekao je, ako to ne urade „sve će biti uništeno – porodica i domovina.“
Novinarka Fagan navodi da u slučajevima kada vlada ode predaleko od autoritarijanizma, bliski odnosi crkve sa vlastima mogu podriti njen moralni autoritet i kredibilitet. To se sada dešava u Bjelorusiji, kazala je.
Fenomen kohabitacije Pravoslavnih crkava sa sekularnim, demokratskim vladama – nešto što je fundamentalno na Zapadu – je, u najboljem slučaju, novina u regionu.
Politički analitičar iz Kišinjeva Igor Botan navodi da je proces pregovaranja oko ove novine jedan od glavnih aspekata trenutne moldavijske socijalne politike.
„Danas u Moldaviji, koja je striktno sekularna država, vidimo crkvu koja svakodnevno naglašava svoje stavove vjernicima. S druge strane, postoji pritisak (države) na crkvu da se drži van politike. A, u nekoj mjeri, crkva je to i pokušala da uradi.“
Međutim, za razliku od Srbije i Gruzije gdje su lokalne pravoslavne crkve kulturološki vezane za rusku crkvu, ali ne i podređene, moldavijska crkva je podređena moskovskoj patrijaršiji koja ima veliki uticaj na nju, kao i Kremlj, navodi Botan.
„Ja sam mišljenja da bi moldavska Pravoslavna crkva zagovarala napuštanje procesa evropskih integracija zemlje jer su podređeni ruskoj Pravoslavnoj crkvi, koja je nedavno izjavila da je Moldavija dio takozvanog ruskog svijeta,“ rekao je Botan.
U Gruziji, kao i u Srbiji, vlade pokušavaju odbaciti konzervativne elemente crkve. Gruzijski premijer Bdžina Ivanišvili je 14. maja izjavio da seksualne manjine postoje u Gruziji, da imaju prava i da će se narod „vremenom na to navići“.
Srpski premijer Dačić je rekao da su izjave pravoslavnog sveštenstva na protestu održanom 10. maja „apsolutno neprimjerene“ i da se sveštenstvo ponašalo „kao da živi u vrijeme inkvizicije“. Priznao je da se „ponekad pita šta je dragi Bog uradio da zasluži da ga takvi ljudi predstavljaju na zemlji“.
Borba između sekularnih vlada i konzervativnih pravoslavnih elemenata u Istočnoj Evropi bi mogla trajati dugo. Međutim, primjeri Grčke, Kipra, Rumunije i Bugarske nam pokazuju da pravoslavlje i evropske integracije nisu međusobno isključivi i nekompatibilni.
Fagan, međutim, navodi da je konstantinopoljski patrijarh Vartolomej otišao najdalje kada je u pitanju prihvatanje takozvanih zapadnjačkih vrijednosti, posebno vjerskih sloboda.
"Ipak, to nema toliko veze sa geografskim položajem, zapadnije ili istočnije, koliko sa činjenicom da je on lider iscrpljene manjine u Turskoj,“ navodi Fagan.
„Čini se da je to ključno za shvatanje represije i njenih posljedica.“
Bonus video:
