SLATKE OBMANE

Za uspon populista ne krivite demokratiju

Iako nacionalisti tvrde drugačije, liberalna društva nisu jedina koja osjećaju političke i ekonomske pritiske
1 komentar(a)
Ažurirano: 21.02.2019. 14:42h

Demokratija je u nevolji. Barak Obama je postao „samo kad bi“ predsjednik, koji bi želio dovesti u red američke finansije, uvesti kontrolu na posjedovanje oružja i zatvoriti Gvantanamo, ali republikanci i dalje na sve to odgovaraju sa „ne“.

Evropski lideri, s druge strane Atlantika, su oslabljeni ekonomskom krizom.

Populistički pokreti su razotkrili ozbiljne nedostatke demokratskog sistema. Ono što nam je potrebno je okrepljujuća doza autoritarne učinkovitosti.

Ovakvu priču stalno slušam. Pričaju je kineski funkcioneri koji žele da naglase razliku između odlučnog donošenja odluka u autokratskom Pekingu i sve slabije liberalne demokratije. U drugim djelovima svijeta, žalosno stanje bogatih nacija raskrinkava neokolonijalističku laž o univerzalnosti zapadnih vrijednosti.

Takve ideje su više nego obmanjujuće. One klasifikuju pritisak sa kojim se suočavaju sve države kao izazov koji se isključivo odnosi na demorkratska društva. I uprkos tome, očajnički eho se uvukao u diskurs izabranih političara. Čelnici oplakuju svoju nemoć. Oni se žale da žive u vremenu anti-politike.

Učiniti „pravu stvar“ je zapravo poziv biračima da ih isključe.

Tjeskoba i ljutnja evropskih birača odražava neuspjeh izabranih vlada. Stare poluge vlasti više ne rade. Obećanja nisu ispunjena ne zbog zlih namjera, već zato što je kapacitet pojedinih nacija za djelovanje ograničen. Ovo nema veze sa slabošću demokratije, niti sa EU ni sa imigrantima. Krivac je globalizacija

Bilo da se radi o Pokretu pet zvjezdica Bepea Grila u Italiji ili o Britanskoj stranci za nezavisnost, vjetar duva u leđa populistima koji se predstavljaju kao patriote.

Britanska stranka za nezavisnost (UKIP) Najdžela Faradža je najnoviji pokret u koji su mnogi uskočili. Stranka koju je Dejvid Kameron nekada ismijavao i nazivao „rasistima iz ormara“ je na proteklim lokalnim izborima dobila više od dvadeset odsto glasova uz pomoć svoje anti-imigrantske i anti-evropske politike. Britanski premijer je sada obavezan da donosi zakone kojima se isključuju stranci.

Pokret pet zvjezdica je sve samo ne paralizovao italijansku politiku, ma koliko oksimoronski ova ideja zvučala. U Grčkoj i Mađarskoj postoji tanka linija između desno orjentiranog populizma i fašizma. Francuski anti-islamski Nacionalni front je u usponu. Finska ima svoje Prave Fince.

Mađarski premijer Viktor Orban naginje prema homofobnom ekstremizmu pri čemu dnevni red njegove partije Jobik neugodno podsjeća na tridesete godine prošlog vijeka.

Osim pritužbi izazvanih padom životnog standarda, ono što ujedinjuje ove pokrete je duboko neprijateljstvo prema „spoljnom svijetu“ - Evropskoj uniji, silama globalizacije i imigraciji.

Britanci ne žele da im Brisel „šefuje“, Francuzi ne žele da se odreknu civilizovanog socijalnog modela zbog konkurencije iz Kine. Imigranti koji su uvijek žrtveno jagnje u vrijeme krize su optuženi da oduzimaju radna mjesta i potkopavaju socijalnu i kulturnu koheziju.

Demokratija ponekad zahtijeva kratkoročni kompromis između legitimiteta i učinkovitosti. Republikansko vođstvo se prepalo populizma Čajanke, dok Kameron strahuje od uticaja Stranke za nezavisnost na sve stariju i slabiju konzervativnu bazu.

Ako se osvrnemo na događaje u Evropi u proteklih nekoliko godina nije teško zamisliti da bi benigni autokrata uradio bolji posao od 27 izabranih vlada kako bi se okončala agonija eurozone. Ne treba da budemo iznenađeni. Često ponavljani opis demokratije kao najgoreg oblika vladavine izuzev svih njenih alternativa dobro oslikava trenutno stanje. Ne bi malo Evropljana mijenjalo pravo glasa za brza rješenja problema eurozone.

Grilov antisistemski pokret privukao četvrtinu birača u Italiji

Pogrešno bi bilo zaključiti da zato što je demokratija uzdrmana nacionalizmom, krivica leži u demokratskom sistemu. Postoji nekoliko prozaičnih objašnjenja. Mnogi bi počeli s nedostacima u dizajnu eura, a drugi bi okrivili vjeru u ekonomiju štednje koja je recesiju pretvorila u produženu depresiju.

Međutim, oni koje i najmanje interesuje istorija osvrnuli bi se na kvalitet vođstva. Osjedjele glave bi trebalo da budu oprezne kada žale za proteklim vremenima. Ipak, upoređivati današnje lidere sa evropskim poslijeratnim gigantima nam daje više od polovine objašnjenja za ovaj nered.

S jedne strane, populisti su na tragu nečega. Tjeskoba i ljutnja evropskih birača odražava neuspjeh izabranih vlada. Predsjednici i premijeri su otkrili da stare poluge vlasti više ne rade. Obećanja nisu ispunjena ne zbog zlih namjera, već zato što je kapacitet pojedinih nacija za djelovanje izrazito ograničen.

Ovo nema veze sa slabošću demokratije, niti sa EU ni sa imigrantima. Krivac, ako ga tako možemo nazvati, je globalizacija. Politički mega trend proteklih decenija je bilo širenje moći, od država do država i od starih elita do građana.

Ekonomska međuzavisnost i bezgranična komunikacija ostavlja vlade da se takmiče sa multinacionalnim kompanijama, sa proliferacijom nevladinih organizacija i vjerskih i etničkih zajednica koje nemaju poštovanja prema državnim granicama. Digitalna revolucija daje moć svima onima koji su nekada bili isključeni iz političkih debata.

Dnevni red mađarskog Jobika neugodno podsjeća na 1930.

Ovo je plodno tlo za politiku pritužbi. To objašnjava paradoks uspona nacionalizma u svijetu u kojem su nacije sve slabije. Privlačnost populističkih pokreta leži u njihovim neiskrenim obećanjima da će zaustaviti svijet i iskočiti iz njega.

Političke i ekonomske pritiske ne osjećaju samo demokratska društva, pitajte Kineze o usponu uličnih demonstracija ili despote s Bliskog istoka koje se mole da pobjegnu od ustanaka. Što se tiče budućnosti demokratije, ne vidim da će Rusi dozvoliti Vladimiru Putinu da dodatno učvrsti svoju represiju, ili da će Egipćani zahtijevati povratak Hosnija Mubaraka.

Tekst je preuzet sa Radio Slobodna Evropa

Galerija