Premijer Turske Redžep Tajip Erdogan najavljuje da će ta zemlja "reći Evropskoj uniji 'doviđenja'".
Dok vlade strahuju da će ako podrže Ankaru morati da se suoče sa nezadovoljstvom svojih birača, dotle austrijski dnevnik "Die Presse" ukazuje na ekonomsku i geopolitičku korist koju bi donijela maloazijska stolica u Briselu.
Početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, Turska je izrazila želju da postane članica EU, da bi se danas, pola vijeka kasnije, i dalje nalazila na istom odstojanju od evropskog kluba. Čini se da je Ankara frustrirana, a austrijski mediji komentarišu izjavu turskog premijera Erdogana "Reći ćemo Evropskoj uniji 'doviđenja'!".
Austrijski konzervativni list "Die Presse" čitav je slučaj pretvorio u moralni test austrijske dnevne politike i lokalne javnosti, pri čemu posebno ova druga nervozno reaguje na svako spominjanje "Turska u EU".
Službeno 2007. godine započeti pregovori između EU i Turske stavljeni su prošle godine na led zbog Nikozije.
Turska ne priznaje Kipar kao članicu Unije, što znači da teoretski ne priznaje ni čitav korpus evropskog prava, takozvani acquis communautaire, što opet znači da ne može u EU.
Još krajem oktobra prošle godine, Erdogan je Angeli Merkel postavio ultimatum - ili punopravno članstvo u EU ili se Ankara okreće Istoku
U stvarnosti je dobar dio evropskih vlada, a austrijska među prvima, sasvim srećan takvim razvojem situacije, jer bi u slučaju turske kooperacije po pitanju Kipra morale da uđu u obračun sa vlasititm biračkim tijelima - a tu bitku ne mogu dobiti, komentarišu austrijski mediji.
Koliko je Erdoganova izjava "ako nas neće, onda ćemo reći EU 'doviđenja'" prijetnja, a koliko racionalna najava nove strateške orijentacije Turske prema Šangajskoj grupi, pitaju se austrijske novine.
Prije svega, tursko zanimanje za šestočlanu Šangajsku grupu, koju vode Kina i Rusija, nije novo, Turska u toj organizaciji od prošle godine drži status "dijaloškog partnera", što nije situacija koja bilo koga od partnera previše obavezuje.
Tačno je da je platforma saradnje "Šangajske šestorice", organizacije koja pokriva četvrtinu svjetskog stanovništva, postavljena dovoljno široko da obuhvati ekonomska, socijalna, kulturna i ekološka pitanja. Ova organizacija je, međutim, na prvom mjestu sačuvala svoj prvobitni karakter vojne, bezbjednosne i geostrateške kooperacije.
Pitanje je, dakle, kako bi Kina i Rusija, koje ni same između sebe nisu izgladile sva otvorena geostrateška pitanja, reagovale na puno članstvo jedne NATO članice, kao što je Turska. Što ako Ankara i tu bude čekala pola vijeka na prijem?
Prema tome, Turska blefira, zaključuju austrijski mediji, da bi se odmah zatim dodao i kontraargument: Čak i ako se Turska samo pravi da je EU više ne zanima, njeno udaljavanje od evropskog kluba svejedno može poprimiti vlastitu dinamiku, pa bi Turska, čak i bez jasne namjere, stvarno mogla da prestane da moli po Briselu.
Njemački mediji se ne osvrću na Erdoganovu izjavu, zato što je ta prijetnja tamo stara vijest. Još krajem oktobra prošle godine, Erdogan je Angeli Merkel postavio ultimatum - ili punopravno članstvo ili se Ankara okreće Istoku.
Drugi turski ultimatum tiče se statusa "Južnog Kipra", uobičajenog termina za Kipar u turskom političkom žargonu, jer za Tursku to nije država i ne može sklapati međudržavne ugovore, pa ne može biti ni članica EU.
Umjesto EU, Šangajska grupa nova strateška orijentacija Turske? (Ilustracija)
Čak i ako se Turska samo pravi da je EU više ne zanima, njeno udaljavanje od evropskog kluba svejedno može poprimiti vlastitu dinamiku, pa bi Turska, čak i bez jasne namjere, stvarno mogla da prestane da moli po Briselu
Žaleći se na kratkovidost austrijske politike, dnevnik "Die Presse" se stavlja na Erdoganovu stranu, kritikujući nesposobnost evropskih političkih elita da uvide korist koju bi Unija imala od ulaska Turske: Ankara ekonomski i geopolitički raste, a EU pada - Evropa postaje slijepa ulica, koju će uskoro svi izbjegavati.
Jedini razlog zbog kojeg evropske vlade tako tretiraju moćnu Tursku, "koja se upravo sprema da u Ankari gradi najveći aerodrom na svijetu", je strah od "glupih sitnih duša, koje se javljaju sa svojim komentarima, čim se u medijima objavi pozitivan članak o turskom članstvu", komentariše "Die Presse".
Neke od prozvanih "glupih sitnih duša" već su poslale svoje komentare i na taj komentar austrijskog dnevnika "Die Presse" - "Turci ne žele u EU - je li to obećanje?"; "Turci kažu 'doviđenja'? Adio, ariverderći!"; "Smijemo li da se nadamo kako se to obećanje odnosi na sve Turke?"
Zajedno sa rastom turske ekonomske moći, čini se da se u Turskoj mrvi i unutrašnji konsenzus evropske orijentacije, čije je temelje postavio još Ataturk prije devedeset godina.
Više nijedna demonstracija turske prozapadne orijentacije nije neupitna u domaćoj javnosti: Njemci su to osjetili početkom ove nedjelje, kad su u Turskoj održane demonstracije povodom rasporeda šest baterija njemačkih raketa "patriot" prema granici sa Sirijom.
Uz malo volje, EU bi mogla da ponudi Turskoj status "privilegovanog partnerstva", žali se "Die Presse" - zašto se to ne uradi, već se pušta jedan moćni potencijalni platiša da klizi prema Istoku?
Vrlo jednostavno, zato što je još u oktobru prošle godine Erdogan rekao Angeli Merkel da privilegovano partnerstvo ne dolazi u obzir - Turska pregovaračka platforma cilja na sve ili ništa.
Galerija
Bonus video:
