Pjesma pod nazivom "Ono što se mora reći" kritikuje licemjerje Zapada kada je u pitanju izraelski nuklearni program. Nobelovac za Izrael kaže da je prijetnja ionako krhkom svjetskom miru, a sve zbog njihovog odnosa prema Iranu.
Njemački mediji su prenijeli Grasove izjave gdje on navodi da riječi kritike napisane u pjesmi nisu upućene izraelskom narodu, već vlastima predvođenim premijerom Benjaminom Natanjahuom, jer kako je pisac rekao “njegova politika stvara neprijatelje Izraelu i gura ga u sve veću izolaciju”.
Pjesmu kojom Gras otvoreno progovara o onome o čemu svi ćute, odbili su da objave mnogi njemački listovi. Pisac u pjesmi navodi i to da je svjestan da će ga optužiti za antisemitizam nakon što otvoreno progovori o izraelskoj prijetnji svjetskom miru.
Pjesmu, za koju navode da nije riječ o velikom umjetničkom ostvarenju, ni o brilijantnoj političkoj analizi, ali da će jednog dana biti upamćena kao Grasove najuticajnije riječi. Na kraju je pjesmu prošle sedmice objavila italijanska “La Repubblica”.
Zajedno uz pjesmu je objavljeno i nekoliko komentara na nju tako da su ublažili efekt koji bi izazvala da su je objavili bez ikakvog dodatnog objašnjenja i komentarisanja.
"Ono što se mora reći"
Zašto ćutim, zašto toliko dugo ne rekoh ni riječi,
Šta me to sprječava,
Kad je jasno da su na pomolu
Ratne igre, na kraju kojih, mi preživjeli
Svedeni bivamo na uzgredno, a da ih nismo htjeli?
Postalo je valjanim pravo na preventivni napad,
Koji bi mogao uništiti sav narod iranski,
Vođen od komedijaša nekog,
Što ga raspaljuje planski.
Pretpostavljaju, da sprema atomsku bombu
Kako bi svijetu zakuvao čorbu.
Pa zašto sam onda sebi zabranio,
Nazvati imenom – i nisam to kanio,
Onu drugu zemlju, koja godinama, kako se kaže-
-Atomskim potencijalom raspolaže – tobože tajno,
A svi to znaju, i izbjegava kontrolu i inspekciju, trajno?
Šutnju o takvom stanju stvari ja grijehom ćutim
I moja je šutnja krivica i laž, od koje se mutim,
Jer treba o tom povesti računa i platiti ceh,
Iako će na me zazvati "antisemitizam" k’o grijeh.
A sad, eto, jer su u zemlji mojoj
Neiskazivi zločini bili ekskluzivni,
Kojima primjera nema niti se opravdanja moglo naći
Ponovo ćemo se u trgovini snaći,
Pa da se iskupi nacija, iznađena je "reparacija",
Te Izraelu treba dati još i podmorski opasan stroj
Spreman za ubitačni boj
I uništenje atomskih glava,
Tamo gdje se samo sumnja
Da postoji atomska bomba prava.
Ali treba se toj zemlji odužiti, i ova podmornica grozna
Za zastrašivanje će poslužiti.
Zašto dosad ne rekoh ni riječi?
Jer mišljah da me moje porijeklo priječi:
Na njemu zločina strašnog je žig,
I strahujem kako će taj mig
Protumačiti izrelska država,
Jer kakavog ja imam prava,
Kad s njom saosjećam i želim ostati vezan,
Donijeti zaključak trijezan:
A pišem ga posljednjom tintom:
Zar izraelski potencijal zaprijetiti može,
Atomskim ratom, krhkom svjetskom miru,
Zar dotle stigosmo, o bože?
Jer danas ipak to treba reći -
Ono zašto će sjutra možda biti kasno;
Jer mi Njemci – opterećeni krivicom teškom
Sjutra ćemo se osramotiti još gorom greškom,
Isporučujući oružje za predvidiv i predviđeni zločin,
Naše sudjelovanje neće biti moguće opravdati ničim.
Priznajem: ne mogu ćutati više,
Jer od dvoličnosti zapada ne može da se diše,
I nadam se da mnogi žele prekinuti šutnju
I izraziti ljutnju potstrekivaču opasnosti znane
I da isto tako ustraju, da odustane i pristane
Na stalnu i slobodnu pasku
Atomskog potencijala Izraela kao i Irana
I da vlade dozvole, da se kontroliše i jedna i druga strana
Od strane međunarodnih organa.
Samo na taj način i Izraelci i Palestinci
I još više svi ljudi koji žive bok uz bok, i jedni i drugi,
U toj nesretnoj regiji zaposjednutoj ludilom
Naći će izlaz i sebi i nama i svijetu svom.
Bonus video:
