Finski zaliv, Foto: Ivan Čađenović

PUTOVANJE U BIVŠU PRIJESTONICU CARSKE RUSIJE

Sankt Peterburg - evropska kultura i ruska duša

Sankt Peterburg vjekovima važi za grad koji povezuje Zapadnu Evropu i Rusiju, a danas povezuje Zapad i Istok. Reporter “Magazina” donosi priču o njegovom putovanju bivšu prijestonicu carske Rusije
9102 pregleda 10 komentar(a)
Finski zaliv, Foto: Ivan Čađenović
Finski zaliv, Foto: Ivan Čađenović
Ažurirano: 07.07.2019. 13:23h

Tog četvrtka bilo je svježe na Vasiljevskom ostrvu. Hladan jutarnji vazduh Sankt Peterburga mi je prijao nakon provedene noći u vozu. Zastao sam na kratko ispred Vasiljevskoostrovske stanice, gdje sam par minuta ranije sišao sa metroa. Ne mogu da vjerujem da sam konačno tu. Još osjećam posljedice provedene noći u vozu - nijesu mnogo udobniji od naših. Oči su mi padale od umora, dok se majica lijepila za mene. Jedva sam čekao da stignem do hotela.

Iako je put za Sankt Peterburg počeo stresno - propuštenim letom i trkom za noćnim vozom u Moskvi - bio sam jako uzbuđen kada sam izašao na Vasiljevsko ostrvo. Najprije jer mi se ispunio dječački san da posjetim prijestonicu carske Rusije - “Prozor ka Evropi”.

Odmah su mi pažnju privukle zgrade preko puta stanice. Riječ je o više petospratnica u jednom redu, zidanih od žute i crvene opeke, bez balkona, dok su bijela okna prozora bila, rekao bih, napravljena od drveta. Nijedna zgrada nije imala klimu, ali su imale više velikih dimnjaka na krovovima. Bio sam siguran da nije riječ o modernoj gradnji.

Podsjetile su me na zgradu danilovgradske gimnazije, u kojoj sam učio. Vidio sam da na jednoj piše “Fiziko-matematičeskij licej”, što bi u prevodu bila srednja škola za fiziku i matematiku. Mnoge stvari su me tog jutra, na prvi pogled, podsjetile na moje krajeve.

Zbog tamnih oblaka sam odlučio da krenem kako bih izbjegao kišu. U Moskvi je padala cijelu noć. Zaputio sam se pješke niz Srjednjij prospekt (Centralna ulica), gdje bi mi trebao biti hotel.

Iako se na mapi činilo da je hotel blizu, šetnja sa prtljagom trajala je sat vremena. Riječ o mnogo većim proporcijama nego što sam navikao u Evropi. Blokovi zgrada su se smjenjivali, a sa njima i stilovi gradnje. Vasiljevsko ostrvo je po prvom planu Sankt Peterburga iz 18. vijeka zamišljeno kao centar grada, zato su vidljivi različiti stilovi gradnje u posljednjih 300 godina. Kasnije je centar grada izgrađen na Nevskom prospektu, gdje se nalaze najstarije i najljepše građevine nasjevernije metropole na svijetu.

Što sam duže hodao, sve više sam se osjećao “domaćim”. Kao da nijesam na drugom kraju kontinenta, već u susjednoj Srbiji ili BiH. Razumio sam šta ljudi pričaju, sama ćirilčna slova na marketima, poslovnicama, zgradama činila su se na prvi pogled kao da nešto piše na našim jezicima. Sve je nekako izgledalo staro.

Na ulicama nije bilo prosjaka ili beskućnika. Na Zapadu bi se u ovo vrijeme budili i spremali se za novi dan čekanja na milostinju plemenitih ljudi, koji kreću na posao ili se vraćaju iz grada.

Iako me plaši autoritarna politika vlasti u Rusiji i njihov odnos prema opoziciji i novinarima, ni u jednom trenutku se na ulicama nijesam osjećao nebezbjedno. Osjećao sam samo blagu nelagodnost što niko ne govori engleski, dok je moj ruski bio jako loš, ali dovoljan za sporazumijevanje.

Recepcionarka je bila punačka mlada crnka, naravno nije govorila engleski. Registrovala me je i dala mi ključ od sobe. Pitala me je da li imam “strahovie”. Jedva smo se sporazumjeli šta to znači. Na kraju je ispalo da je to neka vrsta osiguranja.

Soba broj 16 na “četvrjotij etaž”. Hotel nije imao lift, pa je posljednje ostalo da se sa prtljagom uspenjem do posljednjeg etaža.

Vizija Petra Velikog

I dalje nijesam mogao da izbacim iz glave stihove Bajagine pjesme - “Voz, pospani voz za Harkov, Gomelj, Lenjingrad...”

Lenjingrad je naziv koji se koristio za vrijeme Sovjetske Rusije, a ime je dobio po vođi Oktobarske revolucije Vladimiru iliču Lenjinu. Čak je i oznaka aerodroma ostala iz tog perioda (LGD), slično kao sa oznakom podgoričkog aerodroma (TGD). Drugi, stariji naziv grada, meni lično najmiliji, je Petrograd, po Petru Velikom, ruskom caru i osnivaču grada. Od pada komunizma gradu je vraćeno prvobitno ime - Sankt Peterburg, koje je njemački naziv sveca zaštitinika Petra Velikog - Petra Simona.

Potom sam počeo da razmišljam o najvećem ruskom caru i vremenu u kojem je živio. Volim da ga zamišljam kako oduševljen Parizom, Venecijom, Bečom, njihovim balovima, muzejima i galerijama, isto želi da primijeni na tadašnju prijestonicu Moskvu, ali je teško već izgrađeni grad, stilski drugačije, urediti raskošno kao što je slučaj sa evropskim. Potom u jednom trenutku dođe na ideju da napravi potpuno novi grad, koji će izgraditi po svim evropskim standardima tog doba, sa najbojim graditeljima u Evropi.

Kada je ruski car Petar Veliki (Petar I; Petar Aleksejevič Romanov) odlučio da podigne grad na močvari u Finskom zalivu, na ušću Neve, koji će ljepotom zasijeniti tadašnje evropske prijestonice, plemstvo i narod nijesu gledali blagonakolno na takvu megalomansku ideju. Ruski car, međutim, nikog ne mora da pita za dozvolu, niti mišljenje.

Tako je na samom početku 18. vijeka (1705) počela izgradnja Sankt Peterburga, umjesto švedske tvrđave Nienšanc, koju su Rusi osvojili nekoliko godina ranije u Velikom sjevernom ratu.

Petar Veliki je bio opsjednut evropskom kutlurom i graditeljstvom, zbog čega je na gradnji angažovao najbolje arhitekte i graditelje iz Italije, Francuske, Njemačke, Italije...

Zamislio je da novi grad bude ekonomska i kulturna veza istoka i zapada. Kako bi to postigao morao je posegnuti za okrutnim metodama po kojima je bio čuven. Na primjer, na izgradnji je radilo 40.000 kmetova, što je bio veliki broj za to vrijeme. Bježanje sa gradilišta kažnjavalo se smrću. Od onih koji nijesu bježali, mnogi su umrli usljed umora, gladi, bolesti - “grad izgrađen na skeletima”.

Kada je završio uže jezgro grada, na desnoj obali rijeke Neve, Petar Veliki svoj prijesto seli u Sankt Peterburg. Međutim, grad nije mogao da živi bez stanovnika, pa je naredio svom plemstvu da o svom trošku napuste udobne i velike domove u Moskvi (dotadašnjoj prijestonici) i presele se u novi grad. Tu je stekao neprijatelje, ali niko nije smio prkositi ruskom caru. Nekoliko godina kasnije oko 50.000 kuća bilo je naseljeno.

U močvari tada nije bilo kamena - glavnog građevinskog materijala tog doba. Svaki plemić bi morao, o svom trošku, u grad da doveze 100 kamenih blokova mjesečno ili bi platio veliki porez. Istu količinu su morali obezbijediti brodovi koji bi ulazili u luku.

Tako su izgrađene Petropavlovska palata, Dvorski trg, Petrhorf, Ermitaž, Zimski dvorac, Katedrala Svetog Isaka, koji su postali simboli grada, čijim ulicama su obitavali Dostojevski, Puškin, Brodski, Jesenjin, Ahmatova, Gogolj...

Međutim, Petar Veliki najsjeverniju metroplou na svijetu nije izgradio samo kako bi evropsku kulturu doniou Rusiji, več kako bi poboljšao trgovačku vezu sa zapadnom Evropom. Zbog toga je grad po svaku cijenu izgrađen u Finskom zalivu, koji je prohodan u svako doba govine, za razliku od prethodne luke - Arhangeljsk, koja bi zimi zaledila. Sa druge strane, rijeka Neva je bila odlična plovna veza sa unutrašnjosti Rusije.

“Prozor ka zapadu”, “Prozor ka Evropi”, “Sjeverna Venecija” ili “Ruska Venecija” bili su zato najčešći nadimci koji su se koristili za ovaj grad. Iako Petar II nije bio zainteresovan za dalji razvoj grada, nakon njegove smrti misiju Petra Velikog nastavile su carice Ana I Ivanovna i Katarina Velika.

Uvijek sam se pitao kako okrutni i manijakalni ljudi, kao što je bio Petar Veliki, mogu istovremeno da imaju veliku viziju i iza sebe ostave značajna djela? Da li su tako surovi jer znaju koliko će to dobra donijeti budućim generacijama ili, pak, samo zadovoljavaju neki svoj hir?

Miris carske Rusije

“Sve miriše na komunizam”, kazala je koleginica iz Srbije, dok smo šetali ka Katedrali svetog Isaka.

Nekako je sve bilo jednostavno. Na ulicama nije bilo putokaza, znakova, obavještenja... Nije bilo jakih svijetala bilborda ili šljaštećih reklama koje privlače. Upravo zbog toga ne bih rekao da je mirisalo na komunizam, samo se nije osjećao kapitalizam na koji smo odavno navikli u našim državama.

Ipak, čini mi se da sam mogao otići mnogo dalje u od moje koleginice i uhvatiti miris carske Rusije. To mi nije bilo teško dok sam prolazio Nevskim prospektom i gledao imponzantne građevine, stare i po nekoliko vjekova. Ili kada dođete na Dvorcovaja plošćad (Dvorski trg) i vidite Aleksandrov stub u centru, podignut nakon pobjede nad Napoleonom. Okružuju ga Glavna palata, Zimski dvorac, Zeleni salon, Dom velikana - sve zgrade danas pripadaju drugom najvećem muzeju na svijetu - Ermitažu.

Još se nijesam oporavio od puta. Cijelu noć sam putovao, a cijelog dana sam šetao od konferencije do konfernecije. Kičma i noge su mi pucale, ali morao sam vidjeti djelo velikog francuskog graditelja Augusta Montferanda.

Početkom 19. vijeka car Aleksandar Prvi angažovao ga je na gradnji monumentalne bogomolje, koju bi posvetio svom svecu zaštitiniku - Svetom Isaku od Dalmacije. Gradnja katedrale trajala je 40 godina. Na kupoli je istopljeno oko 100 kilograma zlata, korišćene su 43 vrste građevinskih materijala, dok katedralu krasi oko 400 skulptura, pejzaža i slika.

Postoji legenda da je Montferand namjerno odugovlačio sa gradnjom katedrale, jer mu je proročica rekla da će umrijeti čim izgradi katedralu. Preminuo je par sedmica po završetku posla.

Godinama je to bila glavna religijska ustanova u Rusiji, gdje su se obavljali svi veliki vjerski obredi. Komunisti su, kako bi prevaspitali prvoslavni narod Rusije, zgradu pretvorili u Muzej religije i ateizma, gdje su dokazivali da je religija u stvari prevara i da Bog ne postoji. Danas mu je vraćena religijska funkcija.

Prije katedrale dočekao nas je veliki Trg svetog Isaka - zeleni park sa kružnim ostrvom različitog cvijeća. Park je bio pun turista, koji su željeli uhvatiti kadar sa gigantskom bogomoljaom koja se uzdiže iznad.

Cilj nam je bio da se popnemo na krov, sa kojeg se vidjela panorama cijelog grada. Nasmijala me je ulaznica. Pisalo je “Gosudarstvenij muzej-pamjatnik” (državni muzej-spomenik).

Ovdje su crkve i hramovi u državnom vlasništvu, što me podsjetilo na aktuelnu raspravu kod nas. Vjernici su često u nastupima tvrdili da bogomolje nigdje ne pripadaju državi, već isključivo crkvenim organizacijama. Morao sam nekim svojim prijateljima poslati ulaznicu kako bih ih demantovao. Ipak, u njihovu odbranu, u Rusiji su crkve i manastire gradili carevi i plemstvo, koji su tada bili neka vsrta državnog aparata. U regionu je to obično bio narod ili crkveni poglavari. U Crnoj Gori su crkva i država razdvojeni tek 1852. godine, kada je na vlast došao knjaz Danilo Petrović. Do tada su svi vladari istovremeno bili prvaci pravoslavne crkve.

Ulaz u katedralu počinje sa velikim gvozdenim vratima na kojima se nalazi nekoliko reljefa. Do vrha se dolazi uskim kružnim kamenim stepenicama. Velika je gužva i uspon traje nekih 15 minuta.

Pogled je neopisiv. Uska kružna staza oko kupole omogućava vam da vidite sve krajeve Sankt-Peterburga - sav sklad različitih stilova gradnje posljednjih 300 godina. Gore je bilo više stotina ljudi i svi su snimali panoramu grada, koji je, sada sam se uvjerio, najljepši grad na svijetu.

Koleginica mi je šokirano rekla da pogledam koliko je sati. Bilo je 22:30 časova. Samo sam slegnuo ramenima misleći da kasnimo na večeru i da me požuruje da siđemo. Međutim, i sam sam bio u šoku kada sam vidio da je napolju dan, kao kod nas sada u 19 časova. Noć se spustila tek negdje oko ponoći.

Bilo je doba “bijelih noći” u Sankt Peterburgu - prirodni fenomen koji je grad uspio da turistički da komercijalizuje. Širom grada se tokom juna i jula organizuju koncerti i razne kulturne manifestacije. U suštini riječ je o prirodnom fenomenu koji stručnjaci nazivaju “ponoćno sunce” - vrijeme kada je jedan od polova Zemlje potpuno okrenut ka suncu u trenutku njenog kruženja. Sankt-Peterburg je blizu pojasa sjevernog pola, pa ga djelimično zahvata ovaj fenomen.

Od svih najljepših klasičnih i modernih zgrada Sankt Peterburga moja pažnja je najviše bila usmjerena na jednu naizgled običnu zgradu. Jedan običan hotel - Angleter, koji se nalazio sa desne strane katedrale. Riječ je o hotelu gdje je svoje posljednje dane proveo, za mene najveći ruski pjesnik Sergej Jesenjin.

U jutru 28. decembra 1925. u jednoj sobi tog hotela pronašli su obješenog pjesnika. Prije smrti je svojom krvlju napisao pjesmu najboljem prijatelju Volfu Erlihu - “Do viđenja, druže, do viđenja”.

Sa istom porukom sam se oprostio od Sankt Peterburga, sa izuzetkom što je pjesnik taj stih izgovorio znajući da se nikada neće vratiti, ali ja ću ponovo doći u Petrograd.