Gabrijele Palm-Funke se još dobro sjeća trenutka kada je prije dvanaest godina počela da istražuje porodičnu prošlost. Sa sinom i majkom je obišla majčino rodno mjesto u Šleziji, u današnjoj Poljskoj. Za večerom su sjedjeli za stolom i pričali o prošlim vremenima, o Gabrijelinom pokojnom djedu. I odjednom je majka rekla: „Te ljude sa žutom zvijezdom nikad neću zaboraviti.“
Palm-Funke je u tom trenutku doživjela šok, ali to nije pokazivala. Iste večeri je saznala da je njen djed bio čuvar u koncentracionom logoru Tšebinja nedaleko od Aušvica. Kao šestogodišnjakinja je Gabrijelina majka posjetila ovo mjesto i sjeća se logoraša sa žutom Davidovom zvijezdom na rukavu.
Nakon povratka u Njemačku je teološkinja Palm-Funke počela da istražuje po datotekama sve dok u jednoj knjizi nije pronašla svjedočenje jednog preživjelog logoraša koji je njenog djeda zbog brutalnosti nazvao „životinjom“.
„U tom trenutku mi je gotovo pozlilo“, priča Palm-Funke. Obuzeo ju je beskrajan osjećaj ljutnje i srama. I prije svega pitanje: zašto niko u porodici nije govorio o djedu koji nikad nije bio kažnjen iako je ubio jednog 17-godišnjaka.
No to nije izuzetak. Procjenjuje se da je za vrijeme nacionalsocijalizma između 200 i 250 hiljada stanovnika Njemačke i Austrije, kao i mnogi Folksdojčeri iz cijele Evrope, učestvovalo u ratnim zločinima. Tek je mali dio osuđen nakon rata.
Kad je u pitanju odnos prema razdoblju između 1933. i 1945, Njemačka se međunarodno uzima kao primjer nekim drugim zemljama koje se teško nose sa istorijskom istinom. U Njemačkoj postoji veliki broj spomenika i spomen-ploča. U školama se uči o nacionalsocijalizmu. Ali uprkos tome je tema u porodičnim krugovima ostala tabu – do dan danas.
Lojalnost prema porodici
Lena Dite Nisen (32) od svoje 14 godine zna da je u njenoj porodici bilo zločinaca. U svom stanu u Kelnu nam pokazuje fotografije svoje prababe Nane Konti, predsjednice strukovnog udruženja babica za vrijeme Trećeg Rajha.
Ta žena je odgovorna za sistematsko ubijanje novorođenčadi s invaliditetom. Tu su i slike ujaka njenog oca Lea Kontija, koji je kao šef zdravstvene uprave učestvovao u eksperimentima na ljudima.
Ove jeseni će Nisen sjećanja svoje prababe obraditi kroz umjetničko djelo. Snimci koji je prikazuju kao brižnu majku i istovremeno ubijeđenu nacistkinju. Lena Dite se intenzivno pozabavila prošlošću porodice otkako su desničarski populisti u Njemačkoj ponovo počeli da ostvaruju dobre rezultate na izborima.
„Upravo sada je važno govoriti o zločincima u sopstvenoj porodici, mada ponekad postoji unutrašnji otpor“, kaže Nisen. A taj otpor povezuje sa odanošću porodici. „Ne želite da budete neko ko baca ljagu na porodicu.“
Već nekoliko mjeseci kelnska umjetnica je dio grupe koju sačinjavaju članovi porodica počinilaca i žrtava iz. Peter Pogani-Vnent pripada ovim potonjim. Njegovi roditelji, mađarski Jevreji, preživjeli su Holokaust, ali njegovi djed i baba nisu. U njegovoj psihoterapeutskoj ordinaciji u Kelnu na zidu stoji njihova slika.
Ovog čovjeka zaokuplja zid ćutnje. Mnogi koji su učestvovali u Holokaustu nikada o tome nisu govorili. „Podsvjesno su ovu neobrađenu krivicu i sram prenijeli i na sljedeću generaciju. Činjenica da desničarske parole i antisemitizam opet bujaju u Njemačkoj može biti posljedica ovakvog ponašanja“, smatra Pogani-Vnent.
Bonus video:
