IZMEĐU POLOVA

U Bordou svi treniraju

Među tekstovima koje možete naći u novinama, kolumne su svakako najsubjektivnije od svega ponuđenog, a vjerujem da su najsubjektivniji među kolumnistima oni koji pišu putopise. Može naša namjera biti najčasnija i najposvećenija objektivizmu, ali jednostavno zadatak koji stavljamo pred sebe čini bilo kakvu objektivnost nemogućom
2149 pregleda 1 komentar(a)
Bordo, Foto: Stefan Đukić
Bordo, Foto: Stefan Đukić

Nije velika mudrost istaći da je nemoguće dosegnuti objektivnost u izvještavanju. Najmanji, naizgled neprimjetni dodaci mogu obilježiti i najneutralniju vijest sa određenim pogledom na stvarnost. Jedan zarez, jedna izmjena tačke u znak pitanja je sposobna da promjeni percepciju koju imamo prema tekstu ispred nas. Koliko god citirali čuvenu misao C.P. Snoua napisanu u “Gardijanu” prije bezmalo 99 godina: „Komentari su slobodni, ali činjenice su svetinja“, nemoguće je pobjeći subjektivnosti, kako u štampanim, tako i u vizuelnim medijima.

Zamislite istu izjavu jednog čovjeka, prenesenu istim riječima, potpuno autentično u dva različita glasila. Jedina razlika je fotografija koju su urednici odabrali - na jednoj je čovjek pospan i umoran, na drugoj energičan i direktan. Sigurno bi stekli potpuno različit utisak.

Bordo
Bordo(Foto: Stefan Đukić)

Štaviše, da je sve isto, pa čak i fotografija, opet bi vaše predznanje o mediju u kom čitate vijest oblikovalo riječi u vašem mozgu na prijatan ili neprijatan način, jer ne postoji čovjek bez predrasuda i one uvijek u nekoj mjeri oblikuju naše mišljenje. Naravno, navedeni citat nije bio namijenjen čitaocima već novinarima, podsjećajući ih da je njihova sveta dužnost da u dobroj vjeri prenesu ono što su vidjeli, nezavisno od sopstvenih nahođenja i pomenutih predrasuda. Ipak, dobro je znati da za nas smrtnike ne postoji objektivnost, već da je svaka informacija koju primamo subjektivno obojena, kako od onog ko je šalje, tako i od onog ko je prima.

Među tekstovima koje možete naći u novinama, kolumne su svakako najsubjektivnije od svega ponuđenog, a vjerujem da su najsubjektivniji među kolumnistima oni koji pišu putopise. Može naša namjera biti najčasnija i najposvećenija objektivizmu, ali jednostavno zadatak koji stavljamo pred sebe čini bilo kakvu objektivnost nemogućom. Jedino objektivno je da taksativno navedemo neke geografske podatke koje ionako nikoga ne zanimaju, a čim pređemo preko njih ulazimo u domen subjektivnog. 

Bordo
Bordo(Foto: Stefan Đukić)

Prije svega, na tu subjektivnost utiču naša predznanja i predubjeđenja vezana za gradove u koje odlazimo - ako očekujemo mnogo, postoji strah od razočaranja, ako pak očekujemo jako malo ili smo čak unaprijed uvjereni da nam se neće dopasti neko mjesto, male su šanse da budemo preobraćeni. Čak i ako je sam grad ostavio lijep utisak zbog recimo arhitekture, dovoljan je jedan neprijatan pogled u restoranu da zaključimo da je lokalno stanovništvo nadmeno i arogantno, da su nekulturni i hladni. Ako se tokom našeg ostanka dogodi da je u gradu bilo hladno pa smo se prehladili, ni najbolja namjera neće učiniti da nam ta lokacija ostane u lijepom sjećanju. 

Vremenske prilike sa svoje strane daju posebnu boju zidovima, parkovima i vodama svakog grada u kom smo. Suština je da nam ne ostaje ništa sem subjektivnosti i u tome nema ništa loše, ni tekstovi smješteni Između polova nisu tu da objektivno ocjene bilo koje mjesto, već da daju jedan ličan prikaz i spoj različitih gradova i misli, a po tome se ni tekst o Bordou neće razlikovati.

Bordo
Bordo(Foto: Stefan Đukić)

Pokušavam se sjetiti rijeke Garone, čije široko korito razdvaja stari i industrijski dio Bordoa... Ustvari, već sam ovdje pogriješio. Da li je korito istinski široko ili je to samo moje shvatanje imajući u vidu da je najšira rijeka koju sam kao dijete vidio Morača? Možda za nekoga ko se podigao na Nilu, Volgi ili Misisipiju Garona ne samo da nije široka, već je čak ispodprosječna rijeka? 

Svakako, moje sjećanje mi govori da je Garona tog dana djelovala veoma prljavo, maltene boje kafe s mlijekom i to sam pripisao spoju pomenute industrijske zone i kiši koja je padala toga jutra. Zamalo i da vama ovdje napišem da je eto toga jutra Garona bila takve boje da nisam pročitao članak koji kaže da je ta francuska rijeka od pamtivjeka tamna i mutna. Da je dan bio sunčan i vedar, vjerovatno bih se i zamislio, ali ovako sam boju pripisao vremenskim prilikama. Istina, ona objektivna, je zapravo u tome da u koritu rijeke od davnina puno gline koju rječne struje podižu, obojivši rijeku tom ružnom i neprijatnom bojom. 

Bordo
Bordo(Foto: Stefan Đukić)

S druge strane, kiša nam je onemogućila da uživamo u jednom popularnom fenomenu Bordoa koji se nalazi kod Berzanskog trga – ljeti, plitak sloj vode pravi savršeno ogledalo prelijepih zgrada i širokih trotoara iz doba Luja Petnaestog, u kojem se i vi sami možete ogledati i naravno fotografisati. Nažalost, velike padavine su pokvarile taj ljetnji ekvilibrijum za nas pa smo propustili jednu od predloženih turističkih atrakcija glavnog grada Nove Akvitanije.

Zapravo je veoma zanimljivo posmatrati internet vodiče i otkrivati za koga su oni pisani i koliko su, uprkos svojoj uzdržanosti, i oni subjektivni. Naime, kao jedno od mjesta koja se moraju posjetiti u Bordou navodi se buvlja pijaca kod bazilike Sen Mišel, u čijoj blizini se nalazi i zelena pijaca. Poslušavši internet vodiče, zaputili smo se tamo i otkrili da se radi o, vjerovali ili ne, pijacama. Buvlja pijaca kod bazilike Sen Mišel se tako ne razlikuje pretjerano o buvljih pijaca u Crnoj Gori a zelena je, po mom mišljenju, daleko prljavija i neprijatnija od naše lokalne barske. Stvar je prosta, evropske pijace, kako zelene tako i buvlje, mahom liče jedna na drugu te ako niste planirali da kupujete nešto specifično, sama posjeta već neće predstavljati neki doživljaj. 

Bordo
Bordo(Foto: Stefan Đukić)

S druge strane, ovaj tip pijaca ne postoji na sjevernoameričkom kontinentu, za čije žitelje je i pisan vodič na koji smo naletjeli. Sama subjektivnost namjene nas je tako navela na krivi put jer takav putopis uopšte nije bio namijenjen ljudima iz jugoistočne Evrope. Sljedeće što je bilo u planu posjete su katedrale, a Bordo se zaista diči i lijepim katedralama i manastirima od kojih svaki ima neku posebnu priču. Ali i tu je nastao problem trenutnog iskustva - u Bordo smo došli nakon posjeta Lionu, Kemperu i Parizu, a gotske građevine, kao i sve druge, imaju tendenciju ponavljanja ako ih gledaš „kao na traci“. Jednostavno, francuska crkvena gradnja blijedi netreniranom oku nakon uživanja u Notr Damu i crkvi Sacre Couer na Monmartru.

Sve ovo me je i natjeralo da pišem ovaj dug tekst o subjektivnosti. Po svim, naizgled objektivnim mjerilima, doživljaj Bordoa je bio izuzetan promašaj. Ali ja kad se sjetim tog grada, u kome čak ni to čuveno vino nisam stigao da probam, sjećam ga se sa osmjehom, razmišljam o njemu kao o mjestu koje želim ponovo da posjetim, da ga doživim na nov način, to je grad koji želim da preporučim svima. Kako je to moguće? Dan je počeo šetnjom kroz botaničku baštu pored spomenika Žirondincima do rječne promenade a na svakom koraku su ljudi vježbali, trčali, istezali se. Bilo da su bili stari ili mladi, muškarci ili žene, da su gurali kolica ili vježbali sa psom, dali su mi utisak jednog živahnog, sportskog, vedrog grada koji čuva formu uprkos kiši. Otud i naslov, možda netačan ali za mene lijepo subjektivan. Iako u Bordou nisam kušao crveno vino, popio sam jako dobro pivo u jednom minimalistički uređenom pabu čije ime ne pamtim.

Pamtim samo da smo sjedjeli za šankom, okolo je odzvanjao užurban francuski a na televiziji su bile, tek otvorene Olimpijske igre u Londonu. Smjenjivali su se džudo i dizanje tegova, dva sporta koja me nikad nisu interesovali a za koja sam tad, suprotno svojim predubjeđenjima, zaključio da zahtjevaju veliku vještinu, sportsku inteligenciju i nevjerovatnu predanost. Pogotovo me je iznenadila prosta privlačnost gledanja dizanja tegova i vještina sa kojom ti gorostasi prilaze svom cilju, boreći se sa samim sobom u skladu sa olimpijskim motom - „brže, više, snažnije“. 

Bordo
Bordo(Foto: Stefan Đukić)

Bordo je za mene i dugačka trgovačka Ulica Svete Katarine na čijem se pločniku nalaze najraznovrsnije radnje koje sam do tad vidio i u čijim izlozima čak i jedan muškarac nezainteresovan za šoping može uživati radi čistog varijeteta. U toj ulici smo, pored svih francuskih delikatesa, jeli savršeno začinjenu kinesku hranu i u njoj uživali. Pamtim taj grad i po traganju za bioskopom koji pušta titlovane filmove, nešto što nije lako naći u Francuskoj i pamtim da smo gledali trećeg Nolanovog Betmena, a da je savršena izvjedba Toma Hardija učinila da napregnem svoje znanje francuskog kako bi u titlu pročitao šta to sve Bejn mumla. Dan se završio tako što smo zaboravili gdje smo parkirali, što je dovelo do toga da nas jedan Francuz koga smo slučajno sreli, vodi sa upaljenim GPS-om na telefonu, dok ga konačno nismo našli. Možda mu je samo bilo drago da neko van Francuske vozi francusku marku automobila, a možda su ljudi tamo jednostavno dobri.

Svi ovi doživljaji su subjektivni i sami po sebi, ne mogu nikoga natjerati da maštaju o Bordou. Oni su se mogli odigrati u bilo kom drugom gradu. Ali to je ljepota putopisa i putovanja, ne postoji nikakav objektivni kriterijum koji će ih mjeriti, prema kome će biti rangirani, kako u našem, tako ni u umu svih drugih. Iskreno se nadam da ću imati još jednu priliku da doživim Bordo, i da će se taj doživljaj biti potpuniji, i u objektivnom i u subjektivnom smislu. Isto želim svim čitaocima ovog teksta jer svaka naša istina je ovakva, jednaka ovom doživljaju Bordoa. I čak ako je realnost u tome da u Bordou ljudi i ne treniraju tako puno, to nikakvu promjenu neće napraviti u mom životu, on je već oplemenjen gradu na obalama Garone.