IZMEĐU POLOVA

Dvije posjete Sofiji

Odgovor na identiteska pitanja su i sva naša putovanja
2003 pregleda 0 komentar(a)
Sofija, Foto: Stefan Đukić
Sofija, Foto: Stefan Đukić

Definisanje sebe samog, sopstvene ličnosti, pitanja toga “šta sam Ja?” predstavljaju fundamentalan filozofski problem kroz čitavu istoriju filozofije. To pitanje posebno postaje ključno u modernim vremenima, kroz Dekartovo racionalističko “Mislim dakle jesam” te kroz Fihteovo tautološko postavljanje identiteta rečenicom “Ja sam Ja”.

Zanimljivo je iz filozofske perspektive posmatrati sukobe oko “identitetskih pitanja”, znajući da su odgovori na njih uvijek ovako jednostavni, te samim tim isti za cijelu ljudsku rasu. 

Naime, identitetsko pitanje mora kao rješenje imati “iskaz identiteta” koji fundamentalno glasi “A je jednako A”, odnosno matematički “a = a”. Zato, da bismo iz ljudske perspektive odgovorili na ovo fundamentalno pitanje, mi se ne možemo gubiti u kolektivnom, pošto ono ima isuviše materijala koji ne pripadaju niti jednom Ja, niti jednom A jer samo ekstremna osoba može biti apsolutno identična svojoj naciji, religiji, pa čak i svom jeziku. 

Ne treba bježati i pretvarati se da ove stvari koje stičemo rođenjem i odgojem nisu dio našeg identiteta, već se samo podsjetiti da u iskazu “Ja sam Ja” stoji toliko toga, stoje sva naša iskustva, želje, obrazovanje, te nevjerovatan niz slučajnosti koje nas je učinilo osobom kojom jesmo. Odgovor na identitetsko pitanje predstavlja omiljena boja, najbolja knjiga koju smo pročitali, prva simpatija, ulica u kojoj smo porasli, ali i najbolji koncert na koji smo zalutali, naša visina i pjesma koju pjevušimo bez razloga na oblačno jutro. Odgovor na identiteska pitanja su i sva naša putovanja.

Sofija
Sofija(Foto: Stefan Đukić)

Postoji i drugi pogled na pitanje identiteta, popularizovan u devetnaestom a pogotovo dvadesetom vijeku. On više obraća pažnju na drugu Fihteovu tezu (iako im ona vjerovatno nije bila inspiracija) tj. na njegovu antitezu “Ja nisam ne-Ja”. 

Radi se o učenju koje kaže da nas određuju upravo “drugi”, odnosno da kroz njih vidimo sebe, zato što nam je lakše da spoznamo šta nismo i da tim putem dođemo do odgovora šta jesmo, nego da “iz ničega” postavljamo sebe. Dio Sartrovog ključnog djela “Biće i ništavilo” se zove upravo “Konkretni odnosi sa drugim”, postavljajući onog drugog kao ključnog za svaki lični identitet. Zanimljivo da je ovo najčešći vid odgovora na problematičan dio “identitetskih pitanja”, tako što se ne postavljaju pozitivna određenja, već se vrše ograđivanja principom “mi nismo oni, a oni su…” 

Ne znam kojim putem se bolje odgovara na to šta smo mi sami ali nesumnjivo da možemo reći dosta o sebi posmatravši naš odnos prema Drugom, bilo da je taj Drugi osoba, grad, umjetničko djelo. Ako je taj odnos nepromijenjen, kao recimo u čuvenoj Balaševićevoj pjesmi “Tri put sam video Tita”, mi uviđamo da je posmatrač, subjekat, taj koji se nije promijenio, a ne objekat. Nije Tito taj koji je uvijek isti u toj pjesmi, jer o njemu se i ne govori, već da je pjevač, bilo kao dječak, momak ili čovjek u poznoj dobi, isti, te da zato sa istim pristupom obožavanja posmatra jednu figuru. Možda to nije bila pjesnička namjera, ali djeluje kao tačna interpretacija.

Sofija je glavni grad Bugarske i predstavlja nama blisku metropolu koju uopšte ne posmatramo metropolom. Milionski grad, udaljen jedva nešto više od Beograda, je destinacija koju malo ko iz Crne Gore bira kao mjesto posjete. Nažalost, kao i sa većinom predrasuda, i ova je potpuno pogrešna.

Sofija
Sofija(Foto: Stefan Đukić)

 Glavni grad Bugarske se nalazi na pola puta između Crnog i Jadranskog mora i okružuju ga planine Vitoša, Ljuljin i Stara planina (Balkan), a njegova nadmorska visina od 550 metara ga čini drugim najvišim glavnom gradom u Evropi (nakon Madrida). Ovaj grad sam imao prilike da posjetim dva puta i to iz istog razloga, dolazeći na koncerte..

Prvi put je to bilo 2004. godine. Jedan od najvećih hevi-metal sastava, britanski “Judas Priest” se ponovo ujedinio i napravio povratničku turneju. Među gradovima koje će posjetiti se pojavila Sofija i čitav aranžman sa putnim troškovima je stajao svega 20 eura. 

Sam koncert je bio odličan, nabijen energijom, a stadion Akademik na kom se koncert održavao je bio krcat. Ali ovo nije tekst o koncertu. Tom prilikom nisam vidio velik dio grada, ali sam u njemu proveo nekoliko sati. Imao sam osjećaj da se konstantno krećemo najružnijim dijelom Podgorice, da smo okruženi sivim socijalističkim zgradama, da tu živi nemaštovit i dosadan narod. Godinama sam prepričavao svoj doživljaj Sofije, upozoravajući ljude da ne traće vrijeme na taj grad i da idu u njega samo ako moraju. 

Uostalom, ako živite u bivšoj Jugoslaviji, socijalističku arhitekturu i pocijepane karirane stolnjake možete vidjeti na svakom ćošku (mada, u posljednje vrijeme zahvaljujući ružičastim naočarama nostalgije, sve je više onih koji čeznu za takvim iskustvima). Godine su prolazile, a moja predrasuda je opstajala. Jednom prilikom sam čak ušao u raspravu sa prijateljem koji je pokušavao da me ubijedi da je Sofija prelijep grad, jedan od najzanimljivijih na Balkanu. 

Sofija
Sofija(Foto: Stefan Đukić)

Bio je potreban još jedan koncert da prevaziđem sopstvenu tvrdoglavost. Turneja Us + Them, jednog od najvećih savremenih popularnih muzičara Rodžera Votersa, me je navela da ponovo posjetim grad pod Vitošom. Kao i prvi put, utisci koncerta, ovaj put u zatvorenom, su bili divni. Štaviše, vjerujem da je to najbolji koncert kom sam prisustvovao i koji će pamtiti do kad sam živ. A kakva je bila Sofija? Bila je topla, užurbana, živahna, spoj slovenskog i globalnog u najboljem mogućem smislu.

Glavna ulica, Vitoša bulevar je paradigma grada. Na njenom pješačkom početku su, u radijusu od svega sto metara, ostaci praistorijske naseobine i rimskog naselja, ali i crkva Svete nedjelje, Banja Baši džamija i sofijska Sinagoga. Vjerovatno istim javnim prevozom, žitelji Sofije koji različito odgovaraju na “identitetska pitanja” dolaze na molitvu. 

A kad krenemo odatle niz ulicu, naići ćemo na pregršt restorana, prodavnica, sudarićemo se sa ljudima iz cijele Evrope. Predrasude iz doba socijalizma su učinile da smatramo Bugare i Bugarskom nacijom nazadnijom od naše, zatvorenijom, nezanimljivom. Ipak, pozitivni propisi te strateško članstvo u Evropskoj uniji su učinili da Sofija postaje središte start-up biznisa za istočnu Evropu i samim tim učinili grad šarenijim i zanimljivijim. Tako nas može iznenaditi da su poslovne prilike daleko raznovrsnije i zanimljivije nego kod nas čineći Sofiju daleko “evropskijom” od bilo kog ex-jugoslovenskog grada. 

Na drugom kraju pješačkog dijela Vitoša bulevara se pruža pogled ka planini, ka uspavanom vulkanskom džinu visokom 2200 metara, koji nas podsjeća da, koliko god napredovali, visoki vrhovi i dalje stoje pred nama, i put kojim idemo nikad nije završen. A činjenica da se radi o uspavanom vulkanu treba da nas podsjeti na našu smrtnost, na to da je i sav naš razvoj jedna slučajnost koja može biti zbrisana silama daleko jačim od nas samih. Treba da budemo ponosni na ono dokle smo stigli, ali i svjesni prolaznosti svega materijalnog.

Druga posjeta Sofiji me je upoznala i sa tradicionalnom Bugarskom, kroz velelepnu arhitekturu crkve Aleksandar Nevski i raznovrsna umjetnička djela u kvartu koji sječe Ulica cara Ivana Šišmana, ali i sa onim savremenim – sa uređenijom infrastrukturom od naše, sa bogatom kulturnom scenom, ljudima koji su posvetili život stvaranju i obogaćivanju svoje okoline i svog društva, bilo da se radi o slikarima ili craft pivnicama. 

Druga posjeta Sofiji me je podsjetila u kakvoj sam zabludi bio i naučila me nešto o identitetskim pitanjima. Sofija se sigurno promijenila za tih 15 godina koliko je prošlo između moje dvije posjete. Ali grad koji traje vjekovima se ne mijenja tako brzo. Brže se mijenja čovjek čije trajanje se mjeri u godinama, eventualno decenijama.

Kada bih ja 2004. i 2019. (a i danas) odgovarao na ova domaća “identitetska pitanja”, dao bih iste odgovore. A opet, potpuno sam drugi čovjek, moje Ja nije identično ovom, petnaest godina starijem, Ja. Samim tim, ako želimo da ispoštujemo iskaz identiteta, moramo doći do zaključka da ta pitanja nisu suštinska. Sofija se nije promijenila, njen identitet je ostao maltene isti (uprkos čak i tim promjenama propisa, članstva u EU itd.), ali ja jesam. Moje dvije posjete su više rekle o meni, nego o gradu. 

Zato i koristim ovu priliku da ispravim grešku koju sam činio maltene jednu deceniju - ako želite da upoznate autentičnu balkansku metropolu, autentičnu evropsku metropolu i grad koji se hvali da je pozitivna mješavina različitih kultura i naroda, pođite u Sofiju, blizu je. Jedno vam obećavam, upoznavši Sofiju, upoznaćete i sebe, a svako objašnjenje sebe samog je bogatstvo, za jednu ličnost, ali i za cijelo društvo. U svakom slučaju, bolje ćete odgovoriti na “pitanje identiteta”.