Hrvatski naučnik Igor Rudan na svom Facebooku profilu redovno objavljuje tekstove o pandemiji koronavirusa pod nazivom "Karantin Vuhan".
On javnosti pokušava da racionalno prenese sliku ozbiljnosti stanja, ali bez dizanja panike i neprovjerenih informacija.
"Idemo sada malo podići nivo sa kojeg gledamo na sve što se zbiva, kako bih vam pokazao koliko je deplasirana većina rasprava trenutno na HR-fejsu, a posebno ono dijeljenje na tabore "ovo je nova kuga" i "ovo je samo gripica". Nazvao sam ovaj post "kontrast je majka jasnoće". Njime ću nastojati da objasnim pitanja koja su zaista bitna vlastima koje u idućih 48 sati moraju donijeti političke odluke bez presedana u novijoj istoriji svijeta", napisao je Rudan.
Poručuje da se mnogi čude kako može biti toliko ležeran kada piše i priča o ovoj pandemiji.
"Ali to je kao da se nekom ko profesionalno deminira minsko polje čudite kako se ležerno šeta kroz njih. On ponešto zna o deminiranju, dok ćete vi, šetajući se sami kroz minsko polje, misliti da vam je svaka sekunda posljednja. Slično se događa i ovdje sada. Epidemiolog se ne boji epidemije, jer zna da svaku epidemiju može vrlo efikasno suzbiti, pitanje je samo drastičnosti mjera. To sam i rekao u svojim prvim izjavama za medije – ako se situacija pogorša, imamo barem još nekoliko zaštitnih mreža koje možemo aktivirati. Danas ću objasniti što sam mislio pod tim, jer došao je pravi trenutak i za to", poručuje.
Rudan ističe da, kada bi to htjela, Hrvatska bi mogla da postane svjetski prvak u borbi sa koronavirusom.
On je da i obrazloženje scenarija.
"Za manje od dva mjeseca mi bismo mogli da proglasimo Hrvatsku coronavirus-free zonom. Ukupan broj slučajeva vjerovatno ne bi prešao 1.000, a broj umrlih bio bi zaista vrlo mali. I zato su sve rasprave o težini simptoma COVID-19 i gripe deplasirane, jer to nije ono što epidemiologa primarno brine. Epidemiologu je važno da suzbije epidemiju. Svaka epidemija biće na sigurnom putu iščezavanja kada svaka zaražena osoba zarazi prosječno manje od jedne zdrave osobe. Takođe, biće na sigurnom putu eksponencijalnog širenja kada svaka zaražena osoba zarazi prosječno više od jedne zdrave osobe. Bez antiepidemijskih mjera ovaj novi koronavirus se širi sa svake zaražene na barem 2,2 nove zdrave osobe, pretežno u fazi inkubacije, dok zaražena osoba još ne pokazuje simptome. Sve što treba učiniti jeste smanjiti nekako taj broj ispod 1 i epidemija će se polako ugasiti, a to se može postići strogim karantinom. Pročitajte to još jednom, jer to je ključ svega za epidemiologa. Inače bi se moglo reći da je bjesnilo "puno opasnije od gripe", jer kod njega čak 100% zaraženih umire, i to na puno gori način. Ali, za epidemiologa to nije važno, jer je posljednji autohtoni slučaj bjesnila u Hrvatskoj zabilježen, vjerovatno, još tamo 1964. A za sve lovce koje ugrize bijesni vepar, lisica ili pas, može se lako sprovesti imunoprofilaksa, dakle epidemiolog zna šta da uradi. Tako je sada već polako i sa koronavirusom. Sada već znamo da možemo da ga suzbijemo strogim karantinom", rekao je Rudan.
Za epidemiologa, kako navodi, opasnija je ona bolest od koje će ove godine umrijeti više ljudi, bez obzira na to kakve su simptome imali pred smrt, to ga ne zanima toliko.
"A ako zaista želimo, koronavirus možemo suzbiti i kontrolisati strogim karantinima, kao što su učinili Kinezi za šestinu populacije svijeta, uz manje od 3.200 umrlih trenutno na milijardu i četiristo miliona ljudi. Znači, kada bi Hrvatska danas donijela odluku da želi da bude "svjetski prvak" u borbi protiv koronavirusa, trebala bi da primijeniti sljedeće mjere sprečavanja širenja virusa – nazvaćemo to "ekstremno lijeve i planske" mjere.
Navodi da bi tako trebalo:
- potpuno zatvoriti i nadzirati sve svoje granice, sprečavajući bilo kome ulaz i izlaz;
- sve hrvatske državljane koji žele da se vrate u Hrvatsku primiti, ali ih držati u karantinu barem 30 dana prije nego što budu vraćeni kući (tolika je otprilike najduža zabilježena inkubacija);
- svima narediti boravak u kućama i stanovima iduća dva mjeseca (za to vrijeme bi svi zaraženi oboljeli pa zarazili druge ukućane, dok virus ne bi više imao na koga da skoči, pa bi nestao);
- radile bi samo samoposluge i apsolutni minimum javnih službi (toplane, elektrane, telekomunikacije, TV i radio);
- dopuštati samo najmlađem članu porodice da ode do samoposluge jednom u svaka tri dana (najmlađem, jer djeca imaju najmanji rizik od umiranja), noseći masku i rukavice i samo ako nema nikakve simptome;
- svim starijim ljudima organizovati susjeda koji će za njih ići u nabavu, a namirnice im zatim dostavljati noseći masku i rukavice;
- gotovo sve oboljele liječili bi mobilni ljekarski timovi koji bi dolazili u kućne posjte, sa prenosnim respiratorima; nastojalo bi se da se po svaku cijenu izbjegne dovođenje zaraženih u bolnice, kako ne bi izazvali bolničke epidemije koje bi imale puno veću stopu umiranja od epidemija u zajednici;
- bankama, mobilnim operaterima, te ostalima trebalo bi naložiti da ne naplaćuju rate kredita tokom ta dva mjeseca, već da sve to naplate kao dodatak na redovne rate tokom idućih 12 mjeseci.
Rudan tvrdi da bi uz ovakve radikalne mjere i potpuno nepropusne granice, Hrvatska se riješila koronavirusa vjerovatno za dva mjeseca, s obzirom na trenutno stanje, uz zaista minimalan broj umrlih.
"Apsolutno je ključno, pritom, spriječiti unos koronavirusa na bolnička odjeljenja koja nisu specijalizovana za zaraze. To je bio glavni uzrok užasnih brojki sa početaka epidemija u Vuhanu i Lombardiji. Međutim, kao i svaka zanimljiva priča, i ova ima svoj neočekivani obrt. Posljedice ovako drastičnih mjera bi za nacionalnu ekonomiju bile katastrofalne. Dva izgubljena mjeseca rada, da bismo prije svih drugih postali slobodni od virusa, negdje sredinom maja. Taman za turističku sezonu. Ali problem je što drugi to ne bi uspjeli do tada. Zato i dalje ne bismo smjeli da nikoga primamo u Hrvatsku. I tako, agonija za ekonomiju nastavila bi se i cijelo ljeto. A zbog katastrofe za ekonomiju narasće broj nezaposlenih i nelikvidnih, ljudi će se odavati alkoholu, biće depresivni, patiće od nesanice, raspadaće se brakovi, rasti će stope smrtnosti od raka i kardiovaskularnih bolesti. I na kraju, oni koji su spašeni od koronavirusa nastradaće od bolesti koje će biti posljedica novog taalsa siromaštva i recesije. Samo, te bolesti i smrti neće se događati pred kamerama i za njih niko neće kriviti vlastodršce. A za doslovno svaku smrt od koronavirusa hoće", poručio je.
Ako ste sve ovo ispratili do sada, objašnjava Rudan, razumjećete da su u ovom scenariju oba ishoda, zapravo, loša.
Ali obuzdavanjem epidemije vlasti će izgledati kompetentnije, a niko ih kasnije neće kriviti za možda i više smrti i problema koji će kasnije nastati kao posljedica recesije. Drugi ekstremni pristup mogao bi se nazvati ekstremno neoliberalnim.
A što bi to zapravo značilo?
"Moguće je da o njemu trenutno intenzivno razmišlja Donald Tramp, ali vjerovatno i barem još neke zemlje. Naime, može se pustiti da se virus slobodno proširi. Pritom bi se na virus testiralo što manje ljudi, kako bi se što više umanjio broj umrlih pripisivih koronavirusu, posebno među vrlo starim ljudima. Pristalo bi se, možda, na stopu umiranja do 1% među svim zaraženima, ali spasilo bi se ekonomiju i izbjeglo taj “naknadni talasa” umrlih. Jer, u ovom ekstremnom scenariju umirali bi pretežno stariji. To bi, s nekog radikalno neoliberalnog gledišta, čak i ‘rasteretilo’ mirovinske fondove i zdravstveni sistem. Spašeni bi, pak, bili mnogi ljudi u najproduktivnijoj dobi za društvo, koji bi inače bilo većinski žrtva recesije. Problem u tom pristupu jeste, međutim, što bi se trebalo veoma tačno moglo procijeniti koliko će ljudi umrijeti, tj. kockati se sa sigurnošću koju naučnici imaju u stopu umiranja od virusa u zajednici. Ja sam procijenio da je ona 0,5 do 1%, a to je stavlja taman na ivici granice oko koje se može razmišljati o takvom pristupu, a da broj umrlih od epidemije približno odgovara predviđenom broju naknadno umrlih zbog recesije. Moguće je da Tramp trenutno čeka izvještaje sa američkog tla o tim stopama umiranja i želi imati što veću sigurnost u njih. Ovo je za njega kao partija šaha sa Kinom. Ali naletio je na nepredviđenu prepreku, a ta je što sa ovim virusom u Italiji kao da nešto nije u redu. Možda je zbog toga danas Tramp naredio obustavu ulaska Evropljana u SAD, osim Britanaca. Možda ima svoj plan kojim želi ispasti pametniji od svih, ali zna da mora biti siguran da “njihov” virus u SAD-u ubija manje od 1% zaraženih, a pritom bi se mogao dodatno kockati i sa mogućnosti nestanka virusa u kasno proljeće. Ali muči ga, kao i sve nas, što za ovaj italijanski virus više niko nije siguran u stopu umiranja. Dakle, stvari su ipak ponešto komplikovanije nego što većina HR-eksperata na fejsu misli. Trampov najveći problem su, međutim, mediji i reakcija javnosti. A najgori mogući izbor je oklijevanje između ove dvije krajnosti, pa odlučivanje za “nečinjenje” i puštanje da se virus jako proširi, ali kada ljudi počnu umirati, pod pritiskom javnosti i medija prekasno uvođenje karantina. Jer, to bi onda bila katastrofa i za ekonomiju, i za javno zdravstvo. Umrlo bi mnogo ljudi, a karantine bi nakon takve odluke potrajale znatno duže, dok virus ne bi nestao", istakao je Rudan.
Procijenio je već za Hrvatsku da bi “ekstreman lijevi i planski” pristup odmah i sada mogao zaustaviti epidemiju na samo do hiljadu slučajeva i mali broj umrlih, kad bi baš sve išlo savršeno po planu
"No, vremenom bi kasnije posredno umrlo nekoliko hiljada ljudi zbog posljedica ekonomske recesije. Vjerovatno bi bili srednje i starije dobi, a spasilo bi se od koronavirusa možda podjednak broj prosječno starijih ljudi. Ekonomija bi se unazadila, ali mediji bi povoljno ocijenili poteze vlasti. S druge strane, "ekstreman neoliberalni" pristup slobodnog puštanja virusa da se proširi naišao bi na osudu medija i javnosti u Hrvatskoj. Umrle bi možda i hiljade ljudi od epidemije, ali život bi se nastavio. Umjesto oko 60.000 umrlih u 2020. Hrvatska bi imala oko 70.000 umrlih. Ali, samo uz uslov da smo tačno procijenili stopu umiranja od virusa i da ništa ne krene nepredviđeno. Odluka naših vlastodržaca, ali i onih u drugim državama, biće negdje između ova dva ekstremna pristupa – rigoroznog karantina i potpunog nečinjenja. Mislim da ovaj drugi ekstrem postaje sve manje vjerovatan izbor baš zbog ovako intenzivnog fokusa medija na pandemiju. Zato se sada mnoge zemlje Evrope međusobno pogleduju i čekaju koja će i kada šta učiniti, jer ne radi se o imalo jednostavnoj odluci. Nadam se da vam je sada jasnije što su, trenutno, pitanja koja su bitna ljudima koji moraju donijeti odluke tokom iduća dva ili tri dana, a koje će odrediti živote svih nas tokom idućih mjeseci. Dva scenarija, 30 sati. Kao u filmu", zaključio je Rudan.
Bonus video:
