"Morao sam ponovno da učim da dišem", kaže Pol Alves iz Francuske, jedan od oboljelih od koronavirusa koji je bio na intenzivnoj njezi i ozdravio je.
Ali sedmice provedene na respiratoru ostavljaju tragove i zahtijevaju dug oporavak.
Nikada prije francuske bolnice nisu imale toliko pacijenata na odjeljma za reanimaciju i intenzivnu medicinu, njih na hiljade.
Riječ je o ozbiljnim slučajevima sa teškom respiratornom slabostima uzrokovanim novim koronavirusom koji je pacijentima zahvatio pluća, prenosi agencija Hina.
Pacijenti trebaju respirator
"Daju im se sedativi i često sredstva za opuštanje mišića", objasnio je za AFP-u Stefan Petit Mare, anesteziolog-reanimator u departmanu Est.
Najteže oboljele okreću na stomak jer takav položaj doprinosi povećanju količine kiseonika u plućima.
Pacijenti mogu da imaju problema i sa bubrezima, srcem, jetrom i neuroloških problema, kaže ljekar.
"Na odjeljenjima za reanimaciju ostaje se dvije do tri sedmice, čak i više" kazala je Helen Prinjet, pneumolog u bolnici u pariškoj regiji.
"Postoje rizici, koji nisu tipični samo za covid-19, kao što je rizik od gubitka mišićne mase i mišićnih i neuroloških komplikacija", kazala je.
Ona koordiniše odjeljenja za oporavak pacijenata skinutih sa respiratora.
Dugotrajan boravak na respiratoru izaziva probleme sa gutanjem i disanjem.
"Nakon više sedmica ležanja treba ponovno naviknuti tijelo na mijenjanje položaja. Ono je zaboravilo neke mehanizme koje omogućuju regulaciju arterijskog pritiska", objasnila je.
Fizioterapija
Prvi put kada je Polo Alves, koji je bio intubiran i stavljen u indukovanu komu u bolnici Bišat u Parizu, pokušao da ustane, nije mogao da stoji na nogama.
"Mislio sam da ću se onesvijestiti", rekao je.
"Puno sam vježbao kako bih povratio mišićnu masu, ali i vozio sobni bicikl kako bih ojačao".
Klod Gati, 67-godišnji veterinar, sredinom marta je primljen u bolnicu u Ajačou, na Korzici, i šest dana bio je u dubokoj komi. Mislio je da će umrijeti.
"Čak i nepokretan, počeo sam da radim sa rukama, pokušavajući da se podignem, dodirujući koljeno", rekao je.
"Govorio sam: ako možda imam šansu da preživimi, moram moći da hodam, moram povratiti malo osjećaj; ne smijem gubiti vrijeme".
Pošto je bio otpušten sa odjeljenjaa za reanimaciju, zadržali su ga u bolnici radi daljnjeg oporavka i sada ponovno hoda.
"Morao sam sve ponovno da učim: hodati, stajati na nogama. Nisam mislio da bi moglo biti tako teško", rekao je.
Pacijenti otpušteni sa odjeljanja za reanimaciju, preslabi su da bi se vratili kući, idu na odjeljenje za odvikavanje sa respiratora ili u centre za ponovno učenje svakodnevnih funkcija.
Anis Legendre, fizioterapeutkinja u pariškoj regiji, morala je da se prilagoditi promijenjenim uslovima rada zbog koronavirusa. Nema više timskog rada sa neuropsiholozima, psiholozima i modernom opremom.
"Vježbamo u sobi", kazala je.
"Većina pacijenata još nosi maske sa kiseonikom i imaju virus, jedan dan su dobro, drugi nisu. Pokušavam sa njima da vježbam hodanje: kretanje do toaleta, vježbe za jačanje mišića. Ali jako lagano jer su jako iscrpljeni".
Kada bolesnici ne mogu da ustanu, vježba sa njima istezanje u krevetu. Ali prije toga oblači zaštitno odijelo koje je štiti od glave do pete, sa maskom i naočarama.
Psihološke posljedice
Osim bolesti, posljedice mogu ostaviti usamljenost u jednokrevetnim bolničkim sobama gdje su kontakti svedeni na minimum.
"Najbliži ne smiju da vas posjećuju. Medicinske sestre ne smiju da ostanu u sobi", rekao je Pol Alves.
Čak i nakon što se izliječe, ljudi koji su bili oboljeli od koronavirusa mogu da pate od "neurokognitivnih posljedica, poput PTSP-a, anksioznosti i depresije", upozorava Peti Mare.
"Neki mogu da imaju respiratorne posljedice, kratak dah pri mirovanju ili naprezanju, čak su im potrebne maske sa kisikom kod kuće", dodao je ljekar.
Kada se pacijenti vrate kući, fizioterapeut ih tjeraju da budu aktivni, da peru suđe, pospremaju krevet, usisavaju. Ležanje u krevetu može biti jako štetno.
Mogu im zatrebati i logopedi i radni terapeuti.
Ali u nekim djelovima zemlje nema takvih zdravstvenih radnika. Sena Sen Deni, siromašni departman u pariškoj regiji, nema dovoljno fizioterapeuta.
Emanuel Ševrilon, upravnik klinike u tom departmanu, nastoji da organizuje sistem za pomoć u kući i dostavu obroka oboljelima koji žive sami.
"Može se sve upropastiti ako se puno uloži u reanimaciju, ali se o pacijentu poslije ne vodi dovoljno brige", upozorava Bertran Gidet, šef odjeljenja za reanimaciju i intenzivnu medicinu u bolnici Sen Antoan u Parizu.
Bonus video:
