Jesmo li svjedoci konačnog ispadanja posljednjeg dijela slagalice Sovjetskog Saveza? Istorija nam govori da je SSSR prestao da postoji 25. decembra 1991, kada je Mihail Gorbačov podnio ostavku, Boris Jeljcin postao gospodar Kremlja kao predsjednik Rusije, a ostalih 14 sovjetskih republika krenulo svojim putem. To je istorija za udžbenike, ali nije cijela istina.
Propast SSSR se odvijao u fazama. Postojao je demokratski pokret koji je podrivao dominaciju Komunističke partije tokom prethodne tri godine. Sovjetski tvrdolinijaši su u avgustu 1991. godine izveli puč nakon kojeg je došlo do prelivanja vlasti iz institucija Sovjetskog Saveza na Rusiju. Tri baltičke države su povratile nezavisnost koju je ubrzo priznala većina zapadnih zemalja. Na sastanku u lovačkom domu u Bjelovjeskoj šumi 8. decembra, lideri država koje su osnovale SSSR odrekle su se tog sporazuma, pruživši „de jure“ podršku raspadu.
Manje opipljiv i teži za prikazati je stvarni, de facto, raspad SSSR. Ruska trobojka je možda preko noći zamijenila srp i čekić nad Kremljom, ali veze koje su ga držale na okupu nisu mogle biti prekinute tako jednostavno. Može se reći da je kidanje političkih, ekonomskih i, da, psiholoških veza, trajalo tokom dobrog dijela posljednjih 30 godina, pri čemu su one bivše republike najbliže Rusiji, naravno, posljednje u redu.
Ukrajina je bila pretposljednja koja se odvojila. Njen odlazak počeo je proglašenjem nezavisnosti 24. avgusta 1991. Ali, taj proces je stvarno počeo tek 2003. godine, izborima koje je Narandžasta revolucija uspješno osporila. Nastavljen je Euromajdanom 2014. godine - koji se u Ukrajini zove i „revolucijom dostojanstva“ - a zapečaćen izborom autsajdera Vladimira Zelenskog prošle godine. Neki bi rekli da nezavisnost Ukrajine, zapravo, neće biti potpuna sve dok traje sukob protiv proruskih pobunjenika na istoku zemlje. Međutim, taj proces je neopoziv. Ako se Rusija ikada nadala da će zadržati Ukrajinu, ta bitka je izgubljena.
A sada - možda - nastupa posljednje poglavlje. U nedjelju bismo mogli gledati kako se Bjelorusija, posljednja bivša sovjetska republika, i po mnogo čemu najbliža Rusiji, konačno odvaja od onoga što je ostalo od njenih sovjetskih veza. Predsjednik Aleksandar Lukašenko se kandidovao za šesti petogodišnji mandat, ali se suočava s opozicijom koja je odjednom jača i ujedinjenija nego ikad prije.
Kineska taktika opstajanja na vlasti
Opisati Lukašenka kao „posljednjeg diktatora Evrope“ je laskanje njegovoj moći; preciznije bi bilo autokratski kabadahija - sa zavidnom vještinom preživljavanja. Vlast je preuzeo pet godina prije nego što je Vladimir Putin stigao u Kremlj i od tada se održava, s malobrojnim ozbiljnim izazovima. Njegova tehnika je gotovo kineska: stabilnost i poboljšanje životnog standarda u zamjenu za političku poslušnost, s primjenom ne tako nježne policijske sile kada je to potrebno.
Ovoga puta, međutim, čini se da je Lukašenko zatečen odlučnošću i dovitljivošću njegovih protivnika. Oni su se ujedinili oko Svetlane Tihanovskaje, koja se uključila u trku nakon što su pritvorena tri glavna opoziciona lidera, uključujući njenog supruga Sergeja Tihanovskog. Potpuno nova u politici, ona je okupljala desetine hiljada ljudi na mitinzima širom države s manje od 10 miliona stanovnika. U protekle dvije nedjelje, mase su bile toliko velike da su vlasti izgleda odustale od pokušaja da ih zabrane ili razbiju.
Sloboda govora, fer izbori i ograničenje mandata
Program opozicije mogao bi da se rezimira kao „Sve samo ne Lukašenko“. Međutim, on je i odvažniji i jednostavniji. Tihanovskaja tvrdi da se bori za vlast kao takvu. Kaže da bi iskoristila pobjedu da obnovi ono što se smatra prvim bjeloruskim demokratskim ustavom - iz 1994. godine - u koji je uvrštena sloboda govora, slobodni izbori i ograničenja predsjedničkog mandata. Nakon toga, raspisala bi nove, slobodne izbore.
Opozicija ima više toga što im ide naruku nego što je iko mogao zamisliti u startu, počevši od energije i posvećenosti koju je Tihanovskaja uložila u kampanju. Ekonomija je u zastoju i raste nezadovoljstvo zbog okoštalog političkog stanja. Lukašenko se našao na udaru kritika i zbog odgovora na pandemiju koronavirusa, koji je, kako tvrdi, lično pobijedio, iako je nedavno morao da otkaže govor.
Opozicija je, takođe, mogla da koristi društvene mreže, zaobilazeći zvanične državne medije, kako bi poslala poruku i organizovala se. Oni, takođe, znaju za revolucije i slobodne izbore u Ukrajini i za relativni prosperitet u susjednoj Litvaniji.
Negativni scenariji
Ništa od ovoga ne znači da Tihanovskaja može da pobijedi. Mogla bi apsolutno izgubiti, ili bi je prljavi trikovi njenog rivala mogli lišiti pobjede. Međunarodni posmatrači su zabranjeni, a domaći volonteri su iza rešetaka. Takođe se ne može reći da bi, čak i u malo vjerovatnom slučaju da pobijedi, i da joj se dozvoli da pobijedi, opozicija mogla da ostane ujedinjena kao što je bila tokom kampanje.
Takođe, postoji mnogo više negativnih scenarija. Ako se stekne utisak da su izbori „pokradeni“ i nakon toga uslijede protesti, sasvim je moguće da se će oni biti brutalno razbijeni, kao što se dogodilo 2010. Ali 2020. nije 2010. Ne samo da je opozicija ujedinjenija, već je Lukašenko manje orijentisan ka Moskvi, dok mu se Zapad tiho dodvorava.
Moskva se do sada sudržavala, prije svega iz razloga što Putin već ima pune ruke posla - oko Sirije, Ukrajine, a sada i protesta na ruskom Dalekom istoku. Lukašenko tvrdi da je tridesetak navodnih ruskih plaćenika, nedavno uhapšenih u Bjelorusiji, poslato da naprave probleme. Ali, Minsk je standardna tačka za transfer Rusa koji se raspoređuju u Libiji i Africi, a takođe se postavlja pitanje da li bi Moskva zaista željela da ugrozi Lukašenkove šanse. Ono što je jasno je da bi bilo kakav potez bjeloruske opozicije da oponaša ukrajinski Euromajdan - talas građanskih nemira 2013/2014. - doveo u nezgodnu poziciju ne samo Rusiju, već i EU i SAD. Osim toga, možda je preuveličana mjera do koje je Bjelorusija ikada bila potpuno u ruskom taboru. Ta ideja je osnažena povremenom pričom o mogućoj rusko-bjeloruskoj konfederaciji - što je sada očigledno trajno odbačeno. Međutim, uvijek je bilo pogrešno gledati Bjelorusiju kao privezak Rusije.
Duga istorija umjetnosti
Ona ima dugu istoriju sopstvene umjetnosti, folklora i pozorišta, čiji je dio utemeljen u predratnoj jevrejskoj zajednici. Mark Šagal potiče iz okoline Vitepska. Kada se raspadao Sovjetski Savez, upravo je Bjelorusija bila domaćin presudnog sastanka u Bjelovjeskoj šumi, na kojem je odbačen sporazum o SSSR iz 1924. godine. Od katastrofe u Černobilju je patila skoro jednako kao Ukrajina, i izvukla je slične zaključke o sovjetskom sistemu. Bjelorusija je takođe bila među prvim postsovjetskim državama koja je štampala svoj novac, promijenila imena ulica i preradila oznake na bjeloruski - jezik koji neki Rusi odbacuju kao puki „dijalekt“, samo tačku nacionalnog ponosa. Da su nekadašnje sovjetske republike imale volje, kao što se ponekad pominjalo, da formiraju grupaciju poput Evropske unije, Bjelorusija se nadala da će Minsk postati njen Brisel.
Ukratko, Svetlana Tihanovskaja možda neće pobijediti na izborima u nedjelju, iz bilo kog razloga, ali se Bjelorusija mora tretirati kao odrasla, nezavisna zemlja. Od ovog trenutka, samo je pitanje vremena kada će stvarni raspad Sovjetskog Saveza biti konačno završen.
Članak je preuzet iz „Indipendenta“ Prevela i priredila: Angelina Šofranac
Bonus video:
