Miješanje Rusije u američke i evropske izbore je težak prekršaj. Međutim, time što predsjednika Vladimira Putina i njegove prisne prijatelje tretiraju kao egzistencijalnu prijetnju, zapadni lideri idu direktno naruku Kremlju i daju legitimitet njegovoj lažnoj priči o mjestu Rusije u svijetu
Sjedinjene Države su prvi put iskusile „crvenu paniku“ odmah nakon Prvog svjetskog rata. Za Ruse se tri godine pričalo da podstiču radničke pobune i štrajkove u okviru orkestrirane kampanje za podrivanje američkog kapitalizma. Američki državni tužilac Mičel Palmer je 29. aprila 1920. upozorio da će za dva dana, na praznik rada, američki radnici ustati da silom zbace američku vladu. To se nije desilo i „crvena panika“ je nestala.
SAD je uhvatila druga „crvena panika“ nakon II svjetskog rata. Rad SSSR-a na proizvodnji atomske bombe, pored „gubitka“ Kine u korist Mao Cedunga i komunista izazvao je grozničavi strah u SAD koji, iz ove perspektive, djeluje nevjerovatno. Američke kompanije su sastavile crne liste osumnjičenih ljevičara, uništavajući brojne živote.
Američki Kongres je poznate ličnosti, od generala Džordža Maršala do državnog sekretara Dina Ačesona označavao kao komunističke marionete. Senator Džozef Makarti, čiji će podanik Roj Kon postati mentor Donalda Trampa, uspostavio je tako trajno nasljeđe klevete da se njegove metode i dalje zovu makartizam. Ipak, na saslušanjima u Kongresu i u jednom TV dokumentarcu, Makarti je raskrinkan kao lažov i demagog. Kao i 1920, „crvena panika“ sa početka 1950-ih je iščeznula skoro jednako brzo kao što se pojavila.
Paronoični stil američke kremljologije
Baš kada obilježavamo vijek od boljševičke revolucije u Siriji, izgleda da je opet zavladala „crvena panika“ zbog otkrića da se Rusija miješala u američke predsjedničke izbore 2016. Nova otkrića da su stotine trolova na ruskim društvenim mrežama bili aktivni tokom izbora u SAD kao i kampanje za breksit, pojačala su taj strah. Međutim, iako je cilj trolova bio da ismiju zapadnu demokratiju, navodima da su značajno podrili ta glasanja pridaje im se prevelika važnost.
Postoji opasnost da će opravdana zabrinutost zbog miješanja Rusije u američki predsjednički sistem ustupiti mjesto teorijama zavjere, kao u prošlim slučajevima „crvene panike“. Na kongresnom saslušanju u septembru, članica Predstavničkog doma Gven Mur se požalila da ju je tokom izbora 2016. nazvao neko sa „slovenskim naglaskom“ i sugerisao joj da glasa protiv Hilari Klinton. Neki su ukazivali na veze između Nacionalnog udruženja vlasnika oružja i Rusije, kao da je Putin na neki način odgovoran za mnoge pucnjave u SAD. Čule su se i optužbe da Rusija pokušava da destablizuje SAD preko igrice za mobilne telefone Pokemon Go.
Sve te tvrdnje su usredsređene striktno na američku politiku, prije nego na širu geopolitiku. Međutim, imajući u vidu da je sovjetski komunizam srušen prije više od četvrt vijeka, postavlja se pitanje kakvu zaista prijetnju Kremlj predstavlja za SAD. Na osnovu onoga što znamo, glavni cilj Kremlja na izborima 2016. bio je samo da stvori neprijatnost rivalskoj političarki Klinton i podrži Trampa, sa kojim se nadao da će uspostaviti saradnju.
Činjenica je da moderna Rusija ne predstavlja veliku prijetnu za SAD, Evropsku uniju ili Zapad generalno. Kina je daleko bogatija autoritarna sila od Rusije. Sada, pošto je učvrstio vlast, kineski predsjednik Si Đinping uživa globalni uticaj o kojem Putin može samo da sanja.
Pored Kine, Saudijska Arabija je okrutnija i nepredvidivija od Rusije, a Pakistan je eksplozivniji. Čak i Turska, članica NATO, flagrantnije krši ljudska prava od Rusije. Štaviše, Turska ima jedinstven kapacitet da destabilizuje Evropu otvaranjem prolaza za migrante i izbjeglice bez dokumenta koji stižu iz Sirije i drugih djelova tog regiona.
Drugačija vrsta izazova
Rusija je, međutim, drugačija vrsta izazova, ukorijenjena u Putinovim tvrdnjama da predstavlja alternativnu viziju u odnosu na zapadnu. Kao boljševici prije sto godina, Putin otvoreno izaziva evropske i američke ideje o tome kako bi budućnost trebalo da izgleda.
Zapadni Evropljani i Amerikanci su 1917. bili šokirani boljševičkim ukidanjem privatne svojine i proglašenjem univerzalne jednakosti. Tokom prve „crvene panike“, zapadni lideri su se bojali da će vijesti iz novoosnovanog SSSR izazvati lančanu reakciju radničkih ustanaka širom Evrope i Amerike.
U poređenju sa Lenjinovim projektom, Putinov je reaktivan i intelektualno nekoherentan. Umjesto da jasno pozove na društveni napredak na duge staze, nudeći plan kako da se to postigne, Putin bi povukao Evropu unazad, u isti moralni i ekonomski ćorsokak u kakvom se Rusija sada našla. U Putinovoj Rusiji, cilj je povratak u Zlatno doba zasnovano na „tradicionalnoj porodici“ hrišćanstvu i teškoj industriji.
Putin i vodeći ruski političari smatraju da je Zapad, fokusiran na autonomiju pojedinca, uključujući prava gejeva, zaboravio pojmove otac i majka, muž i žena.
Rusija je prošlog mjeseca oživjela događaj iz sovjetskog doba, Svjetski festival omladine i studenta u Sočiju, i pozvala mlade ljude iz cijele Evrope da se pridruže „borbi protiv imperijalizma.“
Moć Rusije se preuveličava
Ovakvim porukama, Rusija igra ulogu evropskog ida. To je militaristički, populistički, patriotski, dinamični, politički nekorektni odgovor na ego evropskih elita. Intelektualno, Putinov projekat je zbrkana kombinacija starih ljevičarskih ideja i konzervativnih dogmi. Ipak, i dalje uspijeva da razotkrije nesigurnosti Evrope i SAD u vezi sa „zapadnim projektom“ - što je privlačno zapadnim populistima i ljevice i desnice. Ruski zvaničnici su zapravo zapanjeni, a ponekad oduševljeni, moralnom panikom koju posiju na Zapadu. Kao što je ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov izjavio za CNN u oktobru 2016, „Laskavo je, naravno, privući ovakvu pažnju - za jednu regionalnu silu, kako nas je jednom opisao predsjednik (Barak) Obama.“
Stoga, kako bi Zapad, naročito SAD, trebalo da odgovori? Za početak, trebalo bi da se sjetimo da je Rusija opasna samo onoliko koliko joj zapadna društva dozvole da stvori konfuziju u njihovim redovima. Politički i ekonomski, njena moć je prilično ograničena. Priča o miješanju Rusije u izbore 2016. je istrajna uglavnom iz dva razloga. Prvo, demokrate očajnički pokušavaju da objasne kako su izgubili izbore na kojima su očekivali pobjedu. Drugo, i dalje se pojavljuju izvještaji o članovima Trampove kampanje koji pokazuju besramnu spremnost da prihvate pomoće jedne strane sile.
Međutim, ova priča nam govori puno više o tužnom stanju američke politike nego o kapacitetima Kremlja. Gruzija i Ukrajina imaju realne razloge da vide Rusiju kao prijetnju za njihov suverenitet. Britanija, SAD i Njemačka nemaju. BDP Rusija je pola manji od kalifornijskog. Ima 10 puta manji vojni budžet od SAD. A kanali preko kojih izvozi propagandu, RT i Sputnjik, su marginalni mediji koje prati malo ko na Zapadu.
Osim toga, Putin, isto kao i Si Đinping, nemaju puno strateških saveznika. U Generalnoj skupštini UN u martu 2014, samo 11 malih država se usprotivilo rezoluciji kojom je osuđena aneksija Krima. To je daleko od uticaja koji je nekad imao SSSR.
Nepredvidivo i provokativno ponašanje Putinove vlade možda djeluje prijeteće, ali je zapravo samo pokušaj da nadoknadi nesposobnost Kremlja da projektuje stvarnu moć. Bilo kakav geopolitički uspjeh posljednjih godina, Rusija duguje uglavnom slabosti svojih oponenata. Vakuum u ukrajinskoj vlasti joj je omogućio da osvoji Krim uz pomoć trupa koje je već imala u Sevastopolju. A sajber-nepismeni
Demokratski nacionalni komitet je dao ruskim hakerima lak pristop serverima njegove elektronske pošte.
U oba slučaja imamo taktički uspjeh a strateški promašaj. Tačno je da Rusija sada kontroliše Krim, ali je zauvijek izgubila Ukrajinu kao prijateljskog susjeda na svojoj granici. Slično tome, miješanje u izbore je ujedinilo svije glavne američke stranke protiv Rusije, možda za jednu generaciju.
Približiti se urbanoj srednjoj klasi
Ako SAD i Evropa zaista žele da pokažu da je njihova verzija zapadne kulture bolja, moraju osmisliti taktiku za približavanje ruskoj urabnoj srednjoj klasi. Poruka bi bila da Zapad ima problem sa Putinovim režimom, a ne sa samom Rusijom.
To nije poruka koju Rusi dobijaju. Valja podsjetiti da je u prvih osam godina vladavine, Putin iznosio mogućnost bezviznog putovanja u EU. Sada, međutim, Kremlj želi suprotno: da ograniči interakciju ruskih građana sa Zapadom. Da je EU uložila veći napor da se nađe sa Kremljom na pola puta u tom ranijem periodu, teško je zamisliti da bi diplomatski zid između Rusije i zapadne Evrope bio visok kao što je danas.
Slično tome, SAD su zatvorile konzulate i ograničile pružanje viznih usluga izvan Moskve, primoravajući Ruse u Sibiru i drugim udaljenim oblastima da prelaze hiljade kilometara da bi dobili dozvolu za put u Ameriku.
Neuspjeh Zapada da se približi ruskom narodu je božji dar za Putina i njegov režim, posebno imajući u vidu loše stanje ruske ekonomije. Sve dok neoboljševički bauk u Kremlju može da trvdi da predstavlja „drugu Evropu“, vjerovatno će držati vlast, a „crvene panike“ će se nastaviti.
Zapad da ima na umu svoje moralne propuste
Zapadne zemlje će najbolje odgovoriti Rusiji jačanjem sopstvene elastičnosti - moralno i praktično. Zapadne države moraju ispraviti lako zloupotrebljive mane svojih političkih sistema. Tipičan primjer je Elektorski koledž u SAD, iz 1787, koji je 2016. doveo upravo do rezultata koji bi trebalo da spriječi.
Zapad mora učiniti više od pukog nametanja moralne superiornosti u odgovoru na ruske prevare i agresiju. Američke i evropske tvrdnje o zastupanju „sistema zasnovanog na vrijednostima i pravilima“ zvuče prazno u Kremlju, i to s razlogom. SAD su jednostrano napale Irak 2003, odbile da se pridruže međunarodnim institucijama poput Međunarodnog krivičnog suda, a sada su jedina država koja ne učestvuje u Pariskom sporazumu o klimi.
EU je čak više od SAD posvećena multilateralizmu i poretku zasnovanom na pravilima, ali se i ona ponaša na način koji je suprotan onome što propagira. Pošto je ušla u geopolitičku borbu sa Rusijom oko Ukrajine 2013, EU je ponudila Sporazum o asocijaciji tadašnjem ukrajinskom predsjedniku Viktoru Janukoviču, kojeg sada prezire kao kleptokratu i tiranina. Ruski lideri vole da pridrže ogledalo Zapadu i kažu „Dobro pogledajte. Isti ste kao mi“.
Zapadnjaci bi trebalo da priznaju sopstvene moralne propuste i pokažu odmjerenost kada prozivaju Rusiju zbog prestupa. Samo u tom duhu imaju pravo da kažu da je Kremlj puno gori kada su u pitanju dvostruki standardi. Rusija je pobila desetine hiljada svojih građana u Čečeniji, u ime očuvanja „teritorijalnog integriteta“, a onda silom promijenila međunarodne granice u Gruziji i Ukrajini.
U osmišljavanju strategije za Rusiju, zapadni lideri bi trebalo da imaju na umu unutrašnju dinamiku zemlje. Ona nije više tako jasno podijeljena na radnike, seljake i aristokrate kao 1917. Od dolaska Putina na vlast 2000, pojavila se urbana srednja klasa, i njene vrijednosti su više konvencionalno evropske nego bilo koje druge društvene grupe u ruskoj istoriji.
Rusi koji imaju novca, putovaće u Evropu ili SAD, učiti evropske jezike i usvajati evropsku kulturu. Iznijeće i političke zahtjeve, kao što je bio slučaj na uličnim protestima 2011-2012, i na nedavnim lokalnim izborima u Moskvi. Za razliku od boljševika, Putinov režim se nije obračunao sa ovom klasom Rusa. Samo ih smatra „internim izgnanicima“ koje bi trebalo držati izvan političkog života.
Prevela i priredila: Angelina Šofranac
Bonus video:
