AGRESIVNIM PONAŠANJEM OŽIVIO NATO

Putinov imperijalni delirijum

Cilj ruskog predsjednika u Ukrajini nikada nije bio ograničen na Krim ili Donbas, pa čak ni zaustavljanje širenja NATO-a na istok, za njega je najveći problem uvijek bilo postojanje Ukrajine kao suverene države

18717 pregleda 206 reakcija 33 komentar(a)
Spomenik Crvenoj armiji u Sofiji prefarban u boje Ukrajine, Foto: Rojters
Spomenik Crvenoj armiji u Sofiji prefarban u boje Ukrajine, Foto: Rojters

Rat je ponovo izbio u Evropi, a za to direktnu odgovornost snosi jedan čovjek: ruski predsjednik Vladimir Putin.

Ratna zvona su mjesecima zvonila. Međutim 21. februara, Putin je izveo nevjerovatnu lutkarsku predstavu u Kremlju. Pošto je pokorio cijeli svoj savjet bezbjednosti, održao je konfuzan govor u kojem je pokazao da je obuzet nacionalističkim mitovima i imperijalnom nostalgijom i da je odlučan da uništi nezavisnu Ukrajinu. Tri dana kasnije, Putin je u zoru pokrenio punu invaziju.

Poruke ispred ukrajinske abasade u Dablinu
Poruke ispred ukrajinske abasade u Dablinufoto: REUTERS

U Evropi ovako nešto nije zabilježeno od kako je Adolf Hitler napao Poljsku u septembru 1939. Međutim, to je brutalna realnost. Kako bismo shvatili šta nas je dovelo do ove tačke i šta Putin želi, potrebno je da se osvrnemo na ono što je prethodilo ratu.

Mit i realnost

Putin u govoru 21. februara nije prvi put doveo u pitanje pravo Ukrajine da postoji nezavisno od Rusije - mada je tada toj tezi dao novu dimenziju zablude. (Očigledno je ekstremna izolacija u kojoj je Putin bio tokom kovida uzela danak).

Putin se često vraća na činjenicu da je hrišćanstvo u istočnoslovenski svijet stiglo krštenjem princa Valdemara u proljeće 989, u gradu Hersonesu, čije se ruševine mogu vidjeti u predgrađu Sevastopolja na Krimu. Taj istorijski drogađaj ilustruje kompleksnost današnje situacije.

Princ kojeg u Rusiji zovu Vladimir, u Ukrajini je Volodimir; u djetinstvu se vjerovatno odazivao na Valdemar. Rođen je u jednom skandinavskom vikinškom klanu koji je kasnije upravljao gradovima Novgorod i Kijev, zajedno sa primorskom trgovinskom rutom između Baltičkog i Crnog mora. Do tada, Hersones je već cijeli milenijum bio grčki grad.

Tek vjekovima nakon što je Kijevska Rusija osnovana počela je da se pojavljuje država Moskovija, sa Moskvom u njenom centru. Vjekovima, država koja će postati Rusija bila je pod tutorstvom Mongola, a oblašću koja će postati Ukrajina uglavnom su dominirali Poljska i Litvanija, dok su otvorene stepe na jugu bile stjecište Tatara i Kozaka.

Stoga, kada je Putin u govoru u više navrata govorio o “istorijskoj ruskoj zemlji” nije samo odstupao od istorije već je zapravo dao mašti na volju. Istina je da je tu teritoriju u kasnijim vjekovima pokorila carska Rusija. Ali to nije uvijek bio harmonični period, jer je i tada počela da se pojavljuje ukrajinska nacionalna svijet, odražavajući jedinstvenu i istoriju te oblasti. Mada je Ivana Mazepa na kraju porazio Petar Veliki početkom 18. vijeka, on je ostao da živi u sjećanju kao ukrajinski nacionalni heroj.

Zatvor nacija

Carska Rusija, koja se pominje u Putinovim grozničavim snovima, često je bila poznata kao “zatvor nacija”. Carstvo kojim je upravljao car a dominirali Rusi, uključivalo je brojne nacije koje su tajno ili otvoreno čeznule da oblikuju svoju budućnost. Kada je carstvo palo, a Rusija zapala u briutalni građanski rat, većina njih uključujući i Ukrajinu proglasila je nezavisnost.

Kada se bude pisala istorija ruski predsjednik Vladimir Putin će biti smatran nevoljnim tvorcem ukrajinske nacije koju je toliko želio da uništi, jer će upravo zbog njegovih napora ukrajinski nacionalizam rasti bilo kod kuće ili u egzilu

Međutim, boljševici su na kraju pobijedili i osnovali svoju sovjetsku državu, zasnivajući je na zamisli unije nacionalnih republika sa različitim stepenom autonomije. Pojedine neruske nacije su uspjele da očuvaju nezavisnost koju su proglasile, a neke ne. Ukrajina je u ovoj drugoj grupi.

Protest protiv rata u Ukrajini: Lisabon
Protest protiv rata u Ukrajini: Lisabonfoto: REUTERS

Putin danas na staru sovjetsku strukturu gleda kao na najveći grijeh. Osnivanjem Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike, boljševici su zapravo priznali postojanje ukrajinskog naroda. Putin smatra da je Vladimir Lenjin napravio ogromnu grešku stvaranjem ukrajinskog administrativnog entiteta. Po Putinovom mišljenju, bilo je bolje kada je car bio izvor moći (što je tradicija koju je ponovio Staljin kada je brutalno okončana svaka iluzija o podjeli vlasti)

Kada je sovjetska država propala sedam decenija kasnije, istorija se ponovila, sa svim onim zarobljenim državama koje ranije nijesu uspjele da očuvaju svoj suverenitet koje su ponovo proglasile suverenitet. Na referendumu 1. decembra 1991, 90 odsto Ukrajinaca - većina u svakom regionu zemlje - glasala je za nezavisnost. Čak i na Krimu, gdje je podrška bila najmanja, 57 odsto je glasalo za nezavisnost Ukrajine. Nekoliko nedjelja kasnije, Sovjetski Savez se raspao.

Katastrofe i neuspjesi

Putin opisuje kolaps Sovjetskog Saveza kao “veliku geopolitičku katastrofu 20. vijeka” i smatra da Ukrajini i drugim zarobljenim državama nije trebalo da bude dozvoljeno da postanu nezavisne. To je po njegovom mišljenju bio samo odraz slabosti tadašnje ruske države.

Ukrajinska nezavisnost je definitivno pokrenula teške teme. Nacionalisti u Rusiji su željeli kontrolu nad Krimom; bilo je brojnih tema industrijske integracije koje je trebalo riješiti; a tu je bila i činjenica da se jedna trećina sovjetskog nuklearnog arsenala nalazila na teritoriji Ukrajine. Većina tih problema je riješena Budimpeštanskim memorandumom iz 1994, u kojem je Rusija obećala da će poštovati ukrajinski teritorijalni integritet u zamjenu za to da se Ukrajina odrekne cijelog nuklearnog arsenala. Jedna strana je održala riječ, druga nije.

Drugi čin ove drame uslijedio je 2004. kada su Ukrajinci izabrali predsjednika izričito prozapadne orijentacije. Kandidat kojeg je preferirala Moskva, Viktor Janukovič - koji je kasnije postao predsjednik - u početku je proglašen pobjednikom i čestitao mu je Putin. Međutim, nakon što su otkriveni dokazi o masovnoj izbornoj prevari, izbili su veliki narodni protesti. Kada su održani slobodni i fer izbori, Viktor Juščenko je bio pobjednik. Putin je pogrešno procijenio Ukrajinu, a njegova strategija je na kraju udaljila mnoge Ukrajince, podrivajući njegov uticaj.

Praktično isti scenario je ponovljen u većim razmjerima deset godina kasnije. Do tada, Junukovič je bio izabrani predsjednik na slobodnim i fer izborima, a Ukrajina je počela da kuca na vrata Evropske unije. EU i Ukrajina su 2014. zaključile Sporazm o pridruživanju, uključujući i duboku i sveobuhvatnu oblast slobodne trgovine. To se Putinu nije dopalo. Odlučan u namjeri da Ukrajina bude dio poluimperijalne evroazijske unije koju je namjeravao da stvori, sproveo je niz mjera kako bi izvršio pritisak na Janukoviča da ne potpiše taj sporazum. Međutim kada je Janukovič uradio to što mu je rečeno, ponovo su izbili protesti.

Režim je na taj ustanak reagovao izuzetno nasilno, a stotinu ljudi je stradalo na ulicama Kijeva. Uz pomoć njemačkog, poljskog i francuskog šefa diplomatije - ali i uz prisustvo ruskog predstavnika - 21. februara 2014. postignut je dogovor za okončanje krize. Taj dogovor predviđao je održavanje novih predsjedničkih izbora, nova koaliciona vlada će biti osnovana, a odgovorni za ubistva će biti procesuirani.

Pripadnici teritorijalne odbrane KIjeva pripremaju Molotovljeve koktele
Pripadnici teritorijalne odbrane KIjeva pripremaju Molotovljeve koktelefoto: REUTERS

Djelovalo je da je kriza završena. Međutim, umjesto da ostane i sprovede sporazum, Janukovič je iznenada napustio Kijev, a kasnije je prokrijumčaren u Rusiju. U odsustvu predsjednika, ukrajinski parlament je krenuo sa implementacijom sporazuma. Čak je i jasna većina iz Janukovičeve partije glasala za sprovođenje mjera. Osnovana je nova koaliciona vlada i sazvani novi predsjednički izbori.

Kasnije, Kremlj će taj događaj u više navrata opisivati kao puč. To ni na koji način nije bio puč. Nakon višednevnih masovnih protesta i brutalnih ubistava od strane vlasti, mir se vratio na ulice Kijeva.

Međutim, mada nije bilo puča u Kijevu očigledno je izbila kriza u Kremlju. Kao što je Putin kasnije priznao, tada je donio odluku da pripoji Krim. Nedjelju dana kasnije, jedinica ruskih specijalnih snaga preuzela je regionalni parlament u Semfireopolju, postavila je lokalnog nasilnika koji je dobio samo ograničenu podršku na prethodnim izborima. Kada je to završeno, Rusija je nastavila sa aneksijom poluostrva.

Pošto ga zapljena ove teritorije nije zadovoljila, Putin je takođe nastavio sa pokušajem da destabilizuje i na kraju preuzme većinu južne Ukrajine, osnivajući entitet nazvan Novorosija. Međutim, ponovo je pogrešno procijenio Ukrajinu. Ukrajinska vojska i policija su bile u rasulu, ali su ipak uspjele da odvrate ruske “male zelene ljude” (vojnike bez istaknutih vojnih obilježja). Stoga, Putin nije imao izbora osim da pošalje bataljone regularne ruske vojske da spasu što mogu od propalog plana. U međuvremenu, Ukrajina je izabrala novog predsjednika na izborima koje su međunarodni posmatrači ocijenili kao fer i slobode.

Tokom te ranije ruske invazije narodne republike Donjecka i Luganska su stvorene u istočnom ukrajinskom regionu Donbas. Njihova uprava je bila ekstremno netransparentna, a lideri su imenovani i sklanjani (ili prosto ubijani) kao posljedica frakcijskih sukoba u Moskvi. Što se tiče “naroda” tragična činjenica je da većina njih nije više tamo, a pobjegli su mahom na ukrajinsku teritoriju.

Uprkos aneksiji Krima i uspostavljanju par državnih tvorevina, Putin u suštini nije ostvario svoj plan 2014. Ukrajinska demokratija je preživjela. Nastavila je sa Sporazumom o pridruživanju EU i počela da oživljava svoju ekonomiju. Neprijateljstvo Ukrajinaca prema Rusiji samo se produbilo dok su se sukobi sa gangsterskim republikama na istoku prolongirali, ostavivši za sobom 14 000 mrtvih.

Otprilike u isto vrijeme, NATO države su priznale da treba da počnu sa povećanjem potrošnje na odbranu, a alijansa je prvi put rasporedila nenacionalne snage u istočne članice. Tamo ranije nije bilo prisustva NATO snaga, jer je pažnja saveza bila usmjerena na druga mjesta, na daleke zemlje poput Avganistana. Zapravo 2013. godine, SAD su povukle svoj posljednjih tenk iz Evrope.

Svojim agresivnim ponašanjem, Putin je skoro sam oživio NATO. Istoričari će raspravljati o tome zašto je pokrenuo ovaj četvrti, duboko tragični čin u drami između Kremlja i Ukrajine. Moguće da je zbog neslavnog povlačenja SAD iz Avganistana stekao utisak da se Sjedinjene Države povlače i da mogu biti primorane da naprave ustupke koji bi mogli biti nametnuti Ukrajini i ostalim nevoljnim Evropljanima. (Takvo nešto je nagovijestio Putinov savjetnik za bezbjednost Nikolaj Patrušev nakon debakla u Kabulu).

U svakom slučaju Putin je Zapadu bacio u lice čeličnu rukavicu nizom ekstremnih zahtjeva, zajedno sa prijetnjom masovne vojne mobilizacije. Još od Nikite Hruščova ranih 1960-ih nijedan lider Kremlja nije postupio na takav način. Od početka bilo je jasno da će Putin morati ili značajno da se povuče ili da svoje ciljeve sprovodi vojnom silom.

Završnica

Putinov cilj u Ukrajini nikada nije bio ograničen na Donbas, pa čak ni na blokiranje članstva u NATO. Zapravo, njemu je uvijek problem predstavljalo postojanje Ukrajine kao suverene države. Putin je svoju stratešku namjeru jasno pokazao u nevjerovatnom eseju objavljenom prošlog juna - dokumentu koji je odmah postao obavezno štivo za ruske oružane snage. Nakon debakla njegovih politika 2004. i 2014, on je vjerovatno shvatio da će Ukrajina nastaviti da se okreće zapadu, jačajući njenu demokratiju i sve više izmičući dometu Kremlja.

Bio je u pravu. Gubio je i to zbog sopstvenih grešaka, a to je nešto što nije mogao da podnese. Stoga, ubijedio je sebe da postoji šansa da sve to preokrene. A pošto je Zapad odbijao da kapitulira, nije bilo diplomatskog rješenja. Mada nije bilo pogrešno pokušavati sa diplomatijom, sa sadašnje tačke gledišta pojedina retorika djeluje naivno. Putin je odluku vjerovatno donio prije više mjeseci.

U svakoj varijanti iluzija je raspršena. Putin sada pokušava da osvoji Ukrajinu i uništi njenu vladu, skloni sadašnje lidere svim sredstvima i postavi marionetski režim. Na taj način, ukrajinska nezavisnost će biti uništena, što Putin želi sve vrijeme.

Međutim Putin ne može uništiti ukrajinski narod. Bilo u egizilu ili kod kuće, Ukrajina će biti snažnija na duge staze. Kada istorija o ovom periodu bude pisana, Putin će biti smatran nevoljnim tvorcem ukrajinske nacije koju je toliko želio da uništi. On je ujedinio Ukrajince u mržnji prema Rusiji koju on predstavlja.

Istorija nije završena. Ona je ušla u novu, opasnu fazu, u kojoj će se odlučivati i o budućnosti sadašnjeg režima u Kremlju.

Project - syndicate.org

Autor je bio premijer i šef diplomatije Švedske. Bio je i specijalni izaslanik EU za bivšu Jugoslaviju, visoki predstavnik za BiH, specijalni izaslanik UN za Balkan i kopredsjedavajući Dejtonske mirovne konferencije.

Prevela i priredila: N. Bogetić