put u nepoznato

Ukrao mini-bus da bi se spasao iz Ukrajine: Kako je Rajko Strugar stigao do bezbjedne zone

„Sve je u Poltavi bilo uobičajeno, život se odvijao normalno, mi smo trenirali i igrali. Znalo se, naravno, da se nešto događa, ali pričalo se o tome sporadično, onako uz kafu – Putin rekao ovo, Putin rekao ono... Ali, niko nije vjerovao šta slijedi. Ja sam desetak dana prije početka rata bio u Crnoj Gori da produžim vizu za boravak u Ukrajini i vratio se...“, kaže Strugar za „Vijesti“

59594 pregleda 295 reakcija 47 komentar(a)
Rajko Strugar, Foto: OSCG
Rajko Strugar, Foto: OSCG

Crnogorskog odbojkaša Rajka Strugara početak rata je zatekao u Poltavi, gradu koji se nalazi na putu između Kijeva i Harkova, kao člana kluba Rešetilovka.

Danas je Strugar u Budvi, sa porodicom i na sigurnom, a nakon drame koju je preživio spašavajući se iz užasa koji je zahvatio Ukrajinu.

Prije dva dana je uspio da izađe iz zemlje, vozeći ukradeni klupski mini-bus okolnim putevima do granice, strahujući i šta se događa sa njegovim ocem, koji je ušao u Ukrajinu kako bi pomogao sinu da se spasi.

Ovo je njegova priča...

„Sve je u Poltavi bilo uobičajeno, život se odvijao normalno, mi smo trenirali i igrali. Znalo se, naravno, da se nešto događa, ali pričalo se o tome sporadično, onako uz kafu – Putin rekao ovo, Putin rekao ono... Ali, niko nije vjerovao šta slijedi. Ja sam desetak dana prije početka rata bio u Crnoj Gori da produžim vizu za boravak u Ukrajini i vratio se...“, kaže Strugar za „Vijesti“.

Odjednom, nastao je haos...

„Nas trojica stranaca smjestili smo se u bunker, zapravo u podrum. Tražili smo pomoć od menadžera kluba da izađemo iz zemlje, razgovarali smo s njim, ali dobili smo veoma neodređene odgovore – kako ćete, gdje ćete, možda su putevi zatvoreni... Htjeli smo da platimo koliko treba i kome god samo da se prebacimo do granice, ali ništa, nismo naišli na razumijevanje“.

Tada mu je na pamet pala „luda“ ideja.

„Ispred zgrade je bio parkiran klupski mini-bus, makar 4-5 dana je bio tu, niko ga nije koristio. Tokom dvije večeri u podrumu napravio sam plan puta, rekao sam mom saigraču Bjelorusu Kirilu Krsnevskom – ’ja idem mini-busom, s tobom ili bez tebe i ne osvrćem se’. On je bio skeptičan, ali u subotu ujutro rano, kada sam se probudio, on je bio već spreman. Upalili smo vozilo i krenuli“.

Dva sata kasnije dok su išli ka moldavskoj granici, ne znajući šta ih čeka u putu, dobili su poruku da su prijavljeni za krađu mini-busa.

„Ljudi iz kluba su vidjeli da nema vozila i raširili vijest na društvenim mrežama, sa našim fotografijama, da smo ukrali mini-bus, da mole svakoga ko nas vidi da nas zaustavi, ali su to objasnili brigom za našu bezbjednost. Istovremeno, prijavili su nas i policiji. Znam da to što sam uradio može da se tumači i ovako i onako, ali to je bilo jedino rješenje u tom momentu, jer drugog rješenja nisam imao, osim da čekam nešto, nekoga... A, nije bilo vrijeme za čekanje, već za akciju. Poltava je na auto-putu koji vodi od Harkova do Kijeva, dobro se, nažalost, zna kakve se borbe vode oko tih gradova i koliko je put između njih važan. Takođe, klub ima još vozila, a ovo niko nije danima koristio...“, rekao je Strugar.

Povezani članci

26. Februar 2022.

Srećan kraj drame: Rajko Strugar napustio Ukrajinu

Sa policijom „za vratom“, a putujući u nepoznato, Strugar i njegov saigrač mogli su da osjete strahote rata...

„Imao sam spremnu rutu, ali naišli smo na prepreke – dva porušena mosta, barikade... Morali smo da idemo okolnim, seoskim putevima, čuli smo avione kako nadleću, kao i da je bilo detonacija u blizini Poltave... Cijelo vrijeme su nas zvali ljudi iz kluba, nismo se javljali na telefone, ali imali smo i dodatni stres zbog toga“, kaže Strugar.

Približili su se granici, nakon što su prošli nekoliko kontrolnih punktova, a na oko 200 kilometara do cilja zaustavila ih policija...

„Čim je glavni čovjek na tom punktu otišao sa našim dokumentima znao sam da je problem. Kada se vratio rekao nam je da moramo da napustimo mini-bus, jer su dobili prijavu za krađu... Bili su ljubazni, bilo im je jasno u kakvoj smo situaciji, ali nisu imali izbora“, kazao je Strugar.

Na punktu su stajali dva sata, uz pomoć policije pokušavali da pronađu prevoz do graničnog prelaza Gojanul – Nou Platonovo...

„Na kraju nas je primio stariji bračni par iz Moldavije, koji je išao baš na taj granični prelaz“.

Međutim, dok je prelazio posljednju fazu puta, čuo je da je njegov otac Vladimir ušao u Ukrajinu.

„On je na dan kada je počeo rat krenuo iz Crne Gore, stigao je u Moldaviju da bi me sačekao negdje. Bili smo u kontaktu, dogovorili smo gdje da se nađemo, ali kada sam mu javio da sam ostao bez vozila, on je odlučio da krene ka meni. Ušao je u Ukrajinu, a ja bježim iz Ukrajine... Sreli smo se na 50-ak kilometara od granice u ukrajinskoj teritoriji, moj saigrač i ja smo promijenili treće vozilo i na kraju stigli u bezbjednu zonu. Možda i u posljednji čas, jer sam čuo da je taj granični prelaz bukvalno zatrpan“, priča Strugar.

Na granici ga je sačekao počasni konzul Crne Gore u Moldaviji Andrej Stratan.

„Sa njim sa bio u komunikaciji, učinio je sve što je mogao. Bio je sa nama u Kišinjevu, obezbijedio nam je hotel, izveo na večeru. Bio sam u konstantnoj komunikaciji sa Goranom Poleksićem, ambasadorom u Rumuniji, Nikolinom Karanikić iz ministarstva vanjskih poslova, kao i sa Ivanom – ne sjećam se prezimena, ili ga možda nikad nisam ni pitao za prezime, a izvinjavam mu se zbog toga – iz naše ambasade u Kijevu, koji je, i pored svega što se događa tamo, pokušavao da mi pomogne, zvao i interesovao se. Hvala im na pomoći, na brizi, uradili su sve što su mogli“, kaže Strugar.

I njegov saigrač i saputnik Kiril Krsnevski.

„Uhvatio je avion u Bukureštu, u Francuskoj je. Ima neke mogućnosti da odmah nađe novi klub. A ja? Treniraću u Budvi, neću da forsiram ništa, vidjećemo sve... Najvažnije je da se ovo završilo“.