Rat u Ukrajini neminovno budi sjećanja i nameće poređenja onima koji su preživjeli ratove devedesetih godina prošlog stoljeća. Postoje sličnosti, ali i neke bitne razlike, smatra u ličnom ostvrtu Zorica Ilić.
Dok u tišini prilazim kolosalnoj statui osjećam duboko poštovanje i tugu. Sa svakim korakom su emocije jače. Tu, pred statuom vojnika koji u jednoj ruci drži dijete, a u drugoj mač, ispod kojeg je uništena svastika, zaustavljam se i razmišljam dugo: o ratu iz istorijskih udžbenika i o doživljenom ratu u svom životu. Spomenik u parku Treptov u Berlinu je podignut u čast sovjetskih vojnika koji su život izgubili u Bitki za Berlin. Njih više od 7.000 je ovdje sahranjeno. 30 metara visoka statua kao da želi da poruči: Porazili smo vas! Porazili tu na tlu odakle je sve krenulo.
Spomenik je podignut svega dvadesetak kilometara od mjesta Vanze, gdje je održana po zlu čuvena konferencija na kojoj su nacisti, uz čaj i konjak, razradili plan o uništenju svih Jevreja u Evropi, 11 miliona ljudi.
(Još jedan) rat na evropskom tlu
Od početka Putinovog rata u Ukrajini razmišljam o Ukrajincima, potom o Rusima koji rat nijesu željeli, potom o vojnicima Crvene armije kojima su se preživjeli u Aušvicu radovali, a onda i o onim Evropljanima kojima je invazija na Ukrajinu - prvi rat na Starom kontinentu nakon što je pobijeđen nacizam, odnosno fašizam.
"Mnogi od nas se još uvijek sjećaju priča o ratu koje su nam pričali naši roditelji ili bake i djedovi. A mlađima je teško da shvate: rat u Evropi", rekao je u svom – nije floskula – istorijskom govoru u Bundestagu njemački kancelar Olaf Šolc. Govoru u kojem je označio potpuni zaokret u njemačkoj spoljnoj politici. No dok je najavljivao novo vrijeme, zaboravio je da ima Evropljana koji o ratu nijesu slušali od baka i djedova.
"Branićemo svaki pedalj" sebe
Šolc je u istom govoru izrazio nedvosmislenu solidarnost za ukrajinskim narodom. Tom istom narodu pak mora biti vrlo teško da sluša svog predsjednika Volodimira Zelenskog kada im kaže "sami branimo našu zemlju" ili kada od Vašingtona, preko Brisela i Osla do Berlina slušaju istu poruku "branćemo svaki pedalj NATO". Drugim riječima: Vi nijeste NATO, vas nećemo jer je preopasno, ali kada bude dovoljno opasno za nas same, onda ćemo braniti. Sebe.
No, ma koliko Ukrajincima moralo biti teško da slušaju ovakve izjave, rat u Ukrajini gledano iz ugla bh. građanina - dakle onoga koji je, nakon pobjede nad nacizmom, doživio već jedan rat na evropskom tlu – ovaj rat i onaj iz devedesetih se razlikuju u najmanje dvije tačke: stepenu promptno izražene solidarnosti prema patnjama pogođenih građana i spremnosti na pružanje pomoći: od uvođenja "do sada neviđenih sankcija" Rusiji, kako ih je nazvala američka potpredsjednica, Kamala Haris, do isporuke oružja Ukrajini.
Solidarnost i oružje
Građanima BiH, koji su molili međunarodnu zajednicu za pomoć, još uvijek moraju biti u sjećanju misli "šteta što nemamo naftu", "što nijesmo geopolitički bitni", ..., "možda bi nas onda zaštitili". Drugim riječima: možda bi neko imao koliki-toliki interes da nas zaštiti.
Koliko je naime trebalo da se pokrene efikasan talas solidarnosti sa BiH? Da pitamo građane Sarajeva koji su preživjeli četvorogodišnju opsadu? Ili da se zadržimo tek na jednoj drugoj činjenici iz strašnog bh. iskustva: Kako je, nakon što je u ljeto 1992. američki novinar Roj Gutman otkrio postojanje koncentracionih logora u BiH, tri godine nakon toga moglo doći do genocida u Srebrenici?
Kada je izostala efikasna solidarnost, a građani BiH shvatili da su prepušteni sami sebi, onda su uzaludno molili samo za jedno: Ukinite nam barem embargo na oružje!
Njemačka je samo tri dana nakon Putinove invazije na Ukrajinu donijela odluku koja iz temelja mijenja jednu od glavnih spoljnopolitičkih doktrina Berlina a koja je glasila: nema isporuke oružja u ratom zahvaćena područja. Ukrajincima je isporučeno njemačko oružje za manje od sedam dana od početka Putinove invazije. Tri dana nakon što su ruske trupe počele sa napadima na Kijev, Holandija je donijela odluku o isporuci oružja Ukrajini.
Kakva ironija. Ona ista Holandija koja je tako sramno zakazala u Srebrenici. Zašto nijesu u ono vrijeme pružili podršku svojim vojnicima u obavljanju onoga što im je bio mandat u okviru Mirovnih snaga UN: zaštita enklave UN? Danas bi se manje stidjeli, a i uštedjeli bi sebi sudske procese u Hagu. Onom istom Hagu iz kojeg samo nekoliko dana nakon početka rata u Ukrajini stižu informacije o pokretanju istrage o mogućim ratnim zločinima koje je Rusija počinila u Ukrajini, a svjetski mediji uveliko raspravljaju o tome hoće li dakle Putin biti optužen za ratne zločine.
Oklijevanje Zapada
A koliko je trebalo, na primjer, da bi bile pokrenute istrage protiv Slobodana Miloševića i niz drugih aktera u jednom drugom haškom sudu?
"Uvjeren sam da ćemo, ako nastavimo zajedničkim naporima, uspjeti da srušimo Miloševića", napisao je u svojim memoarima Boris Jeljcin, koji je bio predsjednik Rusije u vrijeme ratova na području bivše Jugoslavije. Citiranu rečenicu je, kako piše, u jeku rata na Kosovu uputio tadašnjem američkom predsjedniku Bilu Klintonu. Jeljcin i Klinton su se razilazili u ovom pitanju: metodama rušenja Miloševića. Niko dakle u vrijeme devedesetih u Kremlju nije prijetio prstom na atomskom obaraču ako Zapad zaustavi rat i zaštiti nevine civile. Zašto je onda Zapad oklijevao?
Zlobnici bi, uzimajući u obzir sadašnju reakciju Zapada prema Putinu, mogli sarkastično zaključiti da je bilo teže u ono vrijeme zaustaviti Miloševića, nego danas Putina.
Još veći zlobnici, oni koji zagovaraju hantingtonovsku tezu o sukobu civilizacija, bi se mogli zapitati da li je podrška izostala zbog dva miliona muslimana u BiH?
No u BiH se nije živjelo na hantingtonovskim tezama, već se živjelo u praksi ono što Evropa smatra svojom tekovinom: život u multietničkom, multikulturnom društvu.
Evropa se brani u ...
Evropa se brani u Ukrajini, ponavljaju ovih dana Ukrajinci ono što su Bosanci i Hercegovci ponavljali tokom rata, ali i 30 godina kasnije. Naravno, šta drugo ostaje slabima nego da moleći za pomoć svoj problem prikažu univerzalnim. Bosanci u tome nijesu uspjeli.
Ukrajinci s druge strane još imaju šanse jer su stanovnici po površini najveće evropske zemlje i jer rat u njihovoj zemlji neminovno pogađa svakog Evropljanina – što zbog rasta cijena, što zbog humanitarne krize zbog broja izbjeglica, što zbog straha za svoj život zbog Putinovog prsta na atomskom obaraču. No i zbog toga jer Zapad ima interes da zaustavi Rusiju, pa time i da pomogne Ukrajini. Pitanje koje se neminovno nameće, a uzimajući u obzir bh. iskustvo, jeste - u kojoj mjeri je solidarnost zaista iskrena, a u kojoj plod egoistične brige za same sebe. No, Ukrajincima to ne bi trebalo da je bitno, sada je bitno samo da prežive.
Od perspektive do interesa
Kada je riječ o ukrajinskom zahtjevu za brzim prijemom u EU, i tu bi građani Zapadnog Balkana imali šta da kažu. Niko, naime, od njih ne zna bolje kako izgleda odnos Brisela prema onima koje neće u svoje redove, pa im stalno priča o perspektivi članstva i stalno postavlja nove uslove. U tom kontekstu je i sadašnja pojačana zainteresovanost Brisela za region najbolja potvrda dosadašnje katastrofalne politike prema Zapadnom Balkanu. Jer: da li su zaista morale pasti ukrajinske žrtve da bi svi u Briselu prihvatili da su zemlje Zapadnog Balkana dio Evrope, a ne nekakav "Hinterhof" (mračan, zapušten prostor iza kuće, prim. ur.)?
Da je Evropa reagovala ranije rat se mogao spriječiti, još je jedna od poruka koja stiže iz pravca Kijeva, a koja tako liči na iste poruke koje već godinama stižu sa druge adrese.
Da li je mogla nešto da učini u sprječavanju aktuelnog rata, suviše je kompleksno i potpuno posebno pitanje. No, ono što je sigurno mogla i može jeste:
da uljuljkana u samodopadljivost prestane da gaji arogantan narativ o balkanskom buretu baruta, o "die da unten" (onima dolje – op. aut.) kojima je imanentno da se svako malo posvađaju i međusobno pokolju; da je još devedesetih prihvatila da mračno doba nije završeno pobjedom nad nacizmom i da je još jedan rat na njenom tlu itekako moguć;
da nema miroljubivih i nemiroljubivih naroda i da se svaki narod u različitim istorijskim trenucima vođen (pogrešnim) politikama može naći i u ulozi branitelja i ulozi napadača. Znaju to i oni vojnici sahranjeni u parku Treptov u Berlinu...
Bonus video:
