"balansiranje između odluke o odlasku i ostanku"

Ukrajina: Život pod bombama

Ina Sovsun je stalno u pogonu. Sjedi za svojim laptop-računarom u kući blizu Kijeva i komunicira sa novinarima. To radi u vrijeme kada se ruske trupe sve više približavaju glavnom gradu Ukrajine i žestoke borbe već se vode i oko predgrađa poput Irpina

3422 pregleda 2 komentar(a)
Foto: REUTERS
Foto: REUTERS

Harkov na istoku Ukrajine već dvije nedjelje je pod vatrom ruske vojske. Glavni grad Kijev se priprema za opšti napad. Putinov rat tjera mnoge u bjekstvo – ali i izaziva prkos. Ukrajici se ne predaju.

Ina Sovsun je stalno u pogonu. Sjedi za svojim laptop-računarom u kući blizu Kijeva i komunicira sa novinarima. To radi u vrijeme kada se ruske trupe sve više približavaju glavnom gradu Ukrajine i žestoke borbe već se vode i oko predgrađa poput Irpina. U blizini se čuju pucnjava i eksplozije granata. Ponekad, kaže, nastavi da priča čak i kada čuje alarm za vazdušni napad.

Komunikacija s novinarima je sada njena misija.

Ta ukrajinska političarka od jutra do mraka daje intervjue – tečno govori engleski, studirala je u Švedskoj i živjela u SAD. Sada zapadnim medijima objašnjava i opisuje rat u svojoj zemlji. I moli da se hitno pošalje pomoć.

„Dosadašnje sankcije nisu ni približno dovoljno stroge“, kaže. „Zahtijevamo potpuni trgovinski embargo, sankcije koje će paralisati rusku privredu tako da više nema novca za kupovinu oružja.“ Ona pritom misli na embargo na naftu, gas i ugalj iz Rusije.

Ina Sovsun je poslanica liberalne i proevropske stranke u Golos Zmin u ukrajinskom parlamentu. Dok daje intervju preko Zuma za DW deluje umorno. Posljednje dvije nedjelje noću spava najviše po tri sata. Trenutno živi kod prijatelja koji imaju dobru Internet-vezu. I sopstveni podrum u zgradi. Tamo gdje ona ima stan, nema podruma. Više ne zna ni sama koliko puta je morala da potraži sklonište u podrumu. Uzbuna se u Kijevu oglašava na svakih nekoliko sati.

Bio je utorak je, 13. dan rata, kada smo uspjeli da uspostavimo vezu. Ina Sovsun nije vidjela svog devetogodišnjeg sina od početka ruskog napada. Iz predostrožnosti ga je odvela iz Kijeva, s ocem je na zapadu zemlje. Tamo je trenutno bezbjednije.

Odlazak iz glavnog grada za nju nije dolazio u obzir. Njeno mjesto je sada u Kijevu, između ostalog i zbog sina. On joj je motivacija, ono što je tjera da se svim silama bori za budućnost zemlje. Kad ga je nazvala prvi put nakon rastanka, upitao ju je: „Mama, kad ćemo se opet vidjeti?“ Tada je samo zaplakala.

Bjekstvo iz Harkova – i povratak

Viktora najviše brine srednja od njegove tri ćerke. Ona ima 12 godina i užasno se boji. Starija sestra je naizgled vrlo mirna. A najmlađa, ima samo šest godina, baš i ne razumije šta se događa.

DW je u kontaktu s Viktorom od početka marta.

Svakog dana šalje kratke poruke preko Votsepa – kad god se usudi da izađe iz podruma u dvorište, gdje ima internet-vezu.

Porodica živi sa psom i dvije mačke u ratom zahvaćenom Harkovu, drugom najvećem ukrajinskom gradu na sjeveroistoku zemlje. Viktor je informatičar, porodica živi u kući.

Prvog marta u 8 sati ujutro krstareći projektil uništio je zgradu regionalne uprave na centralnom Trgu slobode u Harkovu. Deset minuta kasnije, druga eksplozija potresla je srce grada. Viktor i njegova porodica su čuli i osjetili udare. Njihova kuća je udaljena samo četiri kilometra.

U njihovoj neposrednoj blizini bilo je relativno mirno, napisao je dan nakon napada. To je bila situacija tog trenutka. Ali stalno je prisutan da bi sledeća raketa mogla njih da pogodi.

„To je stalno balansiranje između odluke o odlasku i ostanku. Trenutno imamo osjećaj da je sigurnije ovdje dolje u našem podrumu nego negdje na ulici.“

Roditelji pokušavaju da djeci pruže osjećaj normalnosti, koliko god je to moguće. U podrumu su sve uredili: djeca imaju knjige i mogu da igraju igrice koje su ranije skinuli sa interneta na mobilnim telefonima, tabletima i laptop-računarima. „A imamo i slatkiše da im odvratimo pažnju.“

Ali stalne eksplozije ih iscrpljuju: u ponedjeljak (7. marta) porodica je odlučila da ipak moraju da napuste Harkov. Zbog teških vazdušnih napada.

Postaju izbjeglice u sopstvenoj zemlji. Autobusom putuju do skoro 150 kilometara udaljenog grada Poltave. Tu su privremeno smješteni u jednom stanu. Ali Viktor ostaje samo jednu noć. Zatim sijeda u voz i vraća se u Harkov. „Želim se pridružiti dobrovoljcima.“

Odvajanje od supruge i tri ćerke bilo je teško. „Ali uvjereni smo da ćemo se uskoro ponovno vidjeti.“ Viktor želi da pomogne, da dostavlja hranu i vodu ljudima koji su još u Harkovu i ne mogu da se brinuti sami za sebe. Želi da čisti ruševine. Zar se ne boji? „Ne“, kratko odgovara.

Bjekstvo u Karpate

Jurij je takođe napustio Harkov zajedno sa suprugom i 17-godišnjom ćerkom. Na putu su u automobilu bili nekoliko dana. Kuća u kojoj su živjeli još uvijek stoji, ali mnoge zgrade u njihovom kraju su uništene, uključujući i susjednu kuću. Pogođena je ubrzo nakon njihovog odlaska.

Cilj porodice je jedan gradić u Karpatima. Jurijev poslodavac tamo je iznajmio hotelsku sobu. „Stigli smo. Ovdje nema bombi“, napisao je 7. marta. Po prvi put od izbijanja rata spavao je cijele noći.

„Imali smo sreću što smo uspeli da napusti Harkov nepovrijeđeni. A moj poslodavac je platio sobu za dvije nedjelje.“ Nakon toga, vlasnik hotela porodici je nesebično ponudio „da se preselimo u njegovu privatnu kuću u selu u podnožju planina.“ Za to nije želeo nikakav novac. „Naravno da smo prihvatili“, kaže Jurij.

I on bi želeo da se vrati u Harkov. „Vrijeme će pokazati da li će to biti moguće.“ Teško može da zamisli da u potpunosti napusti svoju zemlju. „Volim Ukrajinu".

Načelno, ni on ni Viktor trenutno i ne mogu da napuste zemlju: svi vojno sposobni muškarci moraju da ostanu kako bi u slučaju potrebe i oružjem branili svoju domovinu.

Jurij teško podnosi to što se njegov rodni grad svakim danom sve više pretvara u ruševinu. Ipak, ne može da razumije to što je toliko ljudi u zemlji razočarano ili ljuto zbog jasnog odbijanja NATO da uspostave zonu zabrane letova – na što je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski više puta pozivao. „Znam da ovo nije vaš rat. Svaka vlada prvo mora da se pobrine za svoje građane“, kaže Jurij.

Osjeća veliku podršku iz čitavog svijeta. „Pobijedićemo. Učinićemo to sami.“

Razočaranje Zapadom

„We are standing“ (Mi još uvijek stojimo), piše Viktor u poruci iz Harkova. Za razliku od Jurija, on je duboko razočaran Zapadom. Misli da Zapad ostavlja Ukrajinu na cjedilu. „Bijesan sam zbog odbijanja NATO da uspostavi zonu zabrane letova ili barem da nas opremi modernim protivvazdušnim oružjem.“

Ton Ine Sovsun takođe postaje povišen kada se o tome razgovara. „Ukrajina je odustala od svog nuklearnog oružja 1994, jer nas je Zapad uvjeravao da će nam dati bezbjednosne garancije. Ali sve što sada dobivajamo je izgovor zašto to nije moguće. U međuvremenu, Rusi nastavljaju da bacaju bombe po nama.“

Posmatrači se slažu da će Rusija u narednim danima krenuti u napad na glavni grad. Minimum koji je Ukrajini sada potreban su borbeni avioni, smatra poslanica Sovsun. „Trebaju nam avioni da bombardujemo ruske trupe iz vazduha i obezbijedimo da Kijev ne bude okružen.“

Sovsun taj svoj zahtjev ponavlja nekoliko puta tokom razgovora. Uvjerena je da Kijev može da se odbrani samo uz pomoć iz vazduha i da je to jedini način da se spreči smrt mnogih civila. „Rusi planiraju da u Kijevu ponove ono što su uradili u Irpinu. Komandovano je da se puca na civile. To će oni i ovdje da urade“, kaže Ina Sovsun.

Ruska strana i dalje tvrdi da se napadaju samo vojni ciljevi. Međutim, postoje dokazi da su civilni ciljevi poput stambenih naselja i bolnica više puta gađani. Svjetska zdravstvena organizacija ima spisak oštećenih bolnica na svojoj veb-stranici. Među njima su i bolnice na području Harkova i Kijeva – tamo gdje su do prije dvije nedjelje Viktor, Jurij i Ina mirno živjeli.