uvjerena da je njen sin dao život za važnu stvar

Majka poginulog ruskog vojnika: Da mi nismo prvi bombardovali Ukrajince, oni bi nas

Ruski profesionalni vojnik Jevgenij (26), sa činom starijeg vodnika, poginuo je u blizini Kijeva tokom prvih dana rata. On prije toga nikada nije učestvovao u borbenim dejstvima. Prije rata služio je u Nacionalnoj gardi, koja je razbijala proteste u Moskvi. Kasnije je radio kao kinolog, odnosno stručnjak za pse

16167 pregleda 5 komentar(a)
Ruska vojna uniforma (Ilustracija), Foto: Reuters
Ruska vojna uniforma (Ilustracija), Foto: Reuters

Jevgenij je bio u ruskim specijalnim jedinicama. Njegovoj majci su javili da je poginuo kod ruskog Rostova, iako je poginuo kod Kijeva. Majka za Dojče vele (DW) kaže da je uvjerena kako je njen sin dao život za važnu stvar.

Ruski vojnici i njihove porodice često do posljednjeg trenutka nisu znali da Kremlj planira agresiju na Ukrajinu. Od početka rata, prije nešto više od mjesec dana, rusko Ministarstvo odbrane je samo dva puta izvijestilo javnost o broju žrtava. Prema posljednjim informacijama Moskve (25. mart), u Ukrajini je ubijen 1.351 ruski vojnik.

Zapravo bi brojka mogla da se kreće između sedam i petnaest hiljada, piše Vašington post, pozivajući se na procjene visokih funkcionera NATO-a.

Ruski list Komsomolskaja pravda je 20. marta, pozivajući se na izvore Ministarstva odbrane, objavio je da je u Ukrajini poginuo 9.861 vojnik. No, već sjutradan je sadržaj sa tim podacima uklonjen uz obrazloženje da se radi o hakerskom napadu.

Ruski profesionalni vojnik Jevgenij (26), sa činom starijeg vodnika, poginuo je u blizini Kijeva tokom prvih dana rata. On prije toga nikada nije učestvovao u borbenim dejstvima. Prije rata služio je u Nacionalnoj gardi, koja je razbijala proteste u Moskvi. Kasnije je radio kao kinolog, odnosno stručnjak za pse.

Do januara ove godine, njegova majka Natalija*, kako kaže, nije se uopšte zanimala za dešavanja u Ukrajini. Iako je sada izgubila sina, ona – kao i ruske vlasti i državni mediji – opravdava rusku invaziju.

DW: Natalija, kako se osjećate?

Natalja: Izuzetno mi je teško i strašno boli. Ali šta ja tu mogu, niko mi neće vratiti sina.

DW: Kako je Jevgenij postao profesionalni vojnik?

Natalja: Odmah nakon okončanja mature 2014. otišao je u vojsku. Bio je pripadnik specijalne jedinice vojne obavještajne službe GRU. Kasnije je prebačen u drugu specijalnu jedinicu u drugom gradu. Još tada mu je nuđen ugovor. Nekako sam uspjela da ga odgovorim jer je to ipak značilo odlazak na zadatke u kriznim žarištima.

Zatim se prijavio u za posao u policiji i radio je u službi obezbjeđenja. Ali, nije mu se dopao taj posao i zato je odlučio da potpiše taj ugovor. Odmah je primljen i ostalo nam je samo jedno veče da se oprostimo. Jevgenij je služio u Nacionalnoj gardi. To mu se jako svidjelo i postao je vodnik svoje grupe. Razbijao je demonstracije u Moskvi.

Onda je rekao da je umoran od toga i 2017. je prešao u Kinološki centar Nacionalne garde i dobio je sina. Svoju suprugu poznaje iz vremena kada je radio u službi obezbjeđenja. Ona se preselila se kod njega u Moskvu, gdje su se vjenčali i živjeli u iznajmljenoj sobi. Kasnije je Jevgenij dobio mali službeni stan u novoizgrađenoj zgradi vojnog naselja.

DW: Kako je počela njegova priča o Ukrajini?

Natalja: Bilo je to krajem januara, negdje oko 25. i 26. Sin me nazvao i rekao da ih šalju u Smolensk (grad na zapadu Rusije, osamdesetak kilometara od granice sa Bjelorusijom – prim. red.) na vojne manevre sa Bjelorusijom. Pitala sam: "Lažeš li me? Kakvi manevri?" Istraživala sam na internetu i zaista sam vidjela da postoje ti manevri sa Belorusijom, ali i da su završeni. Nastavila sam sa pretragom i htjela sam saznati gdje imamo ratno stanje. Mislila sam na Kazahstan. Nisam ni razmišljala o Ukrajini. Tek sjutradan mi je na um palo da se u Ukrajini događaju nemiri.

DW: To znači, Vi ste znali da vaš sin neće biti raspoređen na manevre?

Natalja: Da. Kazala sam Jevgeniju da nisam glupa i da mislim da neće ići u Smolensk. Tražila sam da se fotografiše na željezničkoj stanici u Smolensku. On se na to nasmijao. Istraživala sam dalje i postalo mi je jasno da ide u Ukrajinu.

Naravno da sam htjela da ga odvratim. Rekla sam mu da se možda neće vratiti. Odgovorio je: "Šta to pričaš?" Uopšte nije bio svjestan kuda ga šalju. Ili im je toliko bio ispran mozak da su mislili da idu na manevre, ili je pak znao, ali nije mogao pretpostaviti da će doći do takvog krvoprolića. Vjerovatno to niko nije očekivao, pa ni sam Putin. Nešto je krenulo po zlu.

Kada su ga vratili mrtvog, pitala sam se, zašto nisam otišla u Moskvu da ga odvratim. Možda njemu nije bilo sve jasno, ali meni jeste. Mnogo me je volio i mogla sam da ga odvratim pravim argumentima. Ali kada god bi nešto naumio, išao je do kraja. On nikada ne bi odbio naređenje.

DW: Jeste li poslije toga ostali u kontaktu?

Natalja: Otišao je 13. februara. U šali sam ga pitala sviđa li mu se Smolensk i šta dobijaju za jelo. Smijao se i rekao mi je da je sve u redu. Nakon toga smo kontaktirali još tri puta, ali kraće od minuta. Rekao je da je živ i zdrav. I uvijek je govorio da želi nazvati suprugu.

Posljednji put se javio 24. februara ujutru, kada je sve počelo. Preko prijateljevog WhatsApp je napisao: "Mama, rat je počeo." Rekla sam: "Sine, vidim to na televiziji." Rekao je: "Zamisli, čitava četa naših momaka je ubijena na granici." Pitala sam: "Gdje si?" "U Smolensku sam, mama", bio je njegov odgovor.

Mislim da je i on bio tu negdje u blizini, jer je sa granice mogao doletjeti samo do tog aerodroma (Gostomelj kod Kijeva – prim. red.). Tamo se navodno spustilo dvjesta "Spartanaca", kako su ih zvali. Oni su bili topovsko meso. Ne znam zašto je ovo tako loše isplanirano. Mislim su da su zauzeli aerodrom i onda su na njih pucali.

Rekla sam: "Sine moj, izdrži." Odgovorio je: "Ćao, mama. Nemam više vremena. Reci mojoj supruzi da je sve u redu." Od tada do 8. marta ništa više nismo čuli o njemu.

DW: Kako ste proveli te dvije sedmice bez kontakta s njim?

Natalja: Uvijek sam nosila mobilni telefon sa sobom. Mislila sam da će se možda kod civila domoći nekog telefona. Danima sam gledala TV i pretraživala po internetu. Nadala sam se da ću bar negdje vidjeti njegovo lice. Svakog dana sam išla u crkvu, palila svijeću i molila se za njega. Ali on je prije toga poginuo. Nisam mislila da je već mrtav.

Već 24. februara Jevgenij je bio u Gostomelju. On nije poginuo 27. februara, kako navodi smrtovnica, već mnogo ranije, vjerovatno te večeri ili u noći sa 24. na 25. februar.

DW: Zašto mislite da je tako?

Natalja: Pročitala sam na internetu da su naši vojnici 24. februara zauzeli Gostomelj, nakon čega su svi naši momci poslati tamo. Tada su se našli pod paljbom iz Kijeva. Naši momci su bili opkoljeni i niko im nije pritekao u pomoć. Cio dan su bili granatirani i bombardovani. Zamislite to, aerodrom je kao otvoreno bojno polje.

Već 25. februara naši vojnici su ponovo zauzeli Gostomelj, a 26. februara je pronađen Jevgenij. Dobro je da je bio označen. Bio je u specijalnoj jedinici. Očigledno je njihova specifičnost to što prije borbe na stomaku ispisuju broj jedinice i imena. Tako je i on mogao biti brzo identifikovan.

No, mene su obavijestili tek 8. marta. Oko 13.30 su pozvali iz njegove jedinice i rekli da je moj sin pao u borbi blizu Rostova (Rostov na Donu – grad na jugu Rusije oko 60 kilometara od ukrajinske granice - prim. aut.). Tada sam skoro izgubila razum.

DW: Blizu Rostova na Donu?

Natalja: Ne znam zašto je tako javljeno. Možda zato što je Jevgenij bio u mrtvačnici u Rostovu i tamo nisu imali tačne informacije.

DW: Jeste li tokom posljednjih godina razgovarali s Jevgenijem o Ukrajini?

Natalja: Da budem iskrena, nisam.

DW: Razumijete li zbog čega je počeo ovaj rat?

Natalja: Mislim, da mi nismo prvi bombardovali Ukrajince, oni bi nas bombardovali. Nije bilo drugog izbora. Ali nešto je pošlo po zlu što niko nije očekivao. Sada, kada je već toliko vojnika poginulo, ne može se stati. Mora se nastaviti sve do pobjede.

DW: Znate li šta Rusija radi u Ukrajini? Za šta se Jevgenij borio?

Natalja: Moj sin se borio za nas, za Rusiju i Ruse. Zato da mi sada možemo da telefoniramo, pijemo i jedemo. Nije on tamo poginuo uzalud, nego za nas, da živimo dugo i srećno, da ne bude ratova, da po nama ne padaju bombe.

DW: U Rusiji je ovaj sukob zabranjeno nazivati ​​ratom. Vidite li ga Vi kao rat ili kao "specijalnu operaciju"?

Natalja: Ne, ja ga ne vidim kao "specijalnu operaciju". Ovo je pravi rat. Shvatam da se on ne priznati kao takav, ali to je rat. To je krvoproliće.

*pravo ime poznato redakciji DW