"U Rusiji neće imati ko da se pokaje za Mariupolj"

Kako je prećutno odobravanje omogućilo Buču

Oni koji odobravaju ili ćute snose, u najmanju ruku, kolektivnu odgovornost za ono što se dešava u njihovoj zemlji i za ono šta država radi

31641 pregleda 279 reakcija 32 komentar(a)
Ekshumacija tijela civila iz masovne grobnice u Buči, Foto: VALENTYN OGIRENKO
Ekshumacija tijela civila iz masovne grobnice u Buči, Foto: VALENTYN OGIRENKO

"Neka drugi vrište iz očaja,

Od ozlojeđenosti, od bola, od gladi!

Jer znamo da je ćutanje isplativije,

Jer ćutanje je, ipak, zlato!"

Aleksandar Galič, "Valcer tragača za zlatom", 1963.

Saznanje o tome šta se dogodilo u Aušvicu bilo je poziv na uzbunu za poslijeratnu njemačku javnost, koja nije željela da čuje ništa o tome dok je rat trajao. Od 24. februara, i ruska javnost odbija da zna bilo šta, zabarikadirala se od svijeta iza slova Z - koje je u Rusiji postalo simbol rata - poput raspeća koje bi moglo da odagna zlo.

Nije sigurno da će svijest o tome šta se dešava u ukrajinskim gradovima Mariupolj i Buča biti poziv na buđenje za Ruse koji će ih natjerati da razmišljaju o miru u smislu kajanja. Uprkos tvrdnji Teodora Adorna da je nakon Aušvica postalo nemoguće pisati poeziju, poslije Aušvica i masakra koji su počinili nacisti nad Jevrejima u Babinom Jaru u Ukrajini, napisano je puno dobre poezije. Nakon što je legija "Kondor" nacističke Njemačke bombardovala Gerniku 1937. godine, Pikaso je naslikao kultno djelo istog imena. Poslije Mariupolja, u emisijama na ruskim državnim TV kanalima i dalje se bljuje mržnja na čitav ostatak svijeta.

Mariupolj
Mariupoljfoto: Reuters

Tragedija nacije koja je a priori opravdala ideologiju putinizma je u tome što u Rusiji neće imati ko da se pokaje za Mariupolj. Istorizam putinizma, njegova ideološka usredsređenost na prošlost i na prikrivanje najmračnijih stranica istorije zemlje, poznaje samo heroje, a ne žrtve. Kao rezultat toga, kult pobjede Rusije u Drugom svjetskom ratu nije se pretvorio u lekciju o izbjegavanju rata, već u kult samog rata. Pouke istorije su iskrivljene, izvrnute naopačke, obezvrijeđene i pretvorene u agitprop.

Heroizacija nasilja

Putinistička ideologija je potpuno lišena bilo kakvog pozitivnog sadržaja. Ona nema nikakve pozitivne ciljeve ili sliku željene budućnosti. Cio identitet putinista je zasnovan na nečemu negativnom, pa je militarizam važan dio toga. Pod ovakvom ideologijom, heroj nije Jurij Gagarin, prvi čovjek u svemiru, već bezimeni bandit koji ima neki nadimak, poput Motorola, ruski borac iz Donbasa. Neko ko nas je, umjesto da utire put ka humanističkoj budućnosti, vratio u arhaičnu prošlost, punu rovova, krvi, vaški i ubistava.

Putinizam poznaje samo heroje, ne i žrtve, tako da su lekcije iz ruske istorije iskrivljene

Ubistvo i nasilje se heroiziraju. Glavne institucije od povjerenja postaju institucije nasilja: vojska i tajna policija FSB. I sve to blagoslovi zvanična Ruska pravoslavna crkva. Ako je u sovjetsko vrijeme uništavanje zarad visokih ciljeva odobravalo odjeljenje za propagandu Centralnog komiteta Komunističke partije, sada to čini crkva.

Putin i ministar odbrane Šojgu sa patrijarhom Kirilom
Putin i ministar odbrane Šojgu sa patrijarhom Kirilomfoto: Reuters

Ideologija koja obuhvata ideju ujedinjene ruske nacije koja uključuje i Ukrajince, ubila je tu ideju, stvorivši negativan identitet za Ukrajince. Poslije Buče i Mariupolja, ne može biti jedinstvene nacije, nikada. A Rusi će nositi žig ljudi koji su dozvolili da dođe do putinizma i koji su ga podržavali.

Ćutanje kao saučesništvo

I tu se postavlja pitanje krivice i odgovornosti, uključujući kolektivnu krivicu i odgovornost za ono što se dogodilo između Ukrajine i Rusije. Zbog činjenice da je Rusija vraćena u isto moralno stanje kao tokom najrepresivnijih i najparanoidnijih godina staljinističkog terora, kada se potkazivanje druge osobe smatralo vrlinom i dužnošću, kada je crno bilo bijelo. Zbog toga što Rusija prolazi kroz antropološku katastrofu.

Normalna osjećanja za jednog normalnog građanina Ruske Federacije - koji nije podanik Vladimira Putina - su strašni unutrašnji pakao užasa i srama. Srama zbog onoga što je Putin uradio, i zbog glupe tvrdoglavosti kojom ga podržavaju mnogi naši sunarodnici, pritom skrnaveći sami koncept patriotizma. Većina, predvođena ženskim odredom smrti na čelu sa novinarkama državnih medija Olgom Skabejevom i Margaritom Simonjan i portparolkom Ministarstva spoljnih poslova Marijom Zaharovom i ostalima, ne osjeća stid. Naprotiv, oni se raduju. Manjina se stidi, kako u svoje, tako i u ime ovih navijačica smrti.

Buča
Bučafoto: Beta/AP

Te iste emocije osjetili su ljudi koji su zadržali sposobnost da misle, da sumnjaju i saosjećaju 1968. godine, kada su sovjetski tenkovi ušli u Prag tokom invazije na Čehoslovačku. I tada su ljudi, kao i sada, privođeni i osuđivani samo zbog postavljanja plakata. Putinova Rusija je, međutim, uveliko nadmašila Brežnjevljevu eru po broju žrtava i hapšenja.

Davne 1968. godine, disidentkinja Larisa Bogoraz učestvovala je u demonstracijama protiv invazije na Crvenom trgu u Moskvi. U završnoj izjavi na suđenju u oktobru te godine, rekla je nešto veoma važno što je ostalo aktuelno dugi niz godina, a danas je ponovo dobilo na značaju.

"Nije mi bilo dovoljno da znam da nemaju moj glas 'za'. Za mene, bilo je bitno to što neće čuti moj glas protiv toga ... Da to nisam uradila (protestovala 25. avgusta 1968), smatrala bih sebe odgovornom za te postupke vlade, kao što svi punoljetni građani naše zemlje snose odgovornost za sve postupke naše vlade".

Transparent sa protesta podrške Praškom proljeću na Crvenom trgu u Moskvi, 25. avgusta 1968.
Transparent sa protesta podrške Praškom proljeću na Crvenom trgu u Moskvi, 25. avgusta 1968.foto: Wikipedia.org

U slobodnoj i demokratskoj Rusiji, trebalo je da đaci uče napamet ove riječi, a 25. avgust je trebalo da se slavi kao godišnjica buđenja nacionalne svijesti. Ali umjesto toga, đaci žive u drugačijoj Rusiji: onoj u kojoj se istina ismijava kao lažna i gdje se ta djeca uče da osuđuju "nacionalne izdajnike".

Nakon što ju je sudija grubo prekinuo, Bogorazova je nastavila: "Iz još jednog razloga sam se protivila izlasku na demonstracije... To je bila praktična uzaludnost demonstracija, da neće promijeniti tok događaja. Ali na kraju sam odlučila da za mene nije pitanje kakva je korist od toga, već moja lična odgovornost".

Slično tome, disidentski sovjetski tekstopisac Aleksandar Galič je pjevao "Koliko puta smo ćutali na razne načine - i to ne 'protiv', naravno, već 'za'." Za njega je ćutanje, baš kao i u interpretaciji Bogorazove, saučesništvo sa akcijama režima.

Slijepi vodi slijepog

Dakle, po logici Larise Bogoraz, oni koji odobravaju ili ćute, snose, u najmanju ruku, kolektivnu odgovornost za ono što se dešava u njihovoj zemlji i za ono šta država radi. I i tome je, najvjerovatnije, razlika između kolektivne krivice i kolektivne odgovornosti: nešto o čemu je filozof Hana Arent puno pisala u svom radu o odgovornosti Njemaca nakon Drugog svjetskog rata.

"U poslijeratnoj Njemačkoj ... poklič 'Svi smo mi krivi' koji je na prvo slušanje zvučao tako plemenito i primamljivo, u stvari je samo u znatnoj mjeri opravdao one koji su zapravo bili krivi. Tamo gdje su svi krivi, niko nije", napisala je Arent u članku "Kolektivna odgovornost", povlačeći granicu između političke (kolektivne) odgovornosti i moralne i/ili pravne krivice. Što ne znači oslobađanje njemačkog naroda od odgovornosti za ono što se dogodilo.

Borodjanka
Borodjankafoto: Reuters

Sve ovo tek predstoji za ruski narod, koji je u očima javnog mnjenja u većem dijelu svijeta (ne samo na Zapadu) već izjednačen sa Njemcima 1930-40-ih godina. U namjeri da "denacifikuju", osramotili su se kao "nacifikatori".

U ekstremnim situacijama, kao što je Putinova "specijalna vojna operacija", svako ćutanje je za, a ne protiv. To je slučaj sa kolektivnom odgovornošću. Zbog toga većina - takozvano javno mnjenje - ne želi da vjeruje u "laži" (tj. istinu) i opravdava Putinove postupke.

Pasivni konformizam nije ništa manje strašan od aktivnog i agresivnog konformizma. Kolektivni nedostatak odgovornosti ("to nema nikakve veze sa mnom") dovodi do kolektivne odgovornosti. To je kolektivno dobrovoljno sljepilo. Nacija ide za Putinom kao kad slijepi vodi slijepe. Kada jedna nacija postane slijepa, gluva i nijema, Mariupolj i Buča postaju mogući.

Sveopšti glajhšaltung

To je ono što se u nacističko doba nazivalo glajhšaltung (gleichschaltung): kukavičko prilagođavanje običnog čovjeka političkom režimu u kojem on postoji. Njemački filozof Jirgen Habermas opisao je to kao "dobrovoljni prelazak na preovlađujuću ideologiju". Taj koncept je karakterisao masovnu svijest nacije od 1933. godine, kada je Hitler postao kancelar. Sličan fenomen je viđen za vrijeme Staljina i u poznim godinama Sovjetskog Saveza.

Glajhšaltung objašnjava najnovije ankete koje pokazuju da 80 odsto Rusa podržava "specijalnu vojnu operaciju" svoje zemlje. Nije slučaj da svi koji su se tako izjasnili, zaista podržavaju sukob, razaranje i ubijanje. Ali time što su rekli da podržavaju, pridružili su se tihom "za", tako da ove brojke moramo shvatiti ozbiljno.

Kada jedna nacija postane slijepa, gluva i nijema, Mariupolj i Buča postaju mogući

O tome je u završnoj riječi na sudu govorila i Larisa Bogoraz. "Tužilac je završio svoj govor sugerišući da će kazna koju traži naići na odobravanje javnog mnjenja ... Ne sumnjam da će javno mnjenje odobriti ovu kaznu, isto kao što je i ranije odobrilo slične kazne, kao što bi odobrilo svaku kaznu … Javno mnjenje će odobriti osuđujuću presudu, prvo zato što ćemo mu biti predstavljeni kao paraziti, kao jeretici i prenosioci neprijateljske ideologije. I drugo, ako neko ima mišljenje koje se razlikuje od "javnog" i smogne hrabrosti da ga iskaže, uskoro će se naći na mom mjestu".

Mariupolj
Mariupoljfoto: Reuters

Ako jedna nacija ikad prestane da razmišlja o tome šta joj se dogodilo i šta je urađeno uz njenu saglasnost, naći će hiljade načina da to opravda. O onome što je nazvala "čovjek iz mase", Arent je napisala: "kada ga njegovo zanimanje primora da ubija ljude, on sebe ne smatra ubicom jer to nije učinio iz sklonosti, već u svom profesionalnom svojstvu. Iz čiste strasti, on nikada ne bi mrava zgazio", napisala je u članku "Organizovana krivica i univerzalna odgovornost".

Ovo objašnjava i miting na moskovskom stadionu Lužnjiki u znak podrške ratu, i scene u Buči, kao i 80 odsto ljudi koji podržavaju rat ili ćute. "Mi nemamo ništa s tim". "Takav je bi sklop okolnosti". "Rečeno nam je da su tamo nacisti". "Samo smo izvršavali naređenja". "Bojali smo se da ćemo izgubiti posao". "Morali smo da platimo hipoteku".

I zaista, oni nisu mogli ništa da urade. Zato što su se dobrovoljno odrekli slobodnih izbora i demokratije: instrumenta za očuvanje savjesti nacije i obezbjeđivanje efikasnosti administracije. Zato što su prestali da razmišljaju, i pravili beskrajne kompromise. A ti kompromisi su se završili katastrofom opšteg glajhšaltunga.

Autor je viši saradnik i predsjedavajući programa za rusku unutrašnju politiku i političke institucije u moskovskom Karnegi centru

Prevela i priredila: Angelina Šofranac