Uz međusobne optužbe za fašizam, kompromis je nezamisliv

Ispod retorike o nacistima postoje naznake da su sve strane u ukrajinskom sukobu prihvatile da je “apsolutna pobjeda” nemoguća, ali se kraj rata još ne nazire

22959 pregleda 9 komentar(a)
Foto: REUTERS
Foto: REUTERS

Vladimir Putin juče na Dan pobjede nije mogao da slavi pobjedu. Umjesto toga, ruski lider je zaglavio u iscrpljujućem, neizvjesnom i sve više ponižavajućem ratu.

Uoči govora na Crvenom trgu povodom proslave godišnjice pobjede u Drugom svjetskom ratu, ruski predsjednik je imao tri opcije - a nijedna od njih nije bila dobra. Mogao je da počne da smiruje rat u Ukrajini, što bi podrazumijevalo da prihvati da Rusija nije uspjela da ostvari većinu svojih ciljeva. Mogao je pokušati da nadahne vojsku i narod, bez najave veće političke promjene. Ili je mogao da eskalira, riječima ili djelima - možda najavljujući vojnu mobilizaciju ili nagovještavajući upotrebu nuklearnog oružja.

Vojna parada povodom Dana pobjede u Moskvi
Vojna parada povodom Dana pobjede u Moskvifoto: Rojters

Tokom proslave, Putin se odlučio za drugu opciju - što pokazuje koliko je zaglavljen. On nema brzi put do pobjede. Ali, poraz je neprihvatljiv.

Time što je ukrajinsku vladu ponovo nazvao “neonacistima”, Putin je sam sebe satjerao u retorički ćošak. Na kraju krajeva, kako možete praviti kompromis sa fašizmom?

Međutim, nije Putin jedini lider koji tvrdi da ponovo vodi Drugi svjetski rat. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je u svom govoru povodom 9. maja, optužio Rusiju da ponavlja “užasne zločine Hitlerovog režima”.

Drugi svjetski rat se u velikoj mjeri nazire i u načinu na koji SAD i NATO saveznice razmišljaju o konfliktu u Ukrajini. Ben Volas, britanski ministar odbrane, upravo je optužio Rusiju da “oponaša fašizam” iz 1930-ih godina.

Masovni paket milijardi dolara pomoći za Ukrajinu, koji je nedavno usvojio američki Kongres, nazvan je “Zakon o zajmu i najmu za odbranu demokratije u Ukrajini”. Naziv namjerno podsjeća na američki Zakon o zajmu i najmu iz 1941 - kada su SAD isporučile oružje Britaniji za borbu protiv nacista.

Očigledna je opasnost u situaciji u kojoj su obje strane ubijedile sebe - donekle - da se bore protiv nacista. To dodatno otežava kompromis ili mirovni dogovor. Hitleru nije ponuđen “izlaz”.

Drugi svjetski rat je završen sa ruskim tenkovima u Berlinu i Hitlerom mrtvim u njegovom bunkeru. Međutim, nacistička Njemačka nije imala nuklearno oružje. Borbu do samog kraja je teže zamisliti u nuklearnom dobu - kada bi “kraj” mogao značiti Armagedon.

Realnost je da ispod retorike o nacistima, postoje naznake da su sve strane prihvatile da je “apsolutna pobjeda” nemoguća. Kremlj je već prilagodio svoje vojne ciljeve. Od prvobitnog cilja zauzimanja Kijeva i obezglavljivanja ukrajinske vlade moralo se odustati - ili je, makar, morao biti odložen na neodređeno vrijeme. Rusija se čak muči da ostvari i svoje revidirane ratne ciljeve okupacije u Donjecku i Lugansku.

Suočen sa ovakvom situacijom Putin bi na kraju mogao odlučiti da okonča konflikt - nakon što izvuče neku vrstu deklarativne posvećenosti “denacifikaciji” Ukrajine i garancije o ukrajinskoj neutralnosti. Zelenski je već nagovijestio da će prihvatiti neutralnost u zamjenu za neku vrstu zapadnih bezbjednosnih garancija.

Volodimir Zelenski
foto: REUTERS

Međutim, kako to vide visoki zvaničnici u Vašingtonu, sada je ključni problem teritorija. Putin još ne može da prihvati mirovni sporazuim u kojem Rusija ne dobija apsolutno ništa - u zamjenu za hiljade mrtvih i ranjenih vojnika. Međutim, Zelenski ne može da prihvati mirovni sporazum koji podrazumijeva dodatno odricanje od ukrajinske teritorije, mimo Krima.

Dok se Rusija muči, u zapadnoj Alijansi raste iskušenje da usvoje šire ratne ciljeve. Zvanični stav SAD je da američki ciljevi ostaju isti kao što su bili 24. februara, kada je Rusija pokrenula invaziju. Ključni cilj je da se pomogne Ukrajini da se odupre ruskoj agresiji i preživi kao nezavisna država.

Međutim, postoje takođe uticajni glasovi u Vašingtonu, Londonu i drugim prijestonicama, poput Varšave, koji sada vide priliku da “izguraju Rusiju sa svjetske scene”, kako je to kazao jedan bivši američki zvaničnik. Ta vrsta razmišljanja odražava se u izjavama koje je prošloig mjeseca dao Lilojd Ostin, američki ministar odbrane, da Amerika sada pokušava da za stalno “oslabi” Rusiju.

Ostvarivanje cilja slabljenja Rusije zauvijek bi očigledno bila velika geopolitička pobjeda za Zapad. Smanjilo bi bezbjednosnu prijetnju za Evropu, degradiralo najvažnijeg saveznika Kine i pružilo novi kredibilitet tvrdnji predsjednika Džoa Bajdena da se “Amerika vratila”.

Međutim, otvoreno usvajanje politike “slabe Rusije” takođe sadrži značajne rizike. To povećava opasnost od eskalacije - uključujući i nuklearnu eskalaciju. Takođe, rizikuje da potvrdi narativ Kremlja da je rat izazvan neprijateljstvom NATO-a prema Rusiji, umjesto ruskom agresijom na Ukrajinu. To, zauzvrat, može oslabiti međunarodnu podršku za američke napore da izoluje Rusiju.

Imajući sve ovo u vidu, Bijela kuća se muči da očuva disciplinu slanja poruka u zapadnoj Alijansi. Eskalacija retorike ne predstavlja samo rizik od eskalacije na frontu. Ona takođe otežava postizanje eventualnog mirovnog sporazuma.

Istina je da i pored sve priče o nacistima i zajmu-najmu, najbliže poređenje jeste rat u Avganistanu, gdje su tokom deset godina SAD i saveznice pružale podršku Avganistancima koji su se borili protiv okupatorske ruske vojske. Pojedini zapadni zvaničnici su povukli paralele sa rovovskim ratom 1914-18, kada su se dvije strane godinama borile duž produžene linije fronta.

Tmurni zaključak je da je kraj ovog rata daleko.

Tekst je preuzet iz “Fajnenšl tajmsa”

Prevod N. Bogetić