Već tokom ove godine u Bjelorusiji bi ponovo moglo da bude stacionirano nuklearno oružje. Kako je 25. marta rekao ruski predsednik Vladimir Putin, radi se o desetak aviona sposobnih za nošenje taktičkog nuklearnog oružja, odnosno o jednom raketnom sistemu tipa Iskandar, koji može biti „opremljen“ i nuklearnim bojevim glavama. Osim toga je najavio da bi u julu ove godine trebalo da bude završena gradnja jednog skladišta za taktičko nuklearno oružje u Bjelorusiji.
Prije skoro 30 godine iz Bjelorusije je u Rusiju prebačeno svo nuklearno oružje. Zapravo ne samo iz Bjelorusije, već i iz Ukrajine i Kazahstana. Te tri zemlje su se odrekle nuklearnog oružja koje se nalazilo na njihovom tlu, te su potpisali Ugovor o neširenju nuklearnog oružja. Zauzvrat su im druge zemlje potpisnice tog ugovora, prvenstveno SAD i Rusija, zagarantovale suverenitet i teritorijalni integritet.
Taj „Budimpeštanski memorandum" je dogovoren na sastanku tadašnje Konferencije za evropsku bezbjednost i saradnju (KEBS), današnje Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju (OEBS) u decembru 1994.
„Nuklearna tvrđava“ Sovjetskog Saveza
Pavel Podvig iz Instituta ujedinjenih nacija za istraživanje razoružanja (UNIDIR) u Ženevi podsjeća na to da se već duže vrijeme razgovara o nekom novom obliku saradnje između Rusije i Bjelorusije u području nuklearnog oružja.
U februaru 2022. u Bjelorusiji je izmijenjen Ustav, izbrisane su odredbe vezane za ne-nuklearni status te zemlje, „što otvara legalne mogućnosti da se na području Bjelorusije stacioniraju nuklearne bojeve glave“, naglašava Podvig.
Sudeći po navodima vojnog stručnjaka Aleksandra Alesina, pripremljen je „određeni broj nosača nuklearnog oružja“, i to još i prije nego što je Putin objavio svoj naum. Alesin podsjeća da je Bjelorusija u vrijeme Sovjetskog Saveza bila „nuklearna tvrđava“. Tamo se nalazilo otprilike dvije trećine svih sovjetskih raketa srednjeg i kratkog dometa, uključujući i bojeve glave.
Nakon što je kompletno nuklearno oružje povučeno ka Rusiji, vlastodržac Lukašenko nije htio da ukloni pripadajuću infrastrukturu koja je potrebna za skladištenje i korištenje raketa. S vremenom su ta postrojenja počela da propadaju, ali Alesin ne isključuje mogućnost da je ta infrastruktura još uvijek u koliko-toliko upotrebljivom stanju: „Moguće je da se modernizuje jedno od onih postrojenja koje je koliko-toliko očuvano, da se prilagodi kako bi moglo da posluži kao skladište za nuklearno naoružanje."
Bombarderi i Iskander
Prema Putinovim navodima, Rusija za Bjelorusiju priprema desetak aviona koji mogu „da nose" i nuklearno oružje, kaže Alesin: „Najvjerovatnije se radi o SU-24 bombarderima sovjetske proizvodnje." Po njegovim navodima u Bjelorusiji je u 2011. bilo ukupno 35 aviona tog tipa, nekolicina bombardera, kao i izviđačke letjelice. Nakon što se Bjelorusija odrekla nuklearnog oružja, iz tih aviona je izvađena kompletna elektronika i sva sredstva potrebna za kontrolu naoružanja u slučaju moguće akcije. Bombarderi su “penzionisani” 2012. i od tada se nalaze u skladištu. Nekolicina ih je prodata Južnom Sudanu.
„Ali očigledno je u Bjelorusiji ostala određena količina, i ti avioni su modernizovani u ruskom preduzeću Suhoj”, dodaje Alesin.
Bjelorusija osim toga raspolaže i raketnim sistemima tipa Iskander-M, koji imaju takve tehničke specifikacije da mogu da nose i bojeve glave.
Da li su prekršeni važeći ugovori?
Bjelorusija i Rusija su zemlje koje su potpisale Ugovor o neširenju nuklearnog oružja. „Nema govora o predaji nuklearnog oružja Bjelorusiji. Ta praksa skladištenja atomskog oružja na području neke druge zemlje, odnosno školovanja osoblja iz te zemlje kako bi moglo da se brine oko njega, postoji još od sredine šezdesetih godina, i od strane SAD i NATO.
Generalno se smatralo da se ta praksa ne kosi s Ugovorom“, pojašnjava Podvig. I Sovjetski Savez je, dodaje, dijelio to mišljenje. A NATO, kako kaže Podvig, tu praksu nastavlja i dan-danas. Američko nuklearno oružje je stacionirano na primjer u Njemačkoj, Holandiji, Belgiji, Italiji i Turskoj, nabraja stručnjak.
Podvig ipak napominje da je Kremlj od sredine prošle decenije promijenio svoje pozicije, te jasno poručio da se iz ruskog ugla gledanja stacioniranje nuklearnog oružja u drugim zemljama, odnosno školovanje osoblja ipak kosi s odredbama Ugovora: „Ta je pozicija mnogo puta službeno potvrđena. A 25. marta je saopšteno da će Rusija činiti sve ono što čine SAD, te da to neće predstavljati kršenje obaveza.“
Kakve rizike preuzima Bjelorusija?
„Taj potez neće ni Bjelorusiji a ni Rusiji donijeti veći stepen sigurnosti. To je politički signal jačeg saveza između dve države, i tako bi na to trebalo gledati“, smatra Podvig. Prema njegovom mišljenju, tako ne nastaju neki novi rizici:
„Postojaće još jedno dodatno nuklearno skladište, i ne možemo da isključimo mogućnost da će ono ostati prazno. Možda neće ni biti cilj kakvog raketnog napada ili neke slične akcije. Ne bi trebalo nepotrebno dramatizovati čitavu tu situaciju.“
Politolog Artiom Šrajbman, međutim, veruje da bi Bjelorusija itekako mogla da postane cilj – ako se rat između Rusije i Ukrajine pretvori u konflikt između Rusije i NATO-a. On osim toga zaključuje da stacioniranjem nuklearnog oružja u Bjelorusiji, nastaje nova vojna baza ili novi ruski kontingent u toj zemlji. Širenje ruske prisutnosti bi dodatno moglo da pojača vojnu integraciju Moskve i Minska, a posljedica bi bila dodatno produbljivanje međunarodne izolacije Bjelorusije.
„U tom slučaju bi sve teže bilo opravdavati zašto su sankcije prema Bjelorusiji ostale blaže od sankcija koje su uvedene protiv Rusije“, naglašava stručnjak.
Bonus video:
