Djelo Herte Miler (Müller), njemačke dobitnice Nobelove nagrade za književnost, svetionik je nade u borbi protiv nasilja i tlačenja. Na današnja dešavanja književnica gleda kroz sopstveno iskustvo života u diktaturi Nikolae Čaušeskua. I o tome je govorila za dpa uoči svog sedamdesetog rođendana.
dpa: I sami ste živjeli u jednom diktatorskom sistemu. Ta i druga iskustva se ponavljaju u vašim knjigama. Koliko je po vašem mišljenju i s obzirom na iskustva koja ste imali labilna navodno učvršćena demokratija u kontekstu sadašnjih radikalizacija ili autoritarnih stremljenja?
Herta Miler: Da, "navodno učvršćena" je pravi izraz. Mislim da je to danas slučaj u svim demokratskim zemljama. Izgleda kao da je u demokratiji sloboda postala dosadna ili se javila zasićenost (slobodom). Tako je i u Njemačkoj. Desničarski ekstremisti brbljaju o "socijalno-nacionalnoj" državi i, naravno, aludiraju na nacionalsocijalizam, misleći da su pametni jer to ne izgovaraju otvoreno. Romantizuju diktaturu Hitlera i sljedstveno i Putinovu diktaturu. I to je dosljedno, jer u Putinovoj Rusiji ima toliko nacionalsocijalizma kao nigdje drugdje na svijetu. Propagiraju "pravu" Evropsku uniju koju čine "otadžbine", ali kome je to EU stvarno oduzela otadžbinu?
Uopšte nije riječ o tome. "Narodna misao" sanja o drugačijoj Njemačkoj u kojoj će masovno protjerivanje u ime domovine ponovo postati svakodnevica. Za to žele snažnog vođu koji će napustiti NATO i zaštitu potražiti od ratnog zločinca Putina. Tome se moramo oduprijeti. Izgleda da su njihovi birači zaboravili da su upravo u Njemačkoj branioci domovine već jednom povukli i svoju zemlju i pola svijeta u ponor.
Diktatura je ponovo zamisliva zbog neznanja o istoriji. Jer, desničarski ekstremisti su perfidni. Svakodnevno blate demokratiju kao diktaturu i njihovi birači im vjeruju. Razlog je politička infantilnost. Ljudi zatvaraju oči pred svjetskim problemima - kao što su Putinov rat, klimatske promjene ili ekonomske međuzavisnosti - i vjeruju u maglovite i usijane političke bajke.
dpa: Svojim angažovanjem podržavate Muzej egzila koji se planira u Berlinu. Zašto je tako važno imati instituciju koja će rasvijetliti kako dio njemačke istorije, tako i današnjicu svijeta?
Herta Miler: Već godinama postoji muzej, koji finansira Bundestag, posvećen prognanima, koji su na kraju Drugog svjetskog rata protjerani iz istočnih oblasti (do tada pod njemačkom kontrolom), dakle onima koje je Njemačka prihvatila. Ali nema memorijala za pola miliona Njemaca koji su pred nacistima morali da beže u egzil, da spasu svoje živote. Pitam - zar Njemačka nije bila njihova domovina? Zar nisu i oni bili prognani? I to iz Njemačke.
Njemačka nikada nije priznala ova protjerivanja. A to su bile prve žrtve nacista koje su preživjele samo zahvaljujući tome što su pobjegle. Međutim, poslije 1945. nisu ih gledali kao žrtve. Čak su im se rugali jer su se navodno udobno smjestili u inostranstvu. I u godinama koje su uslijedile, Njemačka ih nikada nije pozvala da se vrate.
Mračno poglavlje bekstva i izgnanstva poslije 1933. najbolje se može predstaviti pojedinačnim biografijama – i to baš i treba ovom muzeju. I pošto se njemačka država do sada nije trudila da to učini, podržavam privatnu inicijativu koja od donacija pokušava da prikupi potrebne milione. S obzirom na velike talase izbjeglica koje danas vidimo širom svijeta, Muzej izgnanstva postaje još potrebniji.
dpa: Kojim ste se ličnim kriterijumima vodili pišući posljednju knjigu ("Eine Fliege kommt durch einen halben Wald")?
Herta Miler: U svim tekstovima riječ je o egzilu, diktaturi i uništavanju pojedinca. I o vječitom pitanju u svim diktaturama: Kako možeš da živiš ako ne možeš da budeš ono što želiš i ne želiš da postaneš ono što ti je dozvoljeno da budeš.
O sagovornici:
Herta Miler se rodila 17. avgusta 1953. u Rumuniji u mjestu Nickidorf, naseljenom Njemcima. U Temišvaru je studirala rumunsku i njemačku književnost. Izgubila je posao prevodioca u jednoj fabrici za proizvodnju mašina jer nije htjela da sarađuje sa rumunskom tajnom službom. U Njemačku je uspjela da emigrira 1987. Knjige su joj prevođene na pedesetak jezika. Za roman Ljuljaška daha dobila je 2009. Nobelovu nagradu za književnost. Živi u Berlinu.
Bonus video:
