Može li Njemačka krenuti putem Austrije? Može li krajnje desna stranka biti pozvana da formira vladu? Ono što je ranije smatrano nemogućim, a potom malo vjerovatnim, sada je postalo moguće. Postoje dva scenarija u kojima bi se to moglo desiti.
Prebacimo se na dan opštih izbora u Njemačkoj, 23. februara, i pretpostavimo sljedeće: Njemački Hrišćanski demokrati (CDU) pobjeđuju sa pristojnom većinom, na otprilike 30 odsto glasova, koliko trenutno bilježe u anketama. Krajnje desna Alternativa za Njemačku (AfD) zauzima drugo mjesto s impresivnim udjelom glasova između 20 odsto i 25 odsto. Ipak, ostaje isključena iz koalicionih pregovora zahvaljujući “zaštitnom zidu” koji su glavne političke partije uspostavile prije nekoliko godina kako bi zadržali ekstremne grupacije po strani.
Lider CDU-a i vjerovatno sljedeći kancelar Fridrih Merc biće prinuđen da otvori pregovore ili sa Socijaldemokratama (SPD) ili sa Zelenima. Međutim, predviđa se da će obje stranke lijevog centra doživjeti težak poraz, privlačeći samo glasove najmlađih glasača.
Koalicioni pregovori u Njemačkoj tradicionalno su vođeni u atmosferi ozbiljnosti, ali i uljudnosti. Koalicije su jedan od stubova poslijeratne savezne republike. Ugrađene su u sistem na svim nivoima, zahtijevajući izgradnju konsenzusa, kompromis i dobru volju.
To sada uglavnom nedostaje. Promišljena uljudnost njemačke politike, koju su neki stranci ranije pogrešno odbacivali kao bezizražajnu, potisnuta je naletom populizma i gotovo paničnim strahom koji je izazvao uspon krajnje desnice. Odlazeća koalicija, poznata kao “semafor” zbog boja tri uključene stranke, raspala se u ogorčenju.
Ranije su vlade, naravno, imale nesuglasice, ali nikada tako otvoreno ili sa tolikom gorčinom kao što su to karakterisale svađe između Šolca, njegovog ministra finansija Kristijana Lindnera iz Slobodnih demokrata (FDP) i ministra ekonomije iz redova Zelenih, Roberta Habeka. Do kraja, protagonisti su jedva mogli da podnisu da budu u istoj prostoriji.
Ova ogorčenost prenijela se na početak izborne kampanje. Glavne stranke sada naglašavaju razlike između sebe u pitanjima koja se kreću od zaduživanja i trošenja, do klimatskih promjena i socijalnih davanja. CDU i SPD pokušavaju da zvuče oštrije jedna od druge po pitanju imigracije.
To je, donekle, razumljivo. Stranke to i treba da rade u kampanjama. Ipak, ono što je ovog puta drugačije jeste ton. Neki od ključnih aktera koriste metode, poput ličnih napada ili pretjeranih tvrdnji, koje su rijetke u političkoj kulturi Njemačke. Ove stranke znaju da će morati da formiraju koaliciju i sarađuju, ne samo da bi zadržale AfD van vlasti, ali u ovoj novoj klimi međusobnog optuživanja to će biti teško.
Upravo to se dogodilo u Austriji: tri stranke, desnog centra, liberalnog centra i lijevog centra, obećale su da će, bez obzira na sve, formirati savez. Njihovi pregovori su propali 4. januara zbog “narcizma malih razlika”.
Suočen sa političkom krizom, predsjednik Austrije (Zeleni i čovjek sa impresivnim demokratskim kredibilitetom) bio je prinuđen da zatraži od Herberta Kikla, lidera krajnje desne Slobodarske partije (FPO), čovjeka koji koristi Hitlerov termin za ulogu kancelara, folkskancler, da pokuša da formira koaliciju sa konzervativcima iz glavnih političkih tokova. Ti pregovori su u toku, ali Austrija bi uskoro mogla da dobije prvu vladu koju predvodi krajnja desnica od Drugog svjetskog rata.
Pritisak na njemačke partije da spriječe sličnu katastrofu je ogroman, a utisak koji imam iz razgovora sa stratezima glavnih partija jeste da su dovoljno alarmirani i motivisani dešavanjima u Austriji da se udruže.
Ovdje bi trebalo uzeti u obzir potencijalni dugoročni scenario. Vrlo je moguće da će izborna aritmetika zahtijevati od Merca da u vladu uključi i SPD i Zelene. Pretpostavimo da će pregovori proteći glatko, da će se ministarstva podijeliti bez većih problema i da će se postići dogovor o koalicionom sporazumu. Sve djeluje dobro dok se ne desi sljedeće…
Pod pretpostavkom da Lindnerov posrnuli FDP ne uspije da pređe izborni prag od 5 odsto za ulazak u Bundestag (prag koji je prvobitno osmišljen da spriječi ulazak ekstremista), dogodilo bi se sljedeće: sve partije glavnih političkih tokova bile bi u vladi, dok bi isključivo populističke partije, AfD i vjerovatno manji savez krajnje ljevice i krajnje desnice predvođen Sarom Vagenkneht (BSW), činile cijelu opoziciju.
S obzirom na to koliko brzo se u današnjoj politici klatno okreće protiv vladajućih partija, nije nerealno zaključiti da bi AfD mogao biti u vodećoj poziciji za četiri do pet godina, kada budu raspisani sljedeći opšti izbori.
Kao što su proteklih šest mjeseci u Ujedinjenom Kraljevstvu pokazali, nije potrebno mnogo vremena da vlada, čak i ona sa ogromnom većinom, izgubi naklonost javnosti. Bez obzira na to da li je nezadovoljstvo javnosti prema Kiru Starmeru i njegovoj laburističkoj administraciji stvarno ili vještački stvoreno, ili da li se može popraviti ili ne, jasan put se otvara za Reform UK da osvoji vlast na sljedećim izborima. Isto važi širom Evrope. Jedan izborni mandat sada pruža dovoljno prostora opozicionim partijama da postignu značajnu popularnost, dok se vladajuće partije suočavaju sa duboko ukorijenjenim problemima koji zahtijevaju više od jednog mandata za rješavanje.
Vratimo se na Austriju: na opštim izborima 2019. godine, FPO, stranka koju su pedesetih godina prošlog vijeka osnovali bivši nacisti, bila je u sličnoj poziciji kao AfD sada, značajno zaostajući za desnim centrom. Na posljednjim izborima u septembru, FPO je ostvario neviđenu pobjedu.
Nepovjerenje dodatno pojačava sumnja da istraživanja javnog mnjenja, koja su u Njemačkoj inače veoma precizna, možda potcjenjuju poziciju AfD-a. Od kraja novembra, kada je Šolc raspustio svoju vladu i raspisao vanredne izbore, AfD je dobio još nekoliko procenata podrške, ali iznenađuje što njihov udio nije još više porastao, s obzirom na bijes izazvan terorističkim napadom u Magdeburgu. Ili što to nije bolje reflektovano u anketama.
AfD je, u svakom slučaju, postao dio političkog pejzaža. Ne samo da se kandidatkinja AfD-a za kancelarku Alis Vajdel pojavljuje u emisijama koje vodi Ilon Mask, već je jedan nedavni izvještaj pokazao da je ova stranka na lokalnom nivou integrisana u mnoge aspekte društvenog života, naročito u bivšoj Njemačkoj Demokratskoj Republici.
Populisti neće nestati. Poslije izbora, izazov za Merca i ostale biće da formiraju vladu koja će funkcionisati kohezivno i brzo rješavati ekonomske i društvene probleme Njemačke. Ako u tome ne uspiju, ono što se do nedavno smatralo nezamislivim moglo bi se užasno obistiniti.
Članak preuzet iz Gardijana.
prevod: S. STRUGAR
Bonus video:
