U periodu između 2004. i 2016. godine, Marin le Pen je bila u središtu šeme preusmjeravanja sredstava Evropske unije za isplatu plata partijskim funkcionerima, lažno prikazujući da su radili kao asistenti poslanicima njene stranke u Evropskom parlamentu. Tako je 31. marta presudio sud u Parizu, osudivši Le Penovu i još 23 zvaničnika njene desničarske partije Nacionalno okupljanje (RN) na novčane kazne, zatvorske kazne i zabrane političkog djelovanja. Odluka je odjeknula kao bomba u francuskoj politici, prije svega zbog jednog dijela presude Le Penovoj: odmah stupa na snagu zabrana da se pet godina kandiduje za javnu funkciju. To obuhvata i predsjedničke izbore 2027. godine, na kojima je ona favorit.
Liderka RN-a i njeni populistički saveznici osudili su presudu kao političku namještaljku. Ta tvrdnja je netačna i podriva povjerenje u vladavinu prava. Nema razloga da se vjeruje da je presuda donijeta na nepravilan način. Dokazi su brojni, zakon je jasan, i ne postoje ozbiljne optužbe za pristrasnost suda. Nezavisnost suda mora se poštovati. Ipak, iako je zabrana Marin le Pen da se kandiduje za predsjednicu pravno utemeljena, ona nosi rizik da potkopa legitimitet narednih izbora. To je pogrešan kompromis za Francusku. Ako apelacioni sud može da skrati zabranu i omogući joj da učestvuje u kampanji 2027. godine, trebalo bi to da učini.
Zabrana Marin le Pen da se kandiduje postavlja dva važna pitanja. Prvo, u kojim okolnostima demokratija treba da diskvalifikuje nekog kandidata? Presuda Le Penovoj djelimično proizlazi iz strogog zakona koji je Francuska usvojila 2016. godine, kao odgovor na dugogodišnju popustljivost prema korumpiranim političarima, uključujući bivšeg predsjednika Žaka Širaka. Taj zakon omogućava zabranu kandidovanja za političke funkcije, s trenutnim dejstvom. Le Pen je podržala tu reformu, i zaista je licjemerno s njene strane da sada tvrdi kako su njene kaznene odredbe, kada se primijene na nju, napad na demokratiju.
Većina zemalja ima zakone koji omogućavaju zabranu kandidature, ali uglavnom u slučajevima teških napada na samu demokratiju. Nakon majdanske revolucije, Ukrajina je zabranila političko djelovanje funkcionerima korumpirane, proruski orijentisane vlade Viktora Janukoviča; poslije građanskog rata, Sjedinjene Države su zabranile kandidaturu onima koji su učestvovali u pobuni. Bivšem predsjedniku Brazila Žairu Bolsonaru zabranjeno je kandidovanje jer je pokušao da orkestrira državni udar nakon što je izgubio izbore 2022. godine. Krivična djela za koja je Le Penova osuđena jesu ozbiljna, ali ne spadaju u tu kategoriju. Stroga kazna u ovom slučaju ograničava izbor građanima, koji su sposobni da sami procijene kome će dati svoj glas. Stvaranjem mehanizma za koji se može pomisliti da su ga političari prisvojili u sopstvenu korist, zakon podstiče priče o zavjeri, naročito ako, kao u slučaju Le Penove, zabranjeni političar pripada stranci koja je utemeljena na nepovjerenju prema elitama.
Drugo pitanje tiče se odnosa između politike i pravosuđa. Vladavina prava zahtijeva da se političari tretiraju kao svi ostali građani. Kada je riječ o utvrđivanju krivice, to je jednostavno. Međutim, ideja da presude ne bi trebalo da uzimaju u obzir svoje posljedice po politiku ili upravljanje je pogrešna. Sudovi bi trebalo, i već to čine, da razmatraju širi kontekst, uključujući i uticaj na legitimitet institucija, kao što su izbori. U Njujorku, u januaru, Donald Tramp nije dobio nikakvu kaznu za krivična djela za koja je bio osuđen, jer se smatralo da američki narod ima pravo na predsjednika koji nije opterećen pravnim preprekama. U slučaju Marin le Pen, francuski sud je zauzeo suprotan stav, navodeći da je kazna stroža upravo zbog štete koju bi mogla da nanese ukoliko bi obavljala visoku funkciju.
Stvaranjem mehanizma za koji se može pomisliti da su ga političari prisvojili u sopstvenu korist, zakon podstiče priče o zavjeri, naročito ako, kao u slučaju Le Penove, zabranjeni političar pripada stranci koja je utemeljena na nepovjerenju prema elitama
Opasnost od toga da sudovi agresivno sude političarima jeste u tome što i zakon i pravosuđe mogu početi da se doživljavaju kao pristrasni. Pravosuđe se oslanja na to da građani prihvate presude s kojima se možda i ne slažu. Izbori bi trebalo da obezbijede legitimitet novoj vlasti. Istraživanje sprovedeno nakon osude Le Penove pokazalo je da samo 54 odsto Francuza smatra da je tretirana kao i svaki drugi optuženi, što ukazuje na krhko povjerenje u nezavisnost sudstva. Među biračima Nacionalnog okupljanja, čak 89 odsto smatra da je bila ne meti iz političkih razloga.
Pristalice presude smatraju da je nepovjerenje u pravosuđe uglavnom rezultat djelovanja same Le Penove i njene partije. RN već decenijama širi teorije zavjere o tome da Francuskom upravlja nejasna, sebična elita koja koristi kontrolu nad institucijama kako bi ih držala podalje od vlasti. Le Penova je dobila poruke podrške ne samo od evropske krajnje desnice (mađarski premijer Viktor Orban je tvitovao “Je suis Marine”), već i od francuske radikalne ljevice: Žan-Lik Melanšon, lider stranke Nepokorena Francuska, izjavio je da predsjednike treba da biraju građani, a ne sudovi.
Le Pen bi zaista trebalo da ima pravo da se kandiduje 2027. godine. Njena žalba bi uobičajeno zahtijevala do dvije godine da stigne do suđenja, ali je apelacioni sud mudro najavio da će odluka biti donijeta do ljeta 2026. Sud bi trebalo da joj skrati zabranu (ostali optuženi su dobili i samo godinu), čime bi joj bilo omogućeno da se ponovo uključi u izbornu trku prije predsjedničkih izbora. Erik Sjoti, poslanik desnice povezan sa Marin le Pen, zalaže se za zakon koji bi ukinuo automatsku zabranu kandidature prije okončanja žalbe; ako bi taj predlog bio usvojen prije nego što žalba bude razmotrena, Le Penova bi možda mogla da se kandiduje. Premijer Fransoa Bajru izjavio je da je otvoren za raspravu o toj ideji. U svakom slučaju, Le Penova neće proći nekažnjeno: moraće da nosi elektronsku nanogicu tokom dvije godine (uz dodatne dve godine uslovne kazne), i da plati visoku novčanu kaznu. To je pravedno: cilj treba da bude kažnjavanje počinioca, a ne i francuske demokratije.
Prevod: A. Š.
Bonus video:
