Strah od Rusije je spojio zapadni savez. Sada taj isti strah prijeti da ga razbije. NATO su 1949. osnovale Sjedinjene Američke Države, Kanada i evropski saveznici kako bi odvratili Moskvu. Međutim, ukoliko administracija Donalda Trampa sada pokuša da prisili Ukrajinu da prihvati djelimičan poraz u svom ratu sa Rusijom, Amerika će širom Evrope biti doživljena kao neko ko nagrađuje rusku agresiju.
Ako NATO saveznici više ne budu mogli da se usaglase oko prijetnje s kojom se suočavaju - i načina kako da se suoče s njom - cijeli savez bi mogao biti doveden u pitanje. Atlantski savez je preživio mnoge ozbiljne nesuglasice tokom decenija - od Suecke krize 1956. godine do ratova u Vijetnamu i Iraku - zahvaljujući razumijevanju da su, u krajnjoj liniji, SAD i njihovi evropski saveznici bili na istoj strani. Partnerstvo između SAD i Evrope zasnivalo se na zajedničkim interesima i vrijednostima.
Tokom Hladnog rata, zajednički interes bila je politika obuzdavanja sovjetske prijetnje. Zajednička vrijednost bila je odbrana demokratije. Čak i nakon završetka tog rata, borba protiv terorizma i zaštita novih evropskih demokratija davali su NATO-u zajednički cilj. Međutim, to zajedničko razumijevanje sada počinje da se urušava. Katastrofalan ishod rata u Ukrajini mogao bi ga u potpunosti raskinuti.
Tokom protekle sedmice, SAD i Evropa su zagovarali različite mirovne planove za Ukrajinu. Evropljani odbacuju ključne elemente Trampovog plana - prije svega, pravno priznanje ruske aneksije Krima. Donald Tramp je tokom vikenda u Rimu imao, čini se, prijateljski razgovor s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim - a američki lider se takođe upustio u rijetku kritiku Vladimira Putina.
Međutim, Amerika nije povukla nijedan od elemenata svog mirovnog plana koje Evropljani i Ukrajinci smatraju neprihvatljivim. U osnovi tog neslaganja leže duboko različite vizije međunarodne bezbjednosti - i procjene odakle prijeti sljedeći rat. Evropljani vjeruju da bi nagrađivanje ruske agresije u Ukrajini značajno povećalo vjerovatnoću da Putin napadne ostatak Evrope - počevši od baltičkih država.
Trampova administracija na stvari gleda sasvim drugačije. Njihova briga je da bi SAD mogle na kraju biti uvučene u direktan sukob s Rusijom. Sam Tramp je više puta upozoravao na rizik izbijanja Trećeg svjetskog rata. I administracija Džoa Bajdena bila je zabrinuta zbog rizika od eskalacije sukoba s Rusijom.
Ali, za razliku od Trampa, Bajdenova administracija je dijelila duboko nepovjerenje Evrope prema Putinu i odlučnost da ruska agresija ne smije biti nagrađena. Razilaženje u viđenju bezbjednosnih pitanja sada prevazilazi samo pitanje kako okončati rat u Ukrajini. Saveznici Amerike moraju se suočiti s realnošću da Tramp direktno prijeti teritoriji dvije članice NATO-a. Tramp je više puta obećavao da će uključiti Grenland - koji je autonomni dio Danske - u sastav SAD.
U nedavnom intervjuu za magazin "Tajm", Tramp je takođe ponovio svoju želju da Kanadu pretvori u 51. američku saveznu državu. Tramp nije iznosio otvorene vojne prijetnje protiv Kanade. Ali je jasno da želi da ugasi njeno postojanje kao nezavisne države. Kada se objedine ti autoritarni instinkti, njegove prijetnje saveznicima iz NATO-a i očigledna simpatija prema Putinu - teško je tvrditi da je NATO i dalje savez zasnovan na zajedničkim vrijednostima. Štaviše, sukob u vrijednostima sada je otvoreno isplivao na površinu.
I SAD i njihovi najveći evropski saveznici i dalje tvrde da brane demokratiju. Međutim, obje strane vjeruju (ili tvrde da vjeruju) da je demokratija ugrožena s one druge strane Atlantika. U sada već čuvenom govoru na Minhenskoj bezbjednosnoj konferenciji, Džej Di Vens je optužio evropske saveznike Amerike da guše slobodu govora i da se plaše sopstvenog naroda.
Transatlantski savez nekada je počivao na širokoj političkoj saglasnosti i mogao je bez teškoća da preživi promjene vlasti. Danas bi mogao funkcionisati samo ukoliko liberali - ili neliberali - budu istovremeno na vlasti s obje strane Atlantika
Optužbe potpredsjednika naišle su oštre reakcije u većem dijelu Evrope - gdje Trampovi pokušaji da poništi rezultate predsjedničkih izbora u SAD 2020. godine, kao i njegovi napadi na američko pravosuđe, medije i univerzitete, nisu prošli nezapaženo. Trampova administracija i njeni evropski saveznici sada zagovaraju dvije suprotstavljene vizije zapadnih vrijednosti. Vizija Vensa i Trampa je etnonacionalistička, kulturno konzervativna i neliberalna.
Evropska vizija je internacionalistička i zasnovana na pravu i liberalnim institucijama. Podjela je tim bolnija jer obje strane vjeruju da se radi o egzistencijalnoj borbi za politički opstanak - i traže saveznike s druge strane Atlantika. Trampova administracija želi da sarađuje s nacionalističkim populistima poput Viktora Orbana iz Mađarske, Roberta Fica iz Slovačke i Najdžela Faraža iz Britanije.
Vlade najvećih evropskih zemalja polagale su nade u pobjedu Kamale Haris na predsjedničkim izborima u SAD i sada očajnički broje dane do američkih izbora na sredini mandata. Transatlantski savez nekada je počivao na širokoj političkoj saglasnosti i mogao je bez teškoća da preživi promjene vlasti. Danas bi mogao funkcionisati samo ukoliko liberali - ili neliberali - budu istovremeno na vlasti s obje strane Atlantika.
Čak i tada postoje razlozi za sumnju. Pored zajedničkih vrijednosti i interesa, zapadni savez zavisi i od povjerenja. Sve strane moraju biti uvjerene da će savez opstati, bez obzira na to šta će se dogoditi na narednim izborima. Međutim, Evropljani i Kanađani sada znaju da su SAD u stanju da dva puta izaberu Donalda Trampa. Američku pouzdanost više ne mogu uzimati zdravo za gotovo.
Članak je objavljen u "Fajnenšl tajmsu"
Prevod: A.Š.
Bonus video:
