Minhenski sporazum iz 1938. često se koristi kao opšti izraz za neuspjeh da se stane na put diktatorima. Samit Donalda Trampa i Vladimira Putina, planiran za petak na Aljasci, s jednog aspekta podsjeća na Minhenski sporazum. Češka vlada tada nije imala predstavnika za pregovaračkim stolom, dok su Hitler, Čemberlen, Musolini i Daladje postigli dogovor kojim su rasparčali njihovu zemlju.
Kako sada stvari stoje, predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski neće biti prisutan dok ruski i američki lideri budu razgovarali o sudbini i granicama njegove zemlje. A, kako kaže izreka: “Ako nijeste za stolom, onda ste na meniju”.
Trampovo olako pominjanje “razmjene teritorija” takođe je izazvalo uzbunu u Ukrajini i širom Evrope. Strahuje se da bi tašti i neodređeni Tramp mogao lako pasti pod uticaj Putina - čeličnog diktatora, fokusiranog na detalje.
Za Ukrajince i Evropljane, najgori mogući scenario bio bi da Tramp i Putin sa sastanka izađu s dogovorom o “razmjeni teritorija” - što bi u stvarnosti značilo da Ukrajina trajno ustupi Rusiji velike djelove svoje teritorije.
Putinov cilj vjerovatno je da s Trampom postigne sporazum koji bi Ukrajini bio predstavljen kao gotova stvar. Kako kaže Aleksandar Gabuev iz Karnegi centra za Rusiju i Evroaziju, sporazum kakav Putin želi ostavio bi Ukrajinu “neodbranjivom, neprivlačnom za ulaganja i na putu ka kolapsu”. Ako Ukrajina odbije takav dogovor, Rusi se nadaju da će SAD potom prekinuti podršku Kijevu.
To su vjerovatni scenariji. Ali Ukrajinci i njihovi evropski saveznici takođe vjeruju da je moguće postići povoljniji ishod. Za njih bi dobar ishod bio dogovor o prekidu vatre - uz prijetnju sekundarnim sankcijama Rusiji ako Putin ponovo pokrene rat. Razgovori o teritoriji uslijedili bi tek nakon toga.
Usred ubrzane diplomatije i snažnih emocija, postoji opasnost i za Ukrajinu i za Evropu da izgube iz vida stratešku viziju o tome gdje žele da stignu, i šta je uopšte ostvarivo.
Rat je nepredvidiv. Ali najubjedljivije analize koje sam vidio pokazuju da Ukrajina polako gubi, pri čemu problem sa ljudstvom na frontu postaje sve ozbiljniji. To znači da bi potpuni prekid pregovora i nastavak rata vjerovatno više odgovarali Rusiji nego Ukrajini.
Stav Kijeva da se ne može ustupiti nijedan dio teritorije jeste principijelan, ali je, u sadašnjim okolnostima, i nerealan. Ključna razlika je između de fakto i de jure ustupanja teritorije.
Pravno priznanje ruske prisilne aneksije ukrajinske teritorije s pravom je neprihvatljivo za Ukrajinu, Evropsku uniju i Ujedinjeno Kraljevstvo. Ali de fakto priznanje ruske okupacije dijela teritorije kao surove stvarnosti, u kontekstu šireg mirovnog sporazuma, moglo bi biti neophodno. SAD i većina evropskih zemalja nikad nisu pravno priznale aneksiju baltičkih država od strane Sovjetskog Saveza nakon 1940. Ali to je bila neumoljiva činjenica sve dok baltičke države, konačno, nijesu povratile svoju nezavisnost.
Usred ubrzane diplomatije i snažnih emocija, postoji opasnost i za Ukrajinu i za Evropu da izgube iz vida stratešku viziju o tome gdje žele da stignu
Razmišljajući šire o budućnosti Ukrajine, ključne evropske vlade razumiju da se debata ne može voditi isključivo o teritoriji, ma koliko ona bila važna. Predsjednik Finske Aleksandar Stub, uticajan akter u aktuelnoj diplomatiji, predložio je koristan okvir za promišljanje budućnosti, oslanjajući se na iskustvo svoje zemlje nakon što je vodila dva rata s Rusijom 1940-ih godina.
Konačni mirovni sporazumi podrazumijevali su da Finska ustupi oko 10 odsto svoje teritorije. Poslijeratna Finska bila je takođe primorana da ostane neutralna država kako ne bi izazivala Moskvu. Ali, što je ključno, Finska je zadržala svoju pravnu nezavisnost i demokratiju. To joj je omogućilo da postane prosperitetna, slobodna i uspješna zemlja.
Stub smatra da razmišljanje o budućnosti Ukrajine mora obuhvatiti tri pitanja: nezavisnost, suverenitet i teritoriju.
Primjena tog okvira, i iskustva Finske, sugeriše da Ukrajina ne mora da ostvari 100 odsto svojih ciljeva u sve tri oblasti da bi iz ovog rata izašla s pozitivnom perspektivom. Ako Ukrajina može zadržati nezavisnost i demokratiju, onda bi određeni de fakto teritorijalni ustupci mogli biti bolni, ali prihvatljivi.
Pitanje suvereniteta, takođe, je ključno. Rusija je zahtijevala ogromna ograničenja slobode Kijeva da sam određuje svoj put, uključujući ograničenja u pogledu veličine i kapaciteta ukrajinske vojske, kao i zabranu članstva Ukrajine u NATO-u, a moguće i u EU.
Ukrajina, jasno, ne može prihvatiti bilo kakva vojna ograničenja koja bi mogla narušiti sposobnost zemlje da se brani. Ali, ako Kijevu bude omogućeno da nastavi put ka članstvu u EU, pitanje NATO-a moglo bi privremeno biti sklonjeno sa stola, posebno imajući u vidu političku realnost da se članstvo Ukrajine u NATO-u u doglednoj budućnosti čini nerealnim.
Jedna očigledna opasnost na samitu na Aljasci jeste to što je Putin o svim ovim pitanjima razmišljao veoma temeljno već duže vrijeme. Tramp će, kao i uvijek, biti više zainteresovan da proglasi trijumf nego da se bavi zamornim sitnicama i detaljima sporazuma.
Međutim, svaki sporazum s Aljaske vjerovatno će biti početak, a ne kraj procesa. Ukrajinci i Evropljani znaju da moraju udovoljiti Trampu i igrati na duge staze. Nije to naročito dobra opcija. Ali je najbolja koju imaju.
Prevela i priredila: A. Š.
Bonus video:
