“Jesi li vidjela da je tvoja baka postala viralna na albanskom Fejsbuku?”, poslao mi je poruku rođak. “Svi pričaju o toj fotografiji.”
Staru crno-bijelu sliku objavio je na društvenim mrežama neko koga nikada nisam upoznala niti čula za njega. Mlad, glamurozan par gleda u kameru, opušteni na ležaljkama ispred luksuznog hotela. U pozadini, par skija naslonjen je na zid. Njen široki osmijeh i pomalo zamišljen izraz u suprotnosti su sa ozbiljnijim, pronicljivim pogledom muškarca koji je ispružen pored nje. Na pomoćnom stočiću je paklica cigareta, a ispod njega je papirna kesa, otmena, ali neupadljiva. Na njoj se jedva može razaznati ime: “Hotel Vittoria”.
Nije mi trebalo dugo da prepoznam svoju baku i djeda na fotografiji. Sudeći po njihovoj zimskoj odjeći, imenu hotela i skijama u pozadini, napravljena je tokom njihovog medenog mjeseca u Kortini d’Ampeco, u italijanskim Alpima. Bila je 1941. godina. Moja baka je često i s ljubavlju govorila o tih deset dana u Dolomitima. “Osjećala sam se kao najsrećnija osoba na svijetu”, govorila bi, “a Kortina je bila najsrećnije mjesto na svijetu”. Da, zaista, insistirala bi, iako je to bila Italija, i iako je bila zima 1941.
Često sam se pitala na šta je mislila. Operacija Barbarosa u Sovjetskom Savezu, napad na Perl Harbor, partizanski otpor u Jugoslaviji, sve je to punilo naslovne strane baš dok je ona učila da skija, uživajući u oštrom zimskom vazduhu. Da li je bila ravnodušna prema najbrutalnijim bitkama najbrutalnijeg rata koji je čovječanstvo ikada poznavalo? Ili je to bio jedan od onih trikova pamćenja, kada rekonstrukcija prošlosti zavisi ne toliko od samog iskustva u tom trenutku, koliko od načina na koji ga oblikuje kasnija trauma?
Nažalost, nije bilo ničega za pretraživanje: svi naši porodični zapisi su nestali pet godina nakon što je ta fotografija nastala, “kad je policija došla i odnijela sve”, govorila bi moja baka.
Moja baka, Leman Ipi, rođena Leskoviku, u Solunu 1918. godine u elitnoj osmansko-albanskoj porodici. Nekada prostran kosmopolitski centar, u kojem su muslimani poput nje živjeli u miru zajedno sa sefardskim Jevrejima, hrišćanima i ateistima, grad u kojem je odrasla prolazio je kroz brze, mada ne uvijek dobrodošle promjene. Pad habzburškog, ruskog i osmanskog carstva pratili su uspon protekcionizma i nacionalizma, dok su manjine sve više korišćene kao političko oružje.
Da bi pobjegla od svega toga, sa 18 godina je odlučila da se sama preseli u Albaniju. Otprilike u to vrijeme upoznala je mog djeda, diplomca prava sa Sorbone, sina istaknutog albanskog fašističkog političara, a ujedno i socijalistu koji je bio naklonjen Leonu Blumu i podržavao Francuski narodni front. Vjenčali su se 1941. godine. Po završetku rata, 1946, njenog muža - mog djeda - uhapsile su komunističke vlasti u Albaniji, optužile za agitaciju i propagandu i osudile na 15 godina zatvora.
Godinu kasnije, odjeljenje službe bezbjednosti pri ministarstvu unutrašnjih poslova Narodne Socijalističke Republike Albanije otvorilo je dosije o Leman. Stavljena je pod nadzor, pod sumnjom da je grčka špijunka. Sada jedina starateljka svog malog sina, upućena je i na rad u kolektivnu farmu. Dvaput godišnje je posjećivala muža u zatvoru, sve do njegovog oslobađenja početkom šezdesetih. Četiri puta godišnje je pozivana u kancelarije bezbjednosti, uz ponudu da postane doušnica.
To su bile činjenice iz njenog života koje su mi bile poznate kada se ta fotografija mojih bake i djeda pojavila na društvenim mrežama. U prvi mah nisam pomislila da je čudno što se tu našla, bila sam obuzeta kontrastom između toga kako sam zamišljala te prizore iz Hotela Vittoria i kako je par zapravo izgledao na fotografiji.
Ali, onda su se pojavili trolovi. Da li je ova žena ovdje u srodstvu sa Leom Ipi, akademkinjom koju, navodno, Soroš plaća da donese woke filozofiju u Albaniju? “To joj je baba”, pojasnio je jedan korisnik. “Bila je fašistička špijunka”. “Ne, ne fašistička, nego komunistička”, uskočio je drugi da razjasni. “Zapravo, bila je i jedno i drugo”, ubacio se treći.
“U ljudskom duhu postoji nešto”, govorila bi moja baka, “što odolijeva svim pokušajima uvrede, povrede ili poniženja - nešto za šta druge vrste nisu sposobne, jer nisu u stanju da misle izvan svoje neposredne egzistencije. Mi to zovemo dostojanstvo. Bio je to pojam preko kojeg je, činilo se, pronašla način da se pomiri sa svim preokretima svog života - jedina stvar za koju je vjerovala da se može uhvatiti i u dubinama velike tragedije. “Izgubili smo sve”, često bi govorila, “ali nismo izgubili dostojanstvo, jer dostojanstvo nema nikakve veze s novcem, čašću ili titulama. Riječ je o tome da činiš ono što je ispravno.”
A tada je još mogla da govori u svoje ime. Suočena s onim objavama na internetu, shvatila sam da je u smrti bila nemoćna, nesposobna da zaštiti svoje ime. Ja sam mogla da čitam te komentare i odlučim da li ću odgovoriti ili ih ignorisati, da li ću se upustiti u raspravu ili prijaviti sadržaj. Mogla sam da blokiram korisnike ili da skrenem pogled; mogla sam, naravno, i da se zalažem za strožu regulativu. Ona je, međutim, bila osuđena na tišinu. Na toj objavi izranjala je njena karikatura, lišena konteksta, sjećanja, dokaza ili čak one osnovne naklonosti koju ukazujemo strancima kada ih sretnemo uživo. Osjetila sam da moram da djelujem. A na pamet mi je padao samo jedan način. Pronaći istinu. Vratiti se izvoru.
Taj izvor se, ispostavilo se, zvao “Uprava za informisanje o dokumentima bivše Službe državne bezbjednosti” - drugim riječima, arhiv u kojem se čuvaju dosijei o nadzoru žrtava komunizma u Albaniji.
U ljudskom duhu postoji nešto, govorila bi moja baka, što odolijeva svim pokušajima uvrede, povrede ili poniženja - nešto za šta druge vrste nisu sposobne, jer nisu u stanju da misle izvan svoje neposredne egzistencije. Mi to zovemo dostojanstvo
Uvijek sam zamišljala svoje odlaske u arhivsku upravu kao da pregledam bojno polje nakon bitke: potresan, mračan lavirint koji miriše na smrt i buđ, s gomilama papira razbacanih po betonskim podovima poput tijela koja čekaju da budu sahranjena. Umjesto toga, zatekla sam se na mjestu koje je izgledalo kao mješavina “Ikeine” prodavnice i bolničke čekaonice. Simetrija namještaja podsjećala me je na strogu jednostavnost linija u Mondrijanovim djelima. Zaposleni u besprekorno bijelim uniformama nalik na hirurške mantile dočekivali su na ulazu: ispostavilo se da su samo oni imali pravo da uđu u podrum u kojem su se čuvali originalni spisi. Meni je bio omogućen pristup samo digitalnim kopijama.
Što se tiče sadržaja dosijea, oni su često bili zamorni. Dugi spiskovi ulica, praćeni satnicom kada je “objekat” lociran, poput neke rane verzije Gugl mapa. Na primjer: “Nadzor je počeo u 14.30 časova, 19. 2. 1952. u ulici Bardhyl, br. 42. Objekat je napustio kuću u navedeno vrijeme i kretao se ulicama Bardhyl, Qemal Stafa, Barricades, 28. novembar, Hamdi Mezezi i Hamdi Toptani”.
Uzbudljiviji su bili pseudonimi saradnika koji su špijunirali moju baku - ne tako različiti od korisničkih imena njenih internet trolova: Crvena kapa, Kliješta, Zupčanik, Revolver, Vrbin prut, Oluja, Martovski vjetar, Tribun.
Povremeno sam osjećala krivicu što sam, dok sam počinjala da čitam, gubila interesovanje za život svoje bake. Umjesto toga, pitala sam se da li će, i koji od mojih potomaka, jednoga dana pretraživati ogromnu zbirku podataka o meni na internetu. Komunističke vlasti su mogle samo da sanjaju o tako velikom razvoju proizvodnih snaga.
U dosijeima je moja baka bila opisana kao “objekat”. Ima nešto paradoksalno u tome da se objekat istovremeno doživljava i kao prijetnja. Objekat nikada nije autonoman; on uvijek zahtijeva subjekat koji ga može usmjeravati. Moja baka je mogla da usmjerava samu sebe, a oni (špijuni, Partija, politbiro) plašili su se pravca koji bi mogla da zauzme. Oni su je kontrolisali, ali je ona na neki način kontrolisala njih: postojali su zato što je ona postojala; bili su određeni u suprotnosti prema njoj. Bila je to neka vrsta dijalektike gospodara i roba zasnovane na priznanju. Dva nezavisna, samosvjesna aktera bila su uvučena u borbu na život i smrt, gurajući sebe do krajnjih granica i otkrivajući da istina svakog od njih leži u onom drugom.
Kako sam sve dublje ulazila u sistem koji je pratio navike moje bake, sve sam se više pitala o onome koji prati moje. Paradoksalno, ono što je nekada odskakalo kao jedan od najdehumanizujućih aspekata totalitarnih režima 20. vijeka - njihova sklonost da špijuniraju svoje građane i prikupljaju podatke o njihovim svakodnevnim navikama, danas je u potpunosti normalizovano, čak i slavljeno, u društvima koja su prikupljanje podataka učinila osnovnim elementom ne samo nacionalne bezbjednosti, već i funkcionisanja svojih ekonomija.
Naravno, priznati značajna preklapanja između starih i novih oblika nadzora ne znači posmatrati ih kao jednako štetne. Bilo bi ismijavanje patnje moje bake da se pretvaram kako sam i ja žrtva poput nje. Ne moram da pripadam sumnjivoj kategoriji, kao što je ona morala, niti da budem doživljena kao prijetnja sistemu. Nema dijalektike priznavanja.
Kapitalistički sistem koji oblikuje moje postojanje ne samo da se oslanja na nadzor, već je njime i strukturisan. Njega ne zanima samo ponašanje koje se doživljava kao devijantno, već i ono što se smatra normalnim. Naši životi, životi ne samo sumnjivih građana, jesu zbir svih izbora koji se na površini čine usklađenima s našim istinskim interesima, a u stvarnosti počivaju na najvećoj, najupornijoj i najrasprostranjenijoj manipulaciji sklonostima koju je čovječanstvo ikada iskusilo. Od hrane do ličnog izgleda, od odmora do zdravlja, od vijesti do razgovora s prijateljima - sve se nadgleda, bira, rangira, razmjenjuje, trguje i potom nam ponovo nudi od strane otuđenih sila izvan naše kontrole.
Ono što je nekada odskakalo kao jedan od najdehumanizujućih aspekata totalitarnih režima 20. vijeka - njihova sklonost da špijuniraju svoje građane i prikupljaju podatke o njihovim svakodnevnim navikama, danas je u potpunosti normalizovano, čak i slavljeno, u društvima koja su prikupljanje podataka učinila osnovnim elementom ne samo nacionalne bezbjednosti, već i funkcionisanja svojih ekonomija
Dok sam pokušavala da sastavim život svoje bake i te malo vjerovatne paralele između nekadašnjeg i današnjeg nadzora, počela sam da uviđam kako se ti rasuti fragmenti uvijek vraćaju na isto središnje načelo: dostojanstvo. Pojam koji se danas prepoznaje kao srž savremenog diskursa o ljudskim pravima, dostojanstvo zauzima istaknuto mjesto u ustavima država i međunarodnim ugovorima, dijelom zahvaljujući svojoj univerzalnoj normativnoj privlačnosti, nesvodivoj na bilo koju posebnu ideologiju, religijsko uvjerenje ili kulturni identitet.
Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. godine započinje potvrdom da je “priznavanje urođenog dostojanstva … svih članova ljudske porodice temelj slobode, pravde i mira u svijetu”. Član 1. njemačkog Grundgesetza takođe naglašava: “Ljudsko dostojanstvo je nepovredivo. Obaveza svake državne vlasti je da ga poštuje i štiti”.
Ove izjave imaju jednako toliko veze s tragičnim slomom vladavine prava tokom nacističkog perioda koliko i s potrebom da se nakon Drugog svjetskog rata moral postavi u samo središte zakonitosti. Ipak, filozofski gledano, taj pokušaj u velikoj mjeri duguje promišljanjima njemačkog filozofa Imanuela Kanta o racionalnoj sposobnosti čovjeka za autonomno samousmjeravanje. Razlikujući ono što ima cijenu i samim tim je zamjenjivo, od onoga što posjeduje unutrašnju vrijednost koja se ne može porediti ni s čim, Kant je tvrdio da racionalna bića imaju dostojanstvo zato što su sposobna da se međusobno tretiraju ne samo kao sredstva, već i kao ciljevi sami po sebi.
Vraćanje filozofskom jezgru te ideje pomaže nam da shvatimo zašto se moralna pogrešnost nadzora, kako u njegovim starijim, tako i u novijim oblicima, najbolje razumijeva kao napad na dostojanstvo. Ona se ogleda u težnji ka objektifikaciji, u svođenju ljudi na puke instrumente, resurse i tačke podataka, umjesto da se posmatraju kao subjekti sposobni za moralno djelovanje. U slučaju moje bake, taj napad je dolazio odozgo, od vlasti koja je koristila obmanjujuća sredstva da potkopa njenu autonomiju. Da bi špijunirala njen život, Partija se oslanjala na prisilnu moć države.
U većini slučajeva savremenog nadzora nema direktne prinude, barem ako izuzmemo sajber-kriminal i vojnu špijunažu. Perspektiva je anonimna, bezlična. Prepreke za moralno djelovanje pojavljuju se horizontalno, raspršene preko platformi i infrastruktura, koje funkcionišu bez lica i imena. Današnji nadzor ne počiva na prijavama, već na digitalnim tragovima; ne traži se odanost Partiji, već samo volja da se učestvuje u igri iz koje neko izvlači profit.
A ipak, šteta je dinamična: ona može da eskalira. Zamislite one kojima je uskraćeno zaposlenje zato što je poslodavac detaljno proučio njihovu aktivnost na društvenim mrežama. Zamislite potencijalne imigrante kojima su odbijene vize, jer sve paranoičnije vlade kupuju privatne podatke da bi ograničile ulazak određenim grupama. Zamislite primjenu tehnologije prepoznavanja lica i kamera na tijelu u krivičnim postupcima zbog protesta civilnog društva, od ekoloških do antiratnih. Zamislite upotrebu dronova za targetiranje novinara koji pokušavaju da dokumentuju ratne zločine. U svakom od tih slučajeva granice između starog i novog otkrivaju uznemirujući kontinuitet.
Dvanaest arhiva, pet zemalja i hiljade stranica kasnije, moje istraživanje činjenica iz života moje bake donijelo je prilično razočaravajuće rezultate. U Albaniji su mi rekli da su dosijei tajne službe često nepouzdani, jer su špijuni ili izmišljali informacije kako bi imali šta da prijave, ili su se autocenzurisali iz saosjećanja prema svojim “objektima”. U Grčkoj sam otkrila da je veliki dio dokaza o osmanskom životu Soluna nestao u ranim nastojanjima grčkih vlasti da helenizuju grad. U Italiji je, iznenađujuće, bilo veoma teško pronaći podatke o ženama. U Francuskoj su, pak, često male birokratske greške vodile do većih.
Na kraju, najfascinantniji aspekt potrage nije se odnosio na činjenice iz života moje bake, već na rekonstrukciju svijeta koji je doveo do njegovog rasula. Politika tridesetih godina, sve do početka Drugog svjetskog rata, bila je politika “razdvajanja naroda”, kako je to čuvenom frazom izrazio lord Kerzon - uništenje multikulturalnog suživota, ne previše različito od nacionalističkih projekata današnjice.
To je bila politika u kojoj su međunarodne institucije poput Društva naroda doživjele neuspjeh u pokušajima da promovišu saradnju u oblasti trgovine i bezbjednosti. To je bila politika u kojoj je ljevica napustila internacionalizam (španski građanski rat bio je njena labudova pjesma) i sve se čvršće vezivala za nacionalnu državu, sa svim kompromisima koje je to podrazumijevalo. To je bila politika u kojoj je raspad carstava proizveo “pitanje manjina” u međunarodnom pravu, najprije samo kao pitanje, zatim kao doživljenu prijetnju, potom kroz traženje žrtvenih jaraca među različitim etničkim, vjerskim ili kulturnim grupama, a na kraju i kroz potpuno razvijeni fašizam.
Usred svega toga, nacionalisti, liberali, konzervativci, socijalisti, hrišćani, muslimani i Jevreji neprestano su prizivali ideju koju bismo danas opisali kao “dostojanstvo naroda”.
Možda smisao učenja iz prošlosti nije toliko u otkrivanju izgubljene istine, koliko u razumijevanju istorijskih obrazaca koji nam pomažu da prozremo laži sadašnjosti. Kako govoriti o dostojanstvu u vremenu poput našeg, u kojem genocid, rat, eksploatacija, rasizam, seksizam i homofobija opstaju zahvaljujući ekonomskom sistemu koji neprestano manipuliše životima? Šta je dostojanstvo pred algoritamskim posredovanjem, naizgled bezazlenim praćenjem obrazaca ponašanja na internetu, primjenom nadzornih tehnologija u svim njihovim manje ili više bezazlenim oblicima?
Nije očigledno da se dostojanstvo danas može u potpunosti zaštititi od zloupotreba bilo država, bilo korporacija, uprkos njegovoj središnjoj ulozi u ljudskim pravima. Sigurno ga nećemo pronaći u konzervativnoj nostalgiji za nacionalnom tradicijom, niti u liberalnoj žalopojci nad kolapsom nekada progresivnih normi. Možda ono opstaje u aktivnom naporu, i ličnom i političkom, da ostanemo moralno budni, da očuvamo ljudski integritet u svijetu koji, čini se, udruženo djeluje protiv njega.
Ali možda je to i krajnji smisao potrage za istinom u istorijskim činjenicama: da na prošlost gledamo s pogledom uprtim u budućnosti koje želimo da izbjegnemo i one koje se nadamo da ćemo stvoriti.
Autorka je profesorica političke teorije na Londonskoj školi ekonomije
Esej je objavljen u “Fajnenšl tajmsu”
Prevela i priredila: A. Š.
Bonus video:
