Josif Staljin izgubi svoju lulu i obavijesti šefa obezbjeđenja. Kasnije je pronađe iza sofe. “To je nemoguće”, kaže poslušnik, “troje ljudi je već priznalo da su je ukrali!” Mnogo viceva je kružilo o sovjetskom generalisimusu, a nastavili su da se šire i dugo nakon njegove smrti. Na primjer: Staljinov duh posjećuje Vladimira Putina. “Pobij svoje protivnike i ofarbaj Kremlj u plavo”, savjetuje ga. “Zašto u plavo?” pita Putin. Duh se nasmiješi: “Znao sam da nećeš dovesti u pitanje onaj prvi dio.”
Dok je tiranin bio živ, bilo je bezumno pričati takve šale u javnosti ili pred nekim ko bi ih mogao prijaviti. Čak je i samo slušanje moglo biti pogubno. “Ko je izgradio Bjelomorski kanal?” glasi jedna dosjetka o monstruoznom infrastrukturnom projektu. “Desnu obalu su kopali oni koji su pričali šale - lijevu oni koji su ih slušali”.
“Svaka šala”, napisao je Džordž Orvel, “je mala revolucija.” Da bi ućutkali komičare, neke autokrate koriste mučitelje i gulag; u današnjem Egiptu i drugim neslobodnim mjestima, kazne za ruganje mogu biti zatvor i progonstvo. U Americi su alati razmjerno blagi, uključujući prijeteće regulatore, kako je to na svojoj koži osjetio voditelj Džimi Kimel. Pa ipak, kakva god bila sudbina komičara, same šale uvijek opstanu.
Autokrate su po svojoj prirodi smiješne. Humor se hrani pretvaranjem i obmanom - a silnik se uvijek pretvara. Predstavlja se kao spasitelj, a zapravo je grubijan; izdaje se za svemoćnog, a nesavršen je poput ostalih smrtnika, ili još više. Ako i ima neku ideologiju, i ona je manjkava. Osjetljivi i narcisoidni, silnici rijetko mogu da podnesu šale, što ih čini rizičnim, ali i smješnijim. Nacisti su zabranili “Velikog diktatora”, u kojem je Čarli Čaplin ismijao Adolfa Hitlera, ali se priča da ga je Firer gledao dvaput. Sadam Husein je pokušao da ubije glumačku ekipu jednog satiričnog filma.
Političke šale, u međuvremenu, predstavljaju idealno oružje slabih. Čak i bez interneta, šire se munjevitom brzinom, prelazeći zemlju prije nego što cenzori uopšte izvade olovke. (Prema izvještaju koji se navodi u BBC-jevom dokumentarcu, KGB je ustanovio da se jedna šala mogla proširiti Moskvom za samo nekoliko sati.) Ključno je to što dobra dosjetka djeluje zavjerenički: pridobija slušaoce na stranu onoga ko je priča - ili, tačnije, jasno pokazuje na kojoj strani su oni već. Oni se ne mogu suzdržati od smijeha, a smiješno je zato što je, u suštini, istinito. Ta veza može poslužiti kao odskočna daska za politiku, kao što je to bio slučaj sa Bepeom Grilom u Italiji i Volodimirom Zelenskim u Ukrajini.
Autokrate su po svojoj prirodi smiješne. Humor se hrani pretvaranjem i obmanom - a silnik se uvijek pretvara. Predstavlja se kao spasitelj, a zapravo je grubijan; izdaje se za svemoćnog, a nesavršen je poput ostalih smrtnika, ili još više. Ako i ima neku ideologiju, i ona je manjkava. Osjetljivi i narcisoidni, silnici rijetko mogu da podnesu šale
Autokrate se, naravno, plaše da će ljudi uvidjeti da i drugi razmišljaju kao oni. Prema maksimalističkoj logici represije, činjenica da je smijeh intiman, spontan i prolazan samo povećava njegovu privlačnost kao mete: ako vladari mogu da uguše duhovitost, mogu da kontrolišu sve. Ali ne mogu. Kako Ben Luis pripovijeda u svojoj knjizi Hammer & Tickle, o humoru pod komunizmom, pokušaj da se šala suzbije obično dovodi do toga da se još brže širi.
Kada policija za smijeh odustane od ove neravnopravne borbe, to je znak liberalizacije, dobrovoljne ili ne. Pred sam kraj Sovjetskog Saveza čak je i Mihail Gorbačov, njegov posljednji lider, zbijao šale na račun nezadovoljstva i nestašica. (“Radnička klasa troši mnogo konjaka - preko svojih izabranih predstavnika”.) Veliki festival komedije u Rijadu, koji je počeo 26. septembra, trebalo je da reklamira nove saudijske slobode. Hmm: Tim Dilon, američki stendap komičar koji je trebalo da učestvuje, kaže da je poziv povučen zbog pošalice koja se organizatorima nije dopala.
Lukave autokrate vide korist od toga da puste šale da teku. “Ako pričaju viceve o meni”, Leonid Brežnjev je navodno primijetio, “znači da me vole,” i nije bio sasvim u krivu. Koliko god bila zajedljiva, satira uvijek nosi trag omaža; uostalom, nikada se ne pravi satira o anonimcima. Humor može biti sigurnosni ventil za neslaganje i homeopatska doza pluralizma. Takođe, može pružiti sirove uvide u nacionalno raspoloženje, prenoseći teške istine i loše vijesti, kao što su to ponekad činile srednjovjekovne dvorske lude svojim kraljevima.
Ali, najlukaviji silnici, uključujući neke današnje populiste, prisvajaju publiku. U doba kada je borba za vlast ujedno i bitka za pažnju, oni su poput vašarskih zabavljača na javnom trgu, jednako se služeći dosjetkama i teatralnim podbadanjima koliko i političkim programom. Kako se politika pretvara u zabavu, obračuni - s komičarima i drugima - postaju dio predstave, a prijetnja slobodi izražavanja zamagljuje se spektaklom.
Priča o Bim-Bomu, paru cirkuskih klovnova, je mračna parabola. Nastupajući u Moskvi 1918, pravili su šale na račun boljševika, koje se nisu svidjele prisutnim agentima tajne policije. Batinaši su pojurili na binu da ih uhapse. Misleći da je potjera dio tačke, publika je urlala od smijeha.
Prevod: A. Š.
Bonus video:
