Ako ima nešto čudno u vašem političkom sistemu - koga ćete okriviti? Poduži odgovor - možda vrlo dugačak, barem za svakoga ko je ovih dana posjetio Pariz - mogao bi uključivati prizivanje duhova nacionalnih vlada prošlih, sadašnjih, pa čak i budućih. Ili biste mogli pozvati tradicionalnog duha krivice: "Brisel".
Ritualno okrivljavanje Evropske unije - tog maglovitog carstva nerazumljivih skraćenica - najstariji je trik u modernoj kontinentalnoj politici. Zar "Brisel" nije ta neodgovorna družina koja guši industriju prekomjernom regulativom, prigovara vladama zbog nivoa duga, a zatim Trampovcima daje sve što požele u trgovinskim pregovorima? Tretiranje EU kao sablasnog bauka bilo je donekle u zastoju otkako se Britanija predozirala tom idejom - i to uz visoku cijenu. Ali stari duh ponovo kruži Evropom. Pogled na političku agendu sugeriše da nas uskoro čeka nova sezona udaranja po Briselu.
Svako kome su nedostajali otrovni komentari britanskih premijera svaki put kad bi kročili na kontinent, vjerovatno bi uživao u retorici Fridriha Merca uoči sastanka lidera EU 1. oktobra. Njemački kancelar je izjavio da je vrijeme da se "zabije štap u točkove evropske birokratije", kako bi se spriječilo da nastavi da proizvodi nove regulative - baš kao što se vampir može onesposobiti kolcem kroz srce.
To da se EU trenutno zapravo bavi ukidanjem postojećih propisa, a ne donošenjem novih, poznato je i samom Mercu - ali, na neki način, to i nije bitno. Poput sablasnog Borisa Džonsona, koji je vaskrsnuo, kancelar je žalio što se EU "sve više miješa u svakodnevni život ljudi" izvan svog mandata. Dolazeći od političara koji je inače naklonjen evropskom projektu, efekat je bio - jeziv.
Njemački krik dolazi u trenutku kada se "Brisel" suočava s posljedicama horor-ljeta. Evropska komisija, izvršno tijelo EU, vodi trgovinske pregovore u ime 27 država članica. U julu je njena predsjednica, Ursula fon der Lajen, postala nevoljno lice Evrope kada je bila prinuđena da prihvati odluku Amerike Donalda Trampa da uvede carine evropskim kompanijama - uz sporazum da EU neće uzvratiti istom mjerom.
Političari osuđuju odluke koje donosi Evropska unija kao da su u pitanju dekreti neke strane sile. Ali, s obzirom na to da nacionalne vlade čine okosnicu EU, "okrivljavati Brisel" je isto kao da trbuhozborac grdi svoju vlastitu lutku zbog nepristojnog jezika
Velikodušni nacionalni političari mogli su ukazati na to da je Fon der Lajen potpisala upravo onakav sporazum kakav su oni prećutno tražili da Komisija ispregovara - što je loš ishod, ali ipak bolji od toga da Trampa razbijesne do mjere da ukine američke bezbjednosne garancije Evropi, i to dok u Ukrajini još uvijek bjesni rat. Umjesto toga, mnogi su sa radošću dopustili da Fon der Lajen pokupi najveći dio kritika, suptilno sugerišući da bi oni sami "izvukli bolji dogovor".
Zašto priznati da su decenije nedovoljnog ulaganja u odbranu od strane nacionalnih vlada ostavile Evropu bez mnogo izbora osim da se povinuje, kad se umjesto toga može okriviti Brisel?
Još napada na evropsku birokratiju vjerovatno slijedi.
Četvrtog oktobra Andrej Babiš, ljubitelj tog žanra, pobijedio je na izborima u Češkoj. Drugi populisti njegovog tipa čekaju svoj red - i u Francuskoj i u Njemačkoj.
Istina, malo je onih s tvrde desnice koji danas žele napustiti Uniju. U duhu Viktora Orbana, mnogi glasno tvrde da žele da EU bude "više međuvladina", s time da glavne odluke donose nacionalni lideri, dok bi Komisija služila kao njihov izvršni organ. Čini se da im je promaklo da EU upravo tako funkcioniše već godinama.
Ali, nema veze - napad na Brisel uvijek dobro prolazi.
Osim uobičajenog trolovanja populista, Evropska unija će se u narednim godinama suočiti s obiljem kritika i nezadovoljstva. Deset godina gotovo neprekidnih kriza koje su pogodile blok - od bregzita, preko klimatskih izazova, pandemije kovida-19, rata u Ukrajini, pa do povremenih spazama zbog migracija - dovelo je do stvaranja brojnih programa i mehanizama na nivou EU.
Kako je briselska mašinerija potrošila veliki dio svog političkog kapitala da bi se s tim problemima nosila - često i prilično razumno - sada postaju vidljivi troškovi takvog pristupa.
Jedna od posljedica pandemije, na primjer, bilo je 750 milijardi eura (873 milijarde dolara) vrijedno podsticajno finansiranje obezbijeđeno zajmovima na nivou EU. Taj novac je proslijeđen nacionalnim vladama da ga troše na programe popularne među biračima - potez koji se pokazao omiljenim. Ali, to će trošenje uskoro prestati, a 2028. godine će doći vrijeme da se zajam počne vraćati.
To će značiti jedno od sljedećeg: uvođenje novih poreza koji bi punili budžet EU - na primjer na cigarete (nepopularno), smanjenje evropskih programa poput poljoprivrednih subvencija (takođe nepopularno) ili obavezu nacionalnih vlada da uplaćuju veće iznose Briselu (još nepopularnije).
Dugoročni budžet koji je Komisija predstavila u julu (oko kojeg će se pregovarati još najmanje dvije godine) dočekan je uz negodovanje u brojnim glavnim gradovima. Skoro da je nebitno što jedni tvrde da EU planira potrošiti premalo, a drugi previše - nezadovoljstvo je isto.
Sukobi se ne odnose samo na novac. Zabrana prodaje automobila s motorima sa unutrašnjim sagorijevanjem do 2035. godine činila se kao moralno ispravna politika kada je dogovorena prije tri godine. Sada, kako se rok približava, mnogi počinju da preispituju tu odluku.
U 2024. godini, talas migracija je privremeno ublažen usvajanjem novog "pakta o migracijama". Taj sporazum će uskoro rezultirati premještanjem tražilaca azila iz jedne zemlje EU u drugu.
Može se očekivati da će nacionalne vlade uskoro bijesno okriviti Brisel - naravno, bez pominjanja činjenice da su njihovi ministri lično potpisali taj dogovor dok je bio u fazi pregovora.
Jer upravo je to ono zaista jezivo u napadima na Brisel. Političari osuđuju odluke koje donosi Evropska unija kao da su u pitanju dekreti neke strane sile. Ali, s obzirom na to da nacionalne vlade čine okosnicu EU, "okrivljavati Brisel" je isto kao da trbuhozborac grdi svoju vlastitu lutku zbog nepristojnog jezika.
Istina je da se mnogi od najtežih izazova s kojima se kontinent suočava - od pomoći Ukrajini, preko smanjenja emisije ugljenika, do suočavanja s Donaldom Trampom - mogu rješavati jedino na nivou svih 27 zemalja koje bar pokušavaju da djeluju kao jedno.
Za mnoge političare to je zastrašujuća pomisao. Mnogo je lakše svaliti krivicu na duhove iz kišnog belgijskog grada nego sagledati sopstvene greške izbliza.
Prevod: N. B.
Bonus video:
