Još je nešto manje od godinu i po dana do sljedećih predsjedničkih izbora u Francuskoj. Ipak, ta očekivana sudbonosna izborna trka već sada snažno utiče na političku svakodnevicu – dovela je do raspada koalicije i dodatno otežava ionako zahtjevan rad manjinske vlade. Liberalni predsjednik Emanuel Makron, nakon dva mandata više ne može da se kandiduje – i postavlja se pitanje ko bi nakon njega u očekivanom drugom krugu mogao da pobijedi desno-nacionalnu Marin le Pen.
Onih koji imaju ambicije da zauzmu tu najvišu dužnost u Francuskoj ne nedostaje. Neki potencijalni kandidati već godinama su „u niskom startu" – okupljaju pristalice i pokušavaju da se što bolje pozicioniraju uoči glasanja. O kojim to kandidatima je reć?
Eduar Filip
Filip je 2017. bio prvi premijer tada novog predsjednika Makrona. Taj 55-godišnjak smatra se popularnim i obezbijedio je snažnu podršku na lokalnom nivou. Pozicionira se kao razborit političar centra i mogao bi da bude obećavajući kandidat stabilnosti. Sa svojom strankom „Horizonti" dugo je bio prilično vjeran Makronov saveznik.
U međuvremenu on, međutim, vladi zadaje probleme. Dok je politički centar, sastavljen od predsjednikove stranke „Renesansa" i stranaka „Horizonti" i „MoDem", ranije uglavnom glasao jedinstveno, Filip je u posljednje vrijeme uskratio podršku u ključnim raspravama o budžetu.
Gabrijel Atal
Taj 36-godišnjak takođe je bio premijer, a danas je šef poslaničke grupe i predsjednik stranke „Renesansa". Ima visoke rejtinge popularnosti i vjerovatno bi najviše predstavljao nastavak Makronove politike. Već kao premijer smatran je mlađom verzijom predsjednika, koji ga je čak nazivao „političkim mlađim bratom“. U međuvremenu su, međutim, odnosi između ta dva političara narušeni. Atal se više ne ustručava da kritikuje planove vlade iz sopstvenog političkog tabora. Ostaje pitanje da li Francuska želi „Makrona 2.0“ ili će Atal uspjeti da se jasno distancira od aktuelnog predsjednika zemlje.
Žerald Darmanin
Aktuelni ministar pravosuđa, baš kao i Makron, dolazi iz sjeverne Francuske. Na ljestvici popularnosti otprilike je izjednačen s Atalom i Filipom. Prema anketi instituta Ifop, 26 odsto ispitanih želi da se on kandiduje na predsjedničkim izborima, što je nešto manje nego za Atala (29 odsto) i Filipa (37 odsto). Dugogodišnji ministar unutarnjih poslova poznat je po čvrstom pristupu borbi protiv kriminala i jasnim porukama kojima taj 43-godišnjak često daje i populistički prizvuk.
Bruno Retejo
Izrazito konzervativni predsjednik Republikanske stranke prošle godine nadmašio je regionalne „teškaše" i svog unutarstranačkog konkurenta Lorana Vokijea, koji se dugo smatrao sigurnim predsjedničkim kandidatom. U posljednjim mjesecima, međutim, taj 65-godišnjak osjetno je izgubio na podršci. U nastojanju da se distancira od Makronovog tabora, taj privremeni ministar unutrašnjih poslova prijetnjama povlačenjem podstakao je ostavku premijera Sebastijana Lekornija, čime je na kraju i doveo do prekida saradnje Republikanske stranke s političkim centrom.
Jedan za sve i svi za jednog?
S obzirom na brojne kvazi-kandidature koje bi u borbi protiv desnice mogle međusobno jedna drugu da ometaju, David Lisnar, konzervativni gradonačelnik Kana, izašao je s neobičnom idejom. Umjesto jednog kandidata po stranci, predložio je da se imenuje samo jedna osoba za stranke centra i desnice, kako bi se povećale šanse za ulazak u drugi krug.
Pojedine stranke i predsjednički aspiranti s pravom se pitaju da li bi trebalo da ego i ponekad različita politička gledišta ustuknu pred ciljem da se spriječi pobjeda Marin le Pen. Dosadašnje raspoloženje, međutim, pokazuje da ima malo oduševljenja za tako nešto.
Zajednička kandidatura ili odustajanje od protivkandidature teško je zamislivo u francuskom političkom pejzažu, obilježenom konfrontacijom i veoma samouvjerenim kandidatima. Tim prije što konzervativci žele jasan raskid s Makronom, a to njegova stranka teško može da prihvati. Ipak, kada bi se više velikih stranaka neočekivano udružilo oko jednog kandidata, to bi bila jasna poruka borbe protiv desnice.
„Kraljica Marin" ili Bardelin štićenik?
Pritom uopšte nije ni sigurno da će Marin le Pen – koje se politička ljevica, liberali i konzervativci toliko boje – uopšte moći da se kandiduje. Sud joj proljetos, zbog pronevjere sredstava Evropske unije, na pet godina oduzeo pasivno biračko pravo – što je odmah i stupilo na snagu. Ali u idućim mjesecima žalbeni sud trebalo bi da odluči da li će presuda ostati na snazi i onemogućiti joj kandidaturu ili će desna nacionalistkinja po četvrti put pokušati da uđe u Jelisejsku palatu.
Već dugo je jasno da će, ako Le Pen ne bude smjela da učestvuje, desni nacionalisti u trku poslati njenog političkog štićenika Žordana Bardelu. Ta mlada politička zvijezda posljednjih godina osvojila je srca birača i u anketama je već prestigla svoj uzor, „kraljicu Marin". Oboje imaju jasnu prednost pred svim ostalim mogućim predsjedničkim kandidatima. Bardela je važio za „ličnog jastreba Marin Le Pen", dok je ona vodila politiku „detoksikacije" stranke. Danas se taj 30-godišnjak predstavlja znatno umjerenije.
Na kraju ostaje samo jedno pitanje: kako će se postaviti lijevi politički tabor? Zeleni i socijalisti žele da nastupe sa zajedničkom kandidaturom. Ali trenutno u toj kombinaciji nisu ni tradicionalna ljevica oko Žan-Luka Melanšona, a ni najperspektivniji kandidat lijevog spektra, socijaldemokrata Rafael Gluksman. Da li će iko od njih imati šanse za ulazak u drugi krug – to će se tek vidjeti.
Bonus video:
