Nakon gotovo godinu haotičnih, isprekidanih i ponovo pokretanih pokušaja da posreduje u postizanju prekida vatre u Ukrajini, administracija Donalda Trampa i dalje je duboko uključena u pregovore o zaustavljanju rata. Nije iznenađujuće što najzamršenija tema ostaju teritorijalni ustupci - što Tramp naziva “razmjenom zemlje”. Do sada diplomate nijesu osmislile ništa što bi to moglo riješiti.
Razlika između prvobitnog, proruskog plana od 28 tačaka, koji je procurio u novembru 2025, i prerađene ukrajinsko-američko-evropske verzije, mnogo govori o tome koliko su Ukrajina i Rusija udaljene jedna od druge. Plan od 28 tačaka poziva na međunarodno priznanje svih teritorija koje trenutno drži Rusija, kao i na to da se cijele oblasti Lugansk i Donjeck označe kao ruske. Taj plan praktično predstavlja ultimatum za predaju ukrajinskih snaga i savršeno pozicionira Rusiju da kasnije ponovo pokrene svoju kampanju iz povoljnije pozicije.
Kontrapredlog od 20 tačaka predviđa da se borbe zaustave na sadašnjim linijama fronta, koje bi postale linije kontakta. Odbija da prizna bilo koji od ruskih dobitaka u istočnoj Ukrajini ili na Krimu kao legalan. Ukrajina kaže da može prihvatiti demilitarizovane zone koje predlaže Vašington i zonu slobodne ekonomije u dijelu Donjecke oblasti koji kontroliše, ali takođe želi da u aranžman budu uključene i teritorije pod ruskom kontrolom jednake veličine.
U diskusiju o ovim predlozima uključio se američki analitičar međunarodnih odnosa i bivši pregovarač na Balkanu Edvard P. Džozef. U nedavnom članku u stručnom časopisu, Džozef predlaže da se iskoristi obrazac Rezolucije 1244 Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija (SB UN), usvojene u junu 1999, koja je potvrdila suverenitet i teritorijalni integritet Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore), ali je pozvala na “značajnu autonomiju i suštinsku samoupravu za Kosovo”. Nakon jednoglasnog glasanja u SB UN, Kosovo je ispražnjeno od srpskih i kosovsko-albanskih vojnih snaga i stavljeno pod privremenu upravu Ujedinjenih nacija, uz međunarodne bezbjednosne snage.
Skoro 27 godina kasnije, Kosovo ostaje protektorat Ujedinjenih nacija - iako takav u kojem izabrani kosovski zvaničnici u velikoj mjeri upravljaju i sami sprovode policijske poslove. Džozef tvrdi da je logika Rezolucije 1244, koja je odložila pravno pitanje suvereniteta, odnosno, kome Kosovo pripada, ključ relativnog mira koji tamo vlada od 1999. Kosovski Albanci upravljaju sobom u sistemu koji su proglasili nezavisnom državom, ali koju ne priznaju ni Srbija ni Rusija (kao ni pet članica EU i druge zemlje). Srbija i dalje smatra Kosovo dijelom svoje države, kako je propisano Rezolucijom 1244. Važno je i to što Rusija, kao članica Savjeta bezbjednosti UN, stoji iza Rezolucije 1244 i insistira da se ona poštuje do posljednjeg slova.
Kompromis koji zasada ostavlja određenu nejasnoću djeluje bolje nego beskrajan rat. Čak i ako se ekonomski problemi Rusije gomilaju, ne izgleda da joj ponestaje granata, raketa i ljudi - makar ne tako brzo kao Ukrajini. (Džozefov) kompromis bi makar spriječio Rusiju da preuzme teritoriju koju će Ukrajina na kraju ionako biti primorana da napusti. Zato bi se taj kompromis možda mogao 'prodati' Ukrajincima
Primijenjeno na Ukrajinu, sporazum bi mogao podrazumijevati da međunarodne mirovne snage, pod vođstvom ili Ujedinjenih nacija ili Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju (OEBS), zamijene Oružane snage Ukrajine u onim djelovima zapadnog Donbasa koji su dio Donjecke oblasti, ali nijesu pod ruskom okupacijom. Ruske trupe ostale bi tamo gdje se sada nalaze. Sva pitanja suvereniteta bila bi odložena dok referendumi u cijeloj istočnoj Ukrajini i na Krimu, u nekom kasnijem trenutku, ne odrede suverenitet.
Naravno, to bi za Ukrajinu bila gorka pilula. Kijev bi izgubio čak i simbolični suverenitet nad Donbasom i okolinom. Ali takav zaokret omogućio bi ukrajinskom predsjedniku da zaustavi rat koji je imao tako surove i razorne posljedice po njegov narod, a mogao bi postati i još gori, naročito ako se Sjedinjene Države povuku. Uprkos uslovima koji su sada neprihvatljivi za većinu Ukrajinaca, predsjednik Volodimir Zelenski mogao bi to “prodati” građanima, jer cio Donbas - zapravo, cijela Ukrajina u granicama iz 1991. - ne bi odmah postao ruski. Na kraju bi ljudi u svih pet istočnih ukrajinskih oblasti koje je Rusija pokušala da prisvoji, odlučili kojoj državi pripadaju. Time bi ruski lažni referendumi iz 2014. i 2022. postali nevažeći.
U korist Ukrajine išlo bi to što bi međunarodni mirovnjaci raspoređeni duž linija kontakta predstavljali dio bezbjednosnih garancija kakve Zelenski odavno traži i otvorili put za dodatne garancije. Ukrajina bi imala tampon-zonu sastavljenu od međunarodnih snaga između sebe i Rusije. Takođe, ovakav sporazum omogućio bi Ukrajincima koji trenutno žive u zapadnom Donbasu - oko 200.000 ljudi živi u tom preostalom džepu otpora, uključujući gradove Kostjantinivka, Slovjansk i Kramatorsk - da tamo ostanu, a onima koji su pobjegli da se vrate u bezbjednijem okruženju. Mogle bi postojati i druge trupe, ali ne NATO, kao garant bezbjednosti na drugim mjestima u zemlji. Ovo nije daleko od demilitarizovanih zona slobodne trgovine koje je Volodimir Zelenski rekao da će Ukrajina razmotriti.
Teže bi bilo pridobiti Rusiju, iako bi i ona na mnogo načina imala koristi. Kao prvo, rat bi bio okončan, a on iscrpljuje njenu zemlju i u ljudstvu i u resursima. Osim toga, ukrajinske trupe i nacionalna obilježja države nestali bi iz regiona koje Rusija priželjkuje. To je mnogo manje od onoga što Rusija želi, a to je cijela Ukrajina, ali predstavlja način da predsjednik Vladimir Putin sačuva obraz i ubijedi Ruse da su ogromni troškovi bili vrijedni. Takođe, ako bi ublažavanje sankcija bilo dio paketa, Rusija bi mogla da pristane. Džozef tvrdi da rusko angažovanje oko Rezolucije 1244 na Kosovu povećava vjerovatnoću da bi se na sličan način angažovala i u Ukrajini. Rusija već zna kako takav politički proces funkcioniše.
Mnogi Ukrajinci će, sa svoje strane, reagovati na isti način na koji je spisateljica Oksana Zabužko odgovorila na upit Forin polisija o Džozefovom prijedlogu: “Ne mislim da je ovaj ‘mirovni plan’, kao ni bilo koji drugi koji ima za cilj očuvanje ruske države u njenom sadašnjem obliku, umjesto njenog fragmentiranja u interesu globalne bezbjednosti, vrijedan ozbiljne rasprave.”
Osim toga, Ukrajinci uglavnom unaprijed odbacuju poređenje s Balkanom.
“Kosovski presedan”, napisao je Volodimir Horbač, direktor Instituta za transformaciju Sjeverne Evroazije, ukrajinske organizacije, u mejlu Forin polisiju, “ne može riješiti problem ruske agresije i okupacije Ukrajine. Na Kosovu je postojao etnički konflikt, a ne spoljašnja okupacija i pokušaj aneksije.”
Dalje, nastavlja Horbač, “Trampovi takozvani mirotvorni napori takođe se ne mogu sprovesti, jer polaze od pogrešne procjene ciljeva Rusa u ovom ratu. Upravo ti pogrešni napori stvorili su među posmatračima utisak da je glavni kamen spoticanja za okončanje rata teritorijalno pitanje.”
Horbač je, naravno, potpuno u pravu kada kaže da Putinova namjera nije da odsiječe djelove istočne Ukrajine, već da potpuno pokori zemlju i ugasi njenu državnost. Ali ima nešto i u tome da se sada ipak uđe u proces - u pregovore koji su u toku i u kojima Ukrajina aktivno učestvuje.
Možda SAD i Evropa, djelujući zajedno, mogu isposlovati prekid vatre koji će ukrajinskom narodu donijeti predah, nadamo se duži, a ne kraći, od ovog gnusnog rata. Zelenski to očigledno želi. A možda i Putin sve više prihvata činjenicu da Rusija neće ni pokoriti cijelu Ukrajinu, niti zauzeti dio mnogo veći od onoga koji trenutno drži pod okupacijom.
Ulf Brunbauer, direktor Lajbnic instituta za istočno i jugoistočnoevropske studije u Regensburgu u Njemačkoj, kazao je za “Forin Polisi” da je kreativno razmišljanje dobrodošlo i da ima smisla osmisliti “izlazne rampe” za obje strane: “Zato kompromis koji zasada ostavlja određenu nejasnoću djeluje bolje nego beskrajan rat. Čak i ako se ekonomski problemi Rusije gomilaju, ne izgleda da joj ponestaje granata, raketa i ljudi - makar ne tako brzo kao Ukrajini. (Džozefov) kompromis bi makar spriječio Rusiju da preuzme teritoriju koju će Ukrajina na kraju ionako biti primorana da napusti. Zato bi se taj kompromis možda mogao ‘prodati’ Ukrajincima.”
Brunbauer je, međutim, ukazao da je Srbija bila primorana da prihvati Rezoluciju 1244. “Nije imala vojna sredstva da se bori protiv faktičkog gubitka kontrole nad Kosovom”, ocijenio je. Nasuprot tome, Rusija nije pod takvim pritiskom. “UNMIK (Privremena administrativna misija Ujedinjenih nacija na Kosovu) prihvatili su Kosovari”, rekao je, “jer su osjećali da će na kraju oni voditi glavnu riječ.”
A Rusija, naglasio je on, kao što će reći i svaki Ukrajinac, do sada nikada nije pregovarala u dobroj vjeri, kršeći sporazume jedan za drugim. “Zato bi izvodljivost ovog predloga zavisila od prisustva kredibilne vojne sile koja odvraća Rusiju, poput snaga pod vođstvom NATO-a koje odvraćaju Srbiju na Kosovu”, rekao je Brunbauer. “Ja to zaista ne vidim.”
Kao i mnoge pristalice Ukrajine, Brunbauer predlaže da se Rusiji pojača pritisak i da se Ukrajincima pošalje više oružja kako bi pokušali da zamrznu liniju fronta tamo gdje je sada i da ne budu primorani da se odreknu zapadnog Donbasa ili drugih teritorija.
Predloženi referendumi su, smatra Piter Haris, politikolog sa Državnog univerziteta Kolorado, unaprijed neizvodljivi. Nijedna strana ne želi da se teritorijalno pitanje odlučuje plebiscitom, rekao je: “Za Ukrajinu bi to bio ustupak da su to sporne teritorije i da Rusija ima (legitiman) zahtjev na njih”. U suštini, ako bi Ukrajina na to pristala, pristala bi i na pravni proces kojim bi nezakonita osvajanja njenih istočnih teritorija mogla postati zakonita. Iz ugla Ukrajine, rekao je, nema nikakve dileme oko suvereniteta: “Pitanje koje se odloži i dalje je pitanje, a Ukrajina ne želi da prizna da uopšte postoji pitanje.”
Pored toga, uslovi na terenu čine bilo kakvo glasanje nevažećim, tvrdio je Haris. “Ukrajina ne bi vjerovala takvom procesu jer je toliko njenih građana pobjeglo ili bilo protjerano, pa kako bi oni mogli da glasaju?” Rusija je dovela doseljenike naklonjene Moskvi, čime je dodatno potkopala legitimitet narodnog izjašnjavanja o suverenitetu, rekao je Haris. Takođe je važno, napisao je, i to što je Rusija stalna članica Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, pa bi svaki proces sproveden pod okriljem UN Rusiji dao prednost.
Džon Fefer iz Instituta za političke studije, američke organizacije, takođe je u prepisci sa “Forin polisijem” ocijenio da bi takav mirovni plan mogao biti privlačniji Ukrajini zato što je trenutno u nepovoljnijoj poziciji. “Zelenski je govorio o ponovnoj integraciji Donbasa nenasilnim, nevojnim sredstvima. Ali ne vidim da bi kosovski model trenutno bio privlačan Putinu”, napisao je. “Rusija je već uključila četiri regiona u sastav Rusije - Donbas, plus Herson i Zaporožje. Drugim riječima, Rusija je već odlučila pitanje suvereniteta”, barem iz njenog ugla.
Svaki razuman posmatrač priznaće da takav dogovor Rusiji daje legitimitet koji podriva međunarodno pravo i osnovne pojmove pravde. Ali Ukrajina, nakon svoje hrabre borbe protiv Putinove Rusije, ima šansu da opstane samo ako SAD ostanu na njenoj strani - snabdijevajući je obavještajnim podacima i naoružanjem i sprovodeći sankcije.
Najbolja opcija za Ukrajinu možda je da krene upravo tim putem, da prihvati takav dogovor, a zatim da se on izjalovi ruskom krivicom. To bi makar pokazalo Trampovoj administraciji ono što većina drugih posmatrača već zna: Rusija je u ovom ratu da osvoji cijelu Ukrajinu, jer ne može da toleriše politički sistem privlačniji od svog na svojim granicama. Postizanje takve izvjesnosti može biti opcija koju Ukrajina ne može sebi da priušti da unaprijed odbaci.
Prevod: N. B.
Bonus video:
