Ruska invazija na Ukrajinu punog obima dostići će 24. februara sumornu prekretnicu, ulazak u petu godinu rata. Za Ukrajinu, riječ je o nastavku agresije započete još 2014. godine. Za Rusiju, ono što je predstavljeno kao "specijalna vojna operacija" traje duže od sovjetskog "Velikog otadžbinskog rata" od 1941. do 1945. i odnijelo je stotine hiljada života.
Invazija pokrenuta 2022. počela je kao neuspjeli pokušaj Moskve da brzo pokori Ukrajinu, ali je prerasla u najveći konvencionalni sukob u Evropi od Drugog svjetskog rata. Rat koji je u početku bio obilježen manevrima i pokušajem ruskih snaga da iskoriste brzinu i faktor iznenađenja, ubrzo se pretvorio u sukob utvrđenih linija, napredovanja mjerenog metrima i dugotrajnih opsada.
Od 2023. godine rat je poprimio izrazito pozicioni i iscrpljujući karakter. Danas se sve više svodi na prilagođavanje, izdržljivost i iscrpljivanje protivnika, dok obje strane traže način da razbiju ustaljeni obrazac borbi na frontu.
Cilj Ukrajine je da rat za Rusiju učini uzaludnim - da minimizira teritorijalne gubitke, poveća ruske gubitke iznad nivoa koji Moskva može da nadoknadi mobilizacijom i podigne ekonomske troškove do tačke neodrživosti. Unapređivanjem kapaciteta za dalekometne udare i širenjem napada na rusku energetsku izvoznu infrastrukturu, Kijev nastoji da 2026. postane godina u kojoj bi ruske finansije došle do tačke pucanja primoravajući Moskvu da značajno revidira svoje zahtjeve za pregovaračkim stolom.
Moskva, s druge strane, računa da će kontinuirani ofanzivni pritisak prije ili kasnije donijeti proboje, ili da će kampanja udara na ključnu ukrajinsku infrastrukturu oslabiti privredu i podstaći novi talas odlazaka iz ukrajinskih gradova. Međutim, ruske ofanzive uporno zaostaju za postavljenim ciljevima, i mada je Moskva računala da će iscrpiti političku volju Zapada, zapadna podrška Ukrajini nije posustala.
Ukrajina je tokom 2025. godine ostvarila solidne rezultate; godinu je čak završila u nešto boljoj poziciji nego 2024, kada su ruske snage napredovale ubrzanim tempom. Današnja situacija daleko je od bezizlazne, iako je Kijev u 2026. ušao u teškim okolnostima. Gradovi uvode restrikcije struje, a vojska se i dalje suočava s hroničnim nedostatkom ljudstva.
Ruski ofanzivni tempo tokom zime je nakratko usporio, ali je krajem januara ponovo počeo da jača. Istovremeno, Kijev je veći dio protekle godine posvetio redefinisanju odnosa s Vašingtonom i uspostavljanju mehanizama za očuvanje zapadne podrške.
Ukrajinska prednost u dronovima je oslabila. Ipak, njen položaj nije očajan. Rusija ne može ostvariti političke ciljeve samo vojnim sredstvima - Moskvi je potrebno mnogo vremena da zauzme čak i male djelove teritorije, a to čini uz visoku cijenu. Borbe se vode i radi sticanja pregovaračke prednosti. Rusija zadržava prednosti na ratištu, ali one se nijesu pokazale odlučujućim, i vrijeme sve više radi protiv Moskve. Ipak, okončati sukob pod uslovima prihvatljivim za Ukrajinu neće biti lako. Biće potrebna ciljana zapadna podrška kako bi Ukrajina stekla prednost u obavještajnim podacima i tehnologiji, nastavak prilagođavanja ukrajinske vojske radi neutralisanja ruskih prednosti, kao i znatno veći ekonomski pritisak zapadnih zemalja na Moskvu.
Nakon početnih ukrajinskih uspjeha 2022. i ruske mobilizacije i industrijskog jačanja koje je uslijedilo, rat je odlučno ušao u dugotrajnu fazu iscrpljivanja.
Percepcije i očekivanja se mijenjaju tokom rata. U februaru 2022. Ukrajina je djelovala kao da se nalazi na ivici katastrofe. Američke obavještajne službe su jasno upozoravale da je dotad nezabilježeno rusko gomilanje vojske duž ukrajinskih granica prva faza operacije s ciljem zauzimanja većeg dijela zemlje i uspostavljanja proruske vlasti u Kijevu. Ipak, ukrajinska vlada je do posljednjih dana ostajala skeptična prema mogućnosti invazije punog obima; i pojedini ključni američki saveznici tumačili su obavještajne podatke drugačije. Mnogo više je moglo biti učinjeno na pripremi i organizovanju odbrane zemlje.
Vašington je, međutim, polazio od pretpostavke da će Rusija uspjeti u početnoj, konvencionalnoj fazi napada, ali da će imati teškoća u dugotrajnoj okupaciji zemlje. Ruski plan bio je zasnovan na pogrešnim procjenama - uvjerenju da će ruske snage brzo izolovati ukrajinsku vojsku, opkoliti Kijev i višednevnim udarima šokirati ukrajinsko rukovodstvo. Ruske obavještajne službe smatrale su da su stvoreni uslovi za kratku vojnu kampanju.
Ništa od toga se, međutim, nije obistinilo. Ruska vojska je naišla na snažan otpor i pokazala se nespremnom za veliki konvencionalni rat i gubitke koje on nosi, dok je Ukrajina uspjela da mobiliše zapadne zemlje u svoju korist.
Ruske snage su poražene kod Kijeva i na jugu Ukrajine, ali su se potom pregrupisale i počele da koriste preostalu prednost u vatrenoj moći. Kako su se ukrajinske jedinice popunjavale dobrovoljcima, zapadna obavještajna podrška i napredne vojne sposobnosti sve su više pomagale ukrajinskoj vojsci da do ljeta 2022. iscrpi ruski ofanzivni zamah.
Ukrajina je zatim pokrenula dvije uspješne ofanzive, u Hersonu i Harkovu, pri čemu je ova druga dovela do velikog ruskog povlačenja. Ipak, ti uspjesi podigli su previsoka očekivanja o brzoj ukrajinskoj pobjedi. Moskva je ubrzo pokrenula djelimičnu mobilizaciju, poslavši stotine hiljada vojnika na front, i započela velika ulaganja u širenje vojne industrije - čime se, praktično, opredijelila za dug rat. Skupa bitka za Bahmut, u Donjeckoj oblasti, od avgusta 2022. do maja 2023, nagovijestila je da će dalji tok borbi biti težak.
Insistiranje Ukrajine na Bahmutu, i gubici koje je tamo pretrpjela, na kraju su bacili sjenku na planove o odlučujućoj ljetnjoj ofanzivi 2023. Zapad je priželjkivao takav proboj, a poslije te ofanzive napravio je malo priprema za dugotrajni konvencionalni rat. U međuvremenu su se, međutim, ruske snage ukopale, imale dobro uspostavljenu rezervu, i napadu je nedostajao element iznenađenja. Ukrajinska ljetnja ofanziva je propala. Uslijedile su međusobne optužbe Vašingtona i Kijeva.
Nakon toga, Rusija je pokušala da povrati inicijativu, ali, kao i Ukrajina, nije uspjela da savlada pripremljenu odbranu oslonjenu na masovnu preciznost - sve rasprostranjenije senzore i udarne dronove koji su tradicionalnim mehanizovanim napadima otežavali da ostvare proboj. Ratište se promijenilo: dronovi su u velikoj mjeri spriječili koncentrisanje snaga i manevrisanje u blizini prve linije.
Ulazeći u 2024, ruske snage su se sve više oslanjale na napade malih pješadijskih grupa, dok je Ukrajina manjak ljudstva i artiljerijske municije nadoknađivala ubrzanim širenjem dronskih jedinica. Sukob, koji je ranije bio obilježen artiljerijom i mehanizovanim formacijama, prerastao je u rat preciznih udara, elektronskog ratovanja i dronova.
Ukrajinska volja za otporom i inovacije na ratištu pokazale su se presudnim za zaustavljanje ruskog napredovanja. Zapadna podrška takođe je bila ključna, ali je ona često pristizala postepeno, umjesto u punom obimu, i nerijetko nije bila usklađene s potrebama ukrajinskih operacija, što je umanjivalo njen efekat. Tokom rata su propuštene su brojne prilike.
Do kraja 2024. dronovi i dronske jedinice više nijesu bili samo sredstvo kojim Ukrajina nadoknađuje sopstvene nedostatke, već su postali centralni element načina na koji njene snage vode borbe duž širokog fronta. I ruska vojska je usvojila takav pristup, često kopirajući ukrajinske inovacije, a povremeno i uspješnije primjenjujući ta rješenja u većem obimu na ratištu.
Ipak, uprkos često isticanoj najavi "revolucije u ratovanju" zasnovane na dronovima, i Rusija i Ukrajina i dalje se suočavaju s tipičnim problemima rata: nedostatkom ljudstva, municije, popunom jedinica, komandovanjem i kontrolom, te mobilizacijom vojne industrije. Utvrđene odbrane, mine i artiljerija i dalje su važni faktori na frontu.
Ma koliko tehnologija oblikovala ovaj rat, izazovi s kojima se obje strane suočavaju dobro su poznati svima koji su proučavali ratove iz prošlosti. Nakratko se činilo da je ukrajinska kurska ofanziva 2024. vratila manevar na ratište, ali nije uspjela da promijeni preovlađujuću dinamiku i pretvorila se u dugotrajnu odbrambenu bitku.
Dok je početnu fazu rata obilježavala brzina i manevar, sadašnji dugotrajni konvencionalni sukob prije svega karakterišu ciklusi prilagođavanja, iscrpljivanja i obnove snaga. Iz daljine može djelovati kao da se u posljednje dvije godine malo toga promijenilo, ali zahvaljujući tehnološkim inovacijama i novim taktikama ratište se mijenja i razvija svaka tri do četiri mjeseca. Ukrajina je koristila zapadne obavještajne podatke, materijalnu pomoć, kapital i tehnologiju kako bi ublažila ruske prednosti. Moskva je mobilisala sopstvene resurse, uključujući veliku rezervu opreme naslijeđene iz sovjetskog perioda. A u ratu se ne bi mogla održati bez podrške Kine, Sjeverne Koreje i, u manjoj mjeri, Irana.
Borbe danas
Trenutna dinamika na ratištu obilježena je poroznim linijama. Istureni položaji ukrajinskih snaga svedeni su na punktove između kojih postoje veliki razmaci, a ruske jedinice nastoje da se provuku kroz te praznine. Zbog toga je često teško utvrditi ko šta kontroliše, pa linija dodira sve više liči na sivu zonu preklapajućih borbenih područja, široku oko deset do 12 milja od prve linije, koju obje strane nazivaju "zonom ubijanja".
Taj naziv je prikladan: zbog velike koncentracije udarnih i izviđačkih dronova, mehanizovani napadi se lako odbijaju, a dronske jedinice nemilosrdno progone malobrojne pješadijske grupe koje pokušaju da se infiltriraju kroz tu zonu.
U uslovima relativnog zastoja, 2025. je obilježila surova borba za nadmoć u toj zoni. Godina je počela tako što je "zona ubijanja" bila pretežno nad ruskim snagama, što je Ukrajini davalo značajnu prednost. Vremenom su, međutim, ruske elitne dronske formacije poput Rubikona, širenje dronskih jedinica i brojčana nadmoć omogućili Moskvi da tu zonu ravnomjernije rasporedi preko ratišta, čime je ukrajinska prednost smanjena. Ove godine se očekuje nastavak tog nadmetanja, jer prevlast u dronskim sposobnostima sada određuje inicijativu na terenu.
Širenje "zone ubijanja" dodatno je otežalo koncentrisanje snaga. Iza nje, obje strane koriste precizne udare i jednosmjerne dronove protiv ciljeva od velike vrijednosti. Ipak, način na koji Rusija vodi borbe, oslanjajući se na male pješadijske grupe ili lako motorizovane jedinice koje zaobilaze ukrajinske položaje, ne stvara dovoljan zamah da bi se prodor pretvorio u proboj. Zbog toga ruska vojska nije uspjela da iskoristi situacije u kojima je imala lokalnu nadmoć u dronskim jedinicama.
Trenutna dinamika na ratištu obilježena je poroznim linijama. Istureni položaji ukrajinskih snaga svedeni su na punktove između kojih postoje veliki razmaci, a ruske jedinice nastoje da se provuku kroz te praznine. Zbog toga je često teško utvrditi ko šta kontroliše, pa linija dodira sve više liči na sivu zonu preklapajućih borbenih područja, široku oko deset do 12 milja od prve linije, koju obje strane nazivaju "zonom ubijanja"
Ruska ofanziva se pretvorila u gotovo cjelogodišnje iscrpljivanje - teško ju je potpuno zaustaviti, ali nije prilagođena brzom napredovanju. Od 2024. ruske snage se sporo probijaju duž fronta, izvodeći operacije manjeg obima na liniji dugoj oko 750 milja. Iako je prioritet i dalje zauzimanje preostalog dijela Donjecka, Moskva istovremeno otvara više pravaca napredovanja kako bi vršila pritisak na ukrajinske snage. Takav pristup, međutim, rasipa ruske napore i omogućava Ukrajini da rusko napredovanje svede na postepene, ograničene dobitke.
U ratu iscrpljivanja, teritorijalni dobici često kasne za realnom slikom na terenu i samo su jedno mjerilo borbene efikasnosti. Analitičari se ne slažu ni oko toga kako mjeriti teritorijalnu kontrolu, jer je veliki dio linije fronta zapravo siva zona. Prema jednoj procjeni finske grupe "Black Bird", ruske snage su 2025. napredovale oko 1.930 kvadratnih milja, uključujući protivnapade u Kursku, u poređenju sa 1.620 kvadratnih milja u 2024. Od toga je približno 1.780 kvadratnih milja ukrajinske teritorije zauzeto 2025, naspram 1.350 kvadratnih milja godinu ranije.
Ipak, ti pomaci predstavljaju veoma mali procenat ukupne teritorije Ukrajine. S obzirom na postepeni karakter napredovanja, ruske snage bi i dalje morale da vode dugotrajnu borbu samo da bi zauzele ostatak Donjecka. Upravo zato ruski predsjednik Vladimr Putin nastoji da u pregovorima obezbijedi ustupanje te oblasti, kako bi izbjegao dug i iscrpljujući nastavak borbi.
Izuzev potiskivanja ukrajinskih jedinica iz Kurska, 2025. je za Rusiju bila godina obilježena operativnim neuspjesima. Ruska vojska je objavljivala uspjehe koje u stvarnosti nije ostvarila, a većina napredovanja nije se odvijala duž pravaca koje je sama označila kao prioritetne za ofanzivu. Ipak, iako je Ukrajina uspjela da zadrži preostale djelove Donjecka, to je učinila po cijenu ruskih dobitaka u drugim oblastima, prije svega u Dnjepropetrovskoj i Zaporoškoj oblasti. Donjeck je za Ukrajinu lakše braniti, ali te oblasti imaju značajnu ekonomsku i industrijsku vrijednost. U 2026, dok ruske snage nastavljaju da pokušavaju prodor u Donjecku oblast, za Kijev ostaje bojazan da bi koncentrisanje odbrane na tom pravcu moglo omogućiti Rusiji ubrzano napredovanje u drugim regionima, gdje su ukrajinske jedinice slabije.
Dvije kampanje udara
Obje strane su proširile kampanje udara na kritičnu infrastrukturu i vojnoindustrijsku proizvodnju. Ruski napadi na ukrajinsku infrastrukturu i gradove, koji su već bili redovna pojava, ove zime, znatno hladnije od prethodnih, postali su posebno brutalni. Oštećena ukrajinska elektroenergetska mreža trpi sve veći pritisak zbog učestalih ruskih udara na trafostanice.
Uprkos zapadnim sankcijama i izvoznim kontrolama, Rusija je od početka rata značajno povećala proizvodnju različitih tipova projektila. Proizvodnja dalekometnih jednosmjernih napadnih dronova gotovo je eksponencijalno porasla i oni danas čine okosnicu ruskih udara.
Dok se Ukrajina 2024. suočavala sa stotinama dronskih napada mjesečno, taj broj se 2025. popeo na hiljade, u kombinaciji s krstarećim i balističkim raketama. Upravo ove posljednje posebno iscrpljuju napredne zapadne sisteme protivvazdušne odbrane.
Ukrajinski udari na rusku energetsku infrastrukturu pokazali su se djelotvornim u ometanju snabdijevanja rafinisanim gorivom i u ograničavanju sposobnosti Moskve da ostvaruje prihode od izvoza energenata. Ukrajina je u međuvremenu povećala sopstvenu proizvodnju dronova i, iako je većina oborena, sve veći broj uspijeva da probije odbranu - ruska protivvazdušna odbrana kratkog i srednjeg dometa, zadužena za njihovo presrijetanje, nalazi se pod sve većim pritiskom zbog ubrzanog trošenja municije.
Do 2025. ukrajinski udari počeli su vidljivo da pogađaju ruske rafinerije i infrastrukturu za izvoz energenata.
Ukrajinski udari u u velikoj mjeri usmjereni na podrivanje ruske sposobnosti da srednjoročno finansijski održava rat. Rusija se suočava s ekonomskom stagnacijom, rastućim budžetskim deficitom, krizama regionalnih budžeta, niskim cijenama nafte i padom prihoda od njenog izvoza, budući da je primorana da nudi velike popuste kako bi uopšte prodavala naftu.
Sve veći pritisak trpi i takozvana flota iz sjenke - mreža brodova koje Rusija koristi kako bi zaobišla sankcije i nastavila izvoz nafte. Moskva neće uskoro ostati bez novca, ali ekonomski temelji njenog ratnog napora djeluju sve nestabilnije. Čak i ruska vojna proizvodnja, koja je prethodnih godina nosila industrijski sektor, pokazuje znakove usporavanja. Ostaje nejasno koliko dugo Moskva može da izdvaja oko 40 odsto državnog budžeta - što je blizu osam procenata BDP-a - za vojsku i rat.
Izazovi koji predstoje
I Rusija i Ukrajina se suočavaju s ozbiljnim izazovima u 2026. Uprkos taktičkim prilagođavanjima, borbena efikasnost Rusije se ne poboljšava. Ruska vojska, u suštini, uspijeva da sačuva tehniku, ali trpi znatno veće gubitke u ljudstvu. Od 2022. do 2024. Moskva je mogla da podnosi sve veće gubitke i istovremeno širi svoje snage. Regrutovanje je bilo dovoljno snažno da je oko 30 odsto novoprimljenih vojnika korišćeno za formiranje novih jedinica. Ruska vojska je sa približno 900.000 pripadnika prije invazije 2022. narasla na oko 1,3 miliona u 2025.
Međutim, gotovo cjelokupno regrutovanje u 2025. - između 30.000 i 35.000 novoprijavljenih mjesečno - služilo je isključivo za nadoknadu borbenih gubitaka. Do decembra su nepovratni gubici (poginuli i teško ranjeni) počeli da premašuju mjesečni priliv novih vojnika, koji je ujedno i opao. Posljedica je da ruska vojska više ne može da se širi tempom kojim vodi ofanzivne operacije. Pojedine jedinice će se sve više suočavati s manjkom popune i unutrašnjim disbalansima, kako zamjena borbenih gubitaka bude postajala sve teža.
Moskva neće uskoro ostati bez novca, ali ekonomski temelji njenog ratnog napora djeluju sve nestabilnije. Čak i vojna proizvodnja, koja je prethodnih godina nosila industrijski sektor, pokazuje znakove usporavanja. Ostaje nejasno koliko dugo Moskva može da izdvaja oko 40 odsto državnog budžeta za vojsku i rat
Iako Rusija i dalje ima značajnu prednost u ljudstvu u odnosu na Ukrajinu, negativni trendovi će se vjerovatno produbljivati. Mnogi Rusi koji su bili spremni da za novac odu u rat već su to učinili, pa Moskva sada mora da pribjegava drugim načinima popune redova. Kvalitet novoprimljenog osoblja takođe opada, što je tokom 2025. doprinijelo rastu stope dezertiranja. Sve to, međutim, ne znači da Moskva ostaje bez ljudi.
Dosadašnje procjene da će Rusija iscrpiti rezerve ljudstva, municije i opreme pokazale su se pogrešnim. Ipak, ako se sadašnji nivo gubitaka zadrži, Moskva bi u 2026. mogla biti primorana da smanji intenzitet ofanzive ili broj pravaca na kojima pokušava da potiskuje ukrajinske snage. Bez značajnih promjena u načinu na koji ruske snage vode borbe, ili ozbiljnih propusta u ukrajinskom upravljanju odbranom, ruske nade u proboje će slabiti.
Ukrajina u petu godinu rata ulazi s nekoliko skromnih ofanzivnih uspjeha - nije cijelo vrijeme bila u defanzivi. Pojedine jedinice su razvile efikasan, sistematičan pristup u kojem dronovima izoluju određeno područje i postepeno slabe ruske snage, omogućavajući pješadiji da ga korak po korak vrati pod kontrolu. Ukrajinske oružane snage dosljedno koriste tehnologiju kako bi nadoknadile manjak ljudstva.
Izazov za Ukrajinu je da održi borbenu snagu na frontu. Dronske jedinice se često šire tako što regrutuju ljude unutar vojske, umjesto da popunu traže izvan nje. Uprkos napretku u autonomiji i vještačkoj inteligenciji, većina sistema u Ukrajini i dalje zahtijeva posade, kao i održavanje, logistiku i prateće tehnologije. Ukratko, ratovanje dronovima i dalje je intenzivno po pitanju ljudstva. Nažalost, upravo tu Ukrajina ima problem. Hiljade pripadnika je na samovoljnom odsustvu. Vojnici su iscrpljeni, a u težim sektorima pješadija mjesecima ostaje na položajima bez rotacije. I kako se težište borbi pomjera sa borbene pješadije ka dronskim jedinicama i specijalistima, gubitke je sve teže nadoknaditi, jer su ljudima u tim ulogama potrebne znatno duže obuke da bi stekli specijalizovana znanja.
Iako su njene manevarske formacije taktički inovativne i dobro vođene, Ukrajina ima problema s upravljanjem snagama. Nove jedinice se i dalje formiraju bez dovoljnog broja oficira, ljudstva i opreme, a njihovo stvaranje ide na štetu popune postojećih sastava. Uz ograničene operativne rezerve, elitne jedinice se upućuju s jednog dijela fronta na drugi kako bi zaustavljale rusko napredovanje. Politika "ni korak nazad", koja u praksi znači zabranu povlačenja, sprečava brigade da primjenjuju pokretnu odbranu i dovodi do stvaranja izbočina na liniji fronta, pri čemu ukrajinske snage postepeno bivaju opkoljavane ruskim prodorima.
Dodatno, pojedini komandanti pogrešno prikazuju stanje na terenu dok odbrana postaje neodrživa pod stalnim ruskim napadima. Ukrajina će morati da riješi ove probleme s ljudstvom i upravljanjem snagama kako bi smanjila gubitke i zadržala prednost nad ruskom vojskom u narednoj godini.
Rat 2026.
Tokom 2025. rat je poprimio sve izraženiji regionalni karakter. Rusija i Ukrajina su proširile napade na komercijalni brodski saobraćaj u Crnom moru. Ukrajina je gađala i rusku flotu iz sjenke u drugim vodama, dok je Moskva otvoreno kršila vazdušni prostor članica NATO-a i izvodila letove dronova iznad njihove infrastrukture. Ove kampanje će se vjerovatno širiti dok na ratištu traje relativni zastoj. Ipak, uvijek postoji mogućnost da postepene promjene prerastu u nagle zaokrete. Prognoziranje u ratu često se previše oslanja na produžavanje trendova iz prethodnih faza, ali i naizgled male promjene mogu izazvati lančane efekte.
Ukrajina će u 2026. morati da stabilizuje liniju fronta, pronađe rješenja koja se mogu primijeniti u većem obimu i koja su finansijski održiva za suprotstavljanje ruskim udarima na infrastrukturu, te da dronovima i domaćim krstarećim raketama nanese veću ekonomsku štetu Rusiji. Veći dio toga je već započet tokom protekle godine. Međutim, ozbiljniji pomak u dinamici rata zavisiće od toga može li Ukrajina da pređe sa pukog nanošenja većih gubitaka Rusiji na frontu na kontrolu ratišta u većoj dubini i povratak nadmoći u dronovima koju je nekada imala. Trenutno ruske snage imaju prednost u udarnim sposobnostima na udaljenostima većim od oko 20 milja, dok se Ukrajina često suočava s nedostatkom jeftinih i efikasnih sredstava za djelovanje na tim daljinama. Ova asimetrija mora biti otklonjena ako ukrajinske operacije treba da ostvare učinak koji prevazilazi puko iscrpljivanje protivnika.
Putin je prošle godine odigrao dvije opklade. Prva je bila da će stalni pritisak i iscrpljivanje dovesti do sloma ukrajinskih linija. Druga je bila da će ruska diplomatija okrenuti Sjedinjene Države protiv Ukrajine i ukloniti ključnu američku podršku ratnim naporima. Vašington jeste prestao da pruža vojnu podršku u formi pomoći, ali je uspostavio aranžman po kojem Evropljani sada plaćaju nastavak američke podrške ukrajinskim ratnim naporima. Suštinski, obje Putinove opklade ispostavile su se kao pogrešne.
Kako će se borbe dalje odvijati uticaće na pregovore, a ključno pitanje biće šta je održivije: ruska ofanziva ili ukrajinska odbrana. Prošlogodišnje bitke sugerišu da, ulazeći u petu godinu rata, vojni izgledi Moskve nijesu značajno poboljšani, dok ekonomski pritisak raste.
Ratovi su nadmetanja volje i izdržljivosti podjednako koliko i nadmetanja sistema. Vašington je vidno nestrpljiv i želi dogovor do ljeta, ali ovom sukobu se teško može nametnuti vještački rok.
Ovaj rat nije, niti je ikada bio, samo pitanje teritorije. Moskva nastoji da nametne svoju volju Ukrajini i uništi je kao nezavisnu državu s posebnim nacionalnim identitetom. Ukrajina je iscrpljena, ali ne i očajna. Iako se suočava s ozbiljnim izazovima, vrijeme sve manje ide naruku Rusiji, ma koliko Moskva nastojala da prikaže drugačije. Kremlj ne može zanemariti duboki raskorak između vojnih sredstava kojima raspolaže i političkih ciljeva koje pokušava da ostvari.
Autor je viši saradnik u Karnegi fondaciji za međunarodni mir
Članak je preuzet iz časopisa "Forin afers"
Prevela i priredila: A. Šofranac
Bonus video:
