Spekulacije o ranijem odlasku Kristin Lagard iz Evropska centralna banka ponovo otvaraju pitanje koliko su evropske institucije zaštićene od političkih pritisaka i jačanja krajnje desnice, prije svega u Francuskoj.
1. Zašto se govori o ranijem odlasku Lagard?
Zvanično, 70-godišnja predsjednica Evropske centralne banke (ECB) ne planira raniji odlazak s funkcije, koja obuhvata 21 zemlju eurozone. Međutim, britanski list Financial Times (FT) objavio je da je Lagard bliskim saradnicima rekla da razmatra mogućnost povlačenja prije isteka osmogodišnjeg mandata, koji traje do kraja oktobra 2027.
Prema izvještaju, ona već nekoliko mjeseci razmišlja o toj opciji i razgovarala je o tome s visokim evropskim zvaničnicima. Razmišljanje Lagard ide u pravcu odlaska prije predsjedničkih izbora u Francuskoj, zakazanih za april 2027.
Izvještaj FT-a uslijedio je nekoliko dana nakon što je guverner francuske centralne banke Fransoa Vilerua de Galo najavio da će i sam prijevremeno napustiti funkciju, što se također tumači kao strateški potez.
2. Kako bi raniji odlazak uticao na izbor nasljednika
Taj tajming bi omogućio francuskom predsjedniku Emanuelu Makronu, koji se ne može kandidovati za treći mandat, da zajedno s njemačkim kancelarom Fridrihom Mercom utiče na izbor njenog nasljednika.
Aktuelne ankete pokazuju da bi krajnje desna stranka Nacionalno okupljanje (RN) mogla pobijediti ili osvojiti značajnu vlast na predsjedničkim izborima u Francuskoj.
Cilj je osigurati mejnstrim, proevropskog kandidata na čelu ECB-a, čime bi se banka zaštitila od potencijalnih populističkih pritisaka.
Finansijska tržišta mirno su reagovala na izvještaj FT-a, što sugeriše da se prijetnja zasad smatra ograničenom.
3. Zašto bi raniji odlazak bio značajan
Raniji odlazak, moguće krajem 2026. ili početkom 2027, mogao bi pomoći da se osigura kontinuitet ECB-a i izbor mejnstrim nasljednika.
Kritičari upozoravaju da bi ovakav pristup predstavljao zakulisnu manipulaciju pravilima u korist željenog ishoda, što bi moglo narušiti ugled ECB-a kao apolitične institucije.
„Sama po sebi, odluka neće biti previše štetna. Ali postavlja presedan koji bi buduće vlade mogle slijediti kako bi vršile pritisak na ECB da donosi određene odluke“, rekao je za Deutsche Welle Endru Keningam, glavni ekonomista za Evropu u Capital Economics.
4. Nezavisnost ECB-a
ECB je osmišljena da djeluje bez političkog miješanja, a njen glavni mandat — očuvanje stabilnosti cijena — zaštićen je ugovorima EU.
Glavni cilj ECB-a je stabilnost cijena s inflacionim ciljem od 2% u srednjem roku, o čemu konsenzusom odlučuje Upravni savjet ECB-a, koji čini šest članova Izvršnog odbora i 21 guverner nacionalnih centralnih banaka zemalja eurozone.
Predsjednika banke nominuje Evropski savjet, a potvrđuje Evropski parlament, uz učešće više lidera država članica. Nasljednik bi morao dobiti široku podršku vlada eurozone, dok je političko miješanje ograničeno fiksnim i dugim mandatima.
„Nije slučajno što, kao i drugi guverneri centralnih banaka, predsjednik ECB-a ima dug i fiksan mandat. To je jedan od elemenata upravljanja ECB-om koji garantuju njenu nezavisnost“, kaže Keningam.
5. Kako bi krajnja desnica mogla uticati na monetarnu politiku
Čak i da Francuska izabere euroskeptičnog predsjednika, on ne bi mogao nametnuti radikalne promjene, poput ukidanja inflacionih ciljeva ili labave monetarne politike.
Do sada nijedan lider krajnje desnice u Evropi nije uspio uticati na ključne odluke ECB-a, iako je italijanska premijerka Đorđa Meloni povremeno kritikovala odluke o kamatnim stopama.
Indirektni pritisci mogli bi doći kroz visoku javnu potrošnju ili prekomjerno zaduživanje, što bi podiglo prinose na državne obveznice, ugrožavajući finansijsku stabilnost Francuske i drugih visoko zaduženih zemalja EU. To bi primoralo ECB na intervenciju.
Lideri RN-a poručili su da bi, ukoliko dođu na vlast, vršili pritisak na ECB da ponovo pokrene kvantitativno popuštanje (QE), kako bi se ublažili problemi francuskog duga. QE je alat koji je korišten nakon globalne finansijske krize 2008/09, kada je ECB kupovala velike količine državnih obveznica kako bi ubrizgala novac u sistem i podržala ekonomiju eurozone.
6. Ko bi mogao naslijediti Lagard
Mogući kandidati su:
Klas Knot – bivši guverner centralne banke Holandije, poznat po oštrom stavu prema inflaciji i snažnim proevropskim stavovima.
Pablo Ernandes de Kos – bivši guverner Banke Španije, sada u Banci za međunarodna poravnanja, s iskustvom u kriznom menadžmentu i balansiranim pristupom.
Joahim Nagel – predsjednik njemačke Bundesbanke, zastupa fiskalnu disciplinu i pokazuje interesovanje za šire uloge.
Bonus video:
