I najsrećniji brakovi povremeno zapadnu u svađu. Isto važi i za geopolitičke saveze. Kada partneri krenu u veliki i zahtjevan poduhvat, bilo da je riječ o podizanju djece ili, možda, suprotstavljanju neoimperijalnim ambicijama ruskog despota, određene tenzije su neizbježne.
Tako i nakon četiri godine gotovo supružničke solidarnosti, Ukrajina i njeni evropski partneri prolaze kroz period bračnih trzavica. Po prvi put, znaci netrpeljivosti su izbili na površinu: obje strane su bile oštrije u međusobnoj komunikaciji, čak razmjenjujući optužbe za “ucjenu”. Ipak, strahovi od razlaza bili bi preuranjeni. Naprotiv, moguće je da će iz ovog burnog perioda izaći još snažniji. U geopolitici, kao i u braku, najglasnije svađe često izbijaju među partnerima koji znaju da jednostavno ne mogu da se raziđu.
Kao i u porodičnim svađama, pitanje ko je prvi započeo zavisi od toga koga pitate. Oko suštine spora, međutim, lakše je postići saglasnost. Ukrajina i Evropa su ostale zatečene improvizovanom geopolitikom Sjedinjenih Država pod predsjednikom Donaldom Trampom. Nesuglasice su dodatno podgrijane pitanjem ruske nafte, koju Evropska unija i dalje uvozi (iako u znatno manjim količinama nego ranije), što vlasti u Kijevu doživljavaju kao izdaju. Povrh svega, kandidatura Ukrajine za članstvo u EU izaziva nelagodu u Briselu kako se - sporo, ali postepeno - približava ostvarenju.
Odnos sa Amerikom trebalo bi da ujedini Ukrajinu i njene evropske saveznike. I jedni i drugi bi rado vidjeli da Tramp uspije u svojoj ranije izrečenoj namjeri da okonča rat “za 24 sata”. Saglasni su i da bi najbolji način za to bio da američki predsjednik izvrši pritisak na svog ruskog kolegu kako bi pristao na pregovore o primirju. Međutim, Tramp pokazuje stalnu popustljivost prema Vladimiru Putinu, dok istovremeno pokreće nove sukobe (toliko o toj Nobelovoj nagradi za mir).
Prvi znak napetosti između Evrope i Ukrajine pojavio se u januaru u Davosu, nakon što je Donald Tramp pokrenuo donkihotovsku kampanju za preuzimanje Grenlanda od Danske, NATO saveznice. Evropa je uspjela da ga natjera na povlačenje zauzevši jedinstven stav. Upravo u trenutku kada su evropski lideri slavili svoj diplomatski uspjeh, Volodimir Zelenski je uputio oštru kritiku, opisujući Evropu kao puku “salatu malih i srednjih sila” koja “voli da raspravlja o budućnosti, ali izbjegava da djeluje danas”. Zar i ti, Volodimire?
Diplomate su pokušavale da umanje značaj uvrede, objašnjavajući je time da Zelenski nastoji da oponaša frustraciju Bijele kuće zbog toga što Evropa čini premalo da zaštiti sopstveno susjedstvo. Evropljani su spremni da istrpe poneko podbadanje od svog ratom pogođenog saveznika kako bi zadržali Trampa na svojoj strani. Ipak, takve opaske su kod mnogih u Briselu izazvale tiho ogorčenje.
Tramp je obustavio svu pomoć Ukrajini i redovno javno kritikuje Zelenskog; nasuprot tome, Evropska unija je u decembru odobrila zajam od 90 milijardi eura kako bi pomogla Ukrajini. Nisu evropski lideri ti koji su započeli rat u Iranu koji povećava ruske prihode od nafte. Svjesni su da Zelenski povremeno mora uputiti oštriju poruku kako bi Ukrajina ostala u fokusu, ali bi željeli da im ukaže isti nivo poštovanja kakav pokazuje prema Americi.
Nedavno je upravo spor oko energetike ogolio zategnutu atmosferu. U januaru je oštećen ukrajinski dio naftovoda Družba, kojim ruska nafta stiže do dijela centralne Evrope. Zelenski tvrdi da iza toga stoji Rusija i praktično odbija da popravi naftovod, uz obrazloženje da prihodi od prodaje nafte hrane ratnu mašineriju Kremlja. To je razbjesnilo Mađarsku, čiji je premijer Viktor Orban izborio izuzeće od sankcija EU kako bi nastavio da uvozi jeftinu rusku naftu.
Orban je, usred kampanje za reizbor - dok bi većina evropskih lidera voljela da doživi poraz - iskoristio taj spor da blokira finalizaciju paketa od 90 milijardi eura. Ukrajina je sedmicama odbijala čak i da omogući zvaničnicima EU pristup kako bi procijenili štetu. Evropljani su nevoljno stali uz Orbana, povezujući obećani paket pomoći sa ukrajinskom saradnjom u vezi s Družbom. Zelenski je ogorčeno ocijenio da je riječ o ucjeni, a potom dodao da bi ukrajinskim vojnicima mogao dati Orbanovu adresu da ga malo prevaspitaju. Čak i ako je bila šala, to je bilo krajnje neukusno - i donijelo mu je javni prekor od Evropske komisije.
Za neke, ova nedostojanstvena epizoda pokazuje zamke mogućeg prijema Ukrajine u EU. Postojeće članice su otvorile pregovore o pristupanju Ukrajine 2023. godine, svjesne da je i bogatim, stabilnim i dobro uređenim državama potrebno mnogo godina da ispune kriterijume za članstvo. Ipak, u okviru mirovnih predloga koje su Sjedinjene Države plasirale krajem prošle godine, pojavila se ideja da Ukrajini bude omogućen ubrzani prijem u EU, možda već u januaru 2027. godine. Ukrajina je, razumljivo, vrlo zainteresovana za takvu prečicu.
Oni koji su već u Uniji mnogo su oprezniji. Razumiju da bi mogućnost ubrzanog članstva u EU pomogla Zelenskom da na referendumu progura teško primirje, koje bi podrazumijevalo i gubitak dijela ukrajinske teritorije. Ali im smeta što ih spoljašnji akteri guraju u tako važnu odluku. Pokušaji da se taj spor razriješi, recimo predlogom da Ukrajina dobije neku vrstu djelimičnog članstva, za sada nisu dali rezultat.
Uz malo sreće, evropsko-ukrajinski spor možda je već okončan. Zelenski je 17. marta, sa zakašnjenjem, pristao na zahtjeve EU da se ozbiljno posveti popravci Družbe. Sve strane sada su spremne da krenu dalje, a nedavno zahlađenje odnosa objašnjavaju lošom komunikacijom nakon iznenadnog odlaska glavnog pomoćnika Zelenskog u novembru.
Evropski saveznici Zelenskog dive se njegovoj upornosti: upravo je ta čvrstina bila ključna da Ukrajina izdrži u ratu. Sada i sami osjećaju dio toga na sopstvenoj koži. S obzirom na pritisak pod kojim se nalazi ukrajinski predsjednik, pokazuje se određeno razumijevanje. Pod uslovom da paket od 90 milijardi eura bude brzo usvojen, cijela stvar bi uskoro mogla biti zaboravljena. Za sada nema govora o širem raskolu između Ukrajine i Evrope. Ali, ako bi jednog dana do takvog raskola zaista došlo, ovako bi počeo.
Prevod: A. Š.
Bonus video:
