Napomena redakcije: Ovaj članak sadrži eksplicitne opise nasilja
Buča, predgrađe Kijeva, četiri godine nakon masakra: ljudi u suzama ono što su doživjeli tokom mjesec dana ruske okupacije opisuju kao „pakao na zemlji“.
A taj „pakao na zemlji“ zabilježio je Vasil Molčan, stanovnik Buče i amaterski fotograf. Snimio je rusku okupaciju svojim mobilnim telefonom i video-kamerom.
Molčan pokazuje reporterki DW svoju foto i video arhivu. To njoj vraća sjećanja na stravične scene kojima je i sama svjedočila početkom aprila 2022. godine kada je posjetila Buču, tri dana nakon što je grad oslobodila ukrajinska vojska.
Ubijeni i spaljeni
U aprilu 2022. godine, scene užasa događale su se duž Vokzalne ulice. Komadi odjeće i ono što je izgledalo kao pojedinačni ljudski udovi visjeli su s grana ugljenisanog drveća. Gotovo sve kuće bile su uništene. Uništena ruska vojna oprema ležala je razbacana pored puta. U podrumu dječijeg kampa pronađena su tijela sedam mučenih muškaraca. Snage bezbjednosti ih pakuju u crne džakove.
Nedaleko odatle, forenzičari istražuju ostatke jedne spaljene kuće. Tu pronalaze ostatke žene, muškarca i djeteta. Forenzičari kažu da su ih ubili ruski vojnici, a zatim spalili.
Neki stanovnici Buče stoje pored puta. Na licima su im strah, ali i radost i olakšanje. Svi plaču – i muškarci i žene.
Fotografije i snimci iz Vokzalne ulice
Invazija na Buču u Ukrajini počela je 27. februara. Oko 8:00 časova ujutru, ruski padobranci marširaju ulicom, a prati ih kolona vozila s vojnom opremom. Čuju se zvuci borbe.
Sat i po kasnije, kolona se povlači i zaustavlja blizu Molčanove kuće. Na njegovom snimku vidi se ruski vojnik kako dugo i pažljivo gleda u objektiv, pa onda izdaje naređenje snajperisti. Metak leti direktno u kameru koju je Molčan instalirao na prozorskoj dasci na prvom spratu svoje kuće.
„Nisam bio pored kamere, kontrolisao sam je iz podruma preko mobilnog telefona. Nemam pojma kako su to primijetili. Možda su prisluškivali naše razgovore ili su imali instaliran neki detektor“, kaže Molčan za DW.
Potom priča i kako se „zemlja tresla od eksplozija“ i kako je taj „strašni potres“ trajao poprilično dugo. A kad je izašao iz podruma, nije prepoznao svoju ulicu. „Sve je gorelo i bilo uništeno. Čudo je što nismo poginuli.“
„Šalju mlade ljude u smrt“
Rusku kolonu – koja je trebalo da zauzme Kijev „za tri dana“, kako je to najavljivala ruska propaganda – uništili su dronovi Bajraktar. Molčan prikazuje snimak ostataka kolone.
Na njemu se vidi kako s mobilnim telefonom prolazi pored izgorele opreme. Zaustavlja se pored oklopnog transportera. Na krovu vozila leži mrtav padobranac.
Molčan se penje u transporter i vidi unutra tijela još dva vojnika. Ruski pasoš leži na grudima jednog od njih.
Molčan ga otvara i snima: Aleksandar Kašina, rođen 2002. godine, iz Sverdlovske oblasti. „Svet je očigledno poludio. Ne znam koga slušaju u Rusiji kad šalju ovako mlade ljude u smrt“, kaže on.
Na snimku su i dokumenta jednog od komandanata, kao i kompletan spisak vojnika s adresama i brojevima telefona njihovih rođaka, pa čak i s detaljima o njihovom školovanju. Komandanti su s fakultetskom diplomom.
Vojnici, pak, imaju najviše diplomu stručne škole, a jedan izviđač završio je samo devet razreda. To su muškarci starosti od 20 do 37 godina iz Pskovske, Tverske, Brjanske i Lenjingradske oblasti u Rusiji. „Mislili su da dolaze kao heroji, da donose dobro – ali donijeli su smrt i sami su poginuli“, kaže Molčan.
Danas, četiri godine kasnije, kaže da u to vrijeme nije bio svjestan koliko je rizikovao vlastiti život i život svoje porodice kada je snimao u Buči i slao snimke prijateljima u Kijevu.
Hrabri stanovnici Buče
I drugi stanovnici Buče bilježili su zločine i prenosili ukrajinskoj vojsci i policiji šta se dešava u gradu, kaže za DW Kostjantin Švedčikov, šef Kancelarije okružnog tužilaštva u Buči.
„Ljudi su rizikovali svoje živote i snimali zločine mobilnim telefonima koliko su mogli. Herojstvo stanovnika Buče je u tome što se nisu plašili“, ukazuje Švedčikov.
Tokom okupacije Buče, prema zvaničnim podacima, poginulo je 458 ljudi. Lokalni aktivisti i predstavnici crkve procjenjuju, međutim, da je u tom periodu poginulo oko 560 civila.
„Mnoga tijela su jednostavno ležala na ulici“, priseća se u razgovoru za DW otac Andrij Galavin iz crkve Svetog Andreja. „Mnogi su odneseni u mrtvačnicu, ali je bila nepristupačna zbog nestanka struje. Takođe je bilo nemoguće doći do groblja.“
Svi su se plašili za vlastite živote
Galavin pokazuje dokaze o masovnim ubistvima civila – video snimljen 10. marta 2022. godine, u blizini njegove crkve tokom sahrane. Radnici gradske službe i glavni ljekar lokalne bolnice, koji su sahranili civile u masovnoj grobnici i dokumentovali proces, znali su da i oni mogu biti ubijeni u svakom trenutku.
„Oni koji su uspjeli da pobjegnu objavili su ovaj video tek sledećeg dana. Ruska propaganda je, kao što je to uobičajeno, tada tvrdila da je to bio inscenirani događaj“, priča sveštenik.
Ko je počinio najveće zločine?
Identifikacija ubijenih civila i njihovih ubica, prema riječima tužioca Konstantina Švedčikova, počela je odmah nakon oslobođenja grada. Istražitelji iz različitih regiona poslati su u Buču da prikupe izjave civilnih svjedoka i pregledaju snimke sa svih nadzornih kamera u gradu.
Ruski vojnici kretali su se po Buči bez maski i na društvenim mrežama otvoreno govorili o svojim „herojskim djelima“, nesvjesni da sve to ostaje zabilježeno. Neki vojnici su identifikovani pomoću softvera za prepoznavanje lica, kaže Švedčikov: „Dopisivali smo se s njima, a oni su potvrdili, pa čak su i hvalili kako su pucali na mirne civile.“
Prema Švedčikovu, istrage se vode protiv više od 1.000 ruskih vojnika. „Glavne zločine u Buči počinili su padobranci iz Pskovske divizije i Ruske nacionalne garde. Ima oko 120 slučajeva koji se posebno odnose na zločine u Buči. Dvadeset okupatora je osuđeno – neki na doživotni zatvor, drugi na 15, 13, 12 ili 10 godina“, kaže tužilac.
Njegova kancelarija okupaciju opisuje kao čin ruske agresije protiv ukrajinskog naroda i stvaranje nehumanih uslova za stanovništvo. Tužilac naglašava da u martu 2022. godine grad nije imao struju, grijanje, gas, niti komunikacione veze. Ljudi nisu imali šta da jedu i nisu imali pristup medicinskoj nezi. „Mnogi nisu mogli da napuste svoje podrume. Bilo je jako hladno. Ljudi su umirali od hipotermije i gladi. To su potvrdili forenzički patolozi“, naglašava tužilac.
Evakuacija i povratak
Video snimci i fotografije koje je snimio Vasil Molčan jasno ilustruju koliko je brzo nestao normalan život u Buči. On je snimao izbjeglice u Vokzalnoj ulici kako hodaju ka centrima za evakuaciju. Prvi snimci prikazuju ljude kako se brzo kreću s prtljagom, obučeni u normalnu zimsku odjeću. Na kasnijim snimcima su ljudi bez torbi, u prljavoj odjeći.
Na jednom od Molčanovih video-snimaka vidi se žena u kratkoj jakni s velikim ćebetom vezanim oko kukova i malo dijete koje se drži za nju. Dijete nosi jaknu, suknju za odrasle koja se vuče do poda i prevelike čizme. Molčan je na kraju i sam otišao. Sredinom marta 2022. godine video je oznaku na Google-mapama na adresi svoje kuće. „Tada smo mislili da je kuća obeležena kao potencijalna meta. Osim toga, normalan život u Buči više nije bio moguć“, sjeća se.
U julu 2022. vratio se kući i nastavio da bilježi promjene u Vokzalnoj ulici, koja je bila predviđena za rekonstrukciju. Danas, četiri godine kasnije, on stoji pored svoje kuće i kaže reporteru DW da je veoma srećan što ulica „izgleda kao nova, što su njegova kuća i kuće njegovih komšija obnovljene“. Ali dodaje i ovo: „Za mene lično, popravke i rekonstrukcija nikada neće moći da izbrišu tragove rata. To je kao krvava mrlja – doživotni otisak onoga što se ovdje dogodilo.“
Bonus video:
