Senin: Pobjegao sam od Vladimira Putina u utrobi mrtve krave

Kada je Dmitrij Senin saznao da će ga kolege uhapsiti, znao je da mu je jedina opcija da bježi, piše Dejli Telegraf.

Sat vremena Dmitrij Senin je nepomično ležao unutar lešine mrtve krave, uvjeravajući se da nema nikakvog traga ruskih graničara.

Bio je sumrak u septembru, datum pažljivo odabran jer je to doba godine kada temperature na granici između Sibira i Kazahstana padaju ispod nule, ali snijeg još nije stigao, što bjeguncu omogućava da se sakrije među travom i usjevima koji u ranu jesen prekrivaju granicu.

Visokorangirani agent Federalne službe bezbjednosti (FSB), obučen u gas-masku, gumeno odijelo i umotan u aluminijumsku foliju, bježao je spasavajući život od odreda smrti Vladimira Putina — među kojima je bio i niz njegovih bivših kolega.

Njegov bijeg iz krave, preko granice i na zadnje sjedište motocikla kojim je upravljao bivši sovjetski špijun KGB-a, odvijao se u sjenci dva najveća špijunska slučaja u evropskoj pravnoj istoriji.

Ali Senin, 47, nije prebjeg. Barem ne prema njegovoj verziji.

Umjesto toga, on je ono što bi scenaristi nazvali odmetnutim agentom: nevin čovjek, tvrdi, kome je namješten zločin koji nije počinio, a koji koristi vrlo specifične vještine stečene tokom duge i visoko odlikovane karijere kako bi ostao korak ispred sopstvene strane dok pokušava da opere svoje ime.

To je priča gotovo previše nevjerovatna da bi se u nju povjerovalo. Ali veliki dio njegove priče, uključujući način na koji su ruski agenti progonili njega i njegovu porodicu širom Evrope, potvrđuju sudski spisi i istrage evropskih bezbjednosnih službi koje je vidio The Telegraph.

Seninovo svjedočenje, prvi put ispričano ovdje, baca svjetlo na to kako je Kremlj zaobilazio ponovljene bezbjednosne čistke i sankcije kako bi održao mrežu špijuna širom kontinenta — uključujući agente za koje Senin tvrdi da su stekli britansko državljanstvo.

I pokazuje kako Rusija zloupotrebljava međunarodne pravne sisteme da bi tražila one koje želi da „likvidira“.

Sastajemo se u neupadljivoj poslovnoj zgradi u jednoj „bezbjednoj“ evropskoj zemlji, čija lokacija mora ostati strogo čuvana tajna.

Uvijek oprezan, Senin je stigao dva sata prije nas i iz sjenke suprotne strane ulice osmotrio zgradu.

Elegantno obučen — „kao što smo morali biti u Lubjanki“ [ozloglašenoj zgradi u Moskvi u kojoj se nalazi FSB] — djeluje opušteno i željan je da ispriča svoju priču. Prije nego što počnemo, želi da razjasni jednu stvar:

„Nijesam donio tajne Zapadu u zamjenu za zaštitu“, kaže Senin, koji je 18 godina proveo u glavnoj ruskoj bezbjednosnoj službi.

„Ja sam oficir koji je pokušao da se bori protiv korupcije iznutra — i koga je sistem odlučio da uništi upravo zbog toga.

Otišao sam jer sam shvatio da sistem kojem sam služio ne radi u interesu države, već u interesu konkretnih pojedinaca na vlasti.“

Ta razlika — da li je prebjeg ili nije — mogla bi biti pitanje života i smrti. Sergej Skripal radio je za MI6 prije nego što je prije osam godina otrovan novičokom u Solzberiju. Jedva je preživio. Aleksandar Litvinjenko, koji je radio kao plaćeni konsultant za tu službu, nije imao tu sreću — ubijen je radioaktivnim polonijumom-210 u Londonu 2006. godine.

Na pitanje zašto bi mu FSB povjerovao, Senin kaže da će ovaj intervju to dokazati: nijedna zapadna služba, na kraju krajeva, ne bi pustila novinare blizu pravog prebega. Senin želi da Putin i njegov najuži krug pročitaju ovaj tekst i povuku nalog za „likvidaciju“ za koji vjeruje da je izdat na njegovo ime. Jednog dana, nada se, možda će mu čak vratiti stari posao.

Međutim, ako je ono što će nam ispričati tačno, malo je vjerovatno da će se to desiti dok je Putin još na vlasti.

Senin se FSB-u pridružio u svom rodnom regionu Kalmikiji, pokrajini na jugu Rusije, odmah nakon univerziteta 2001. godine, kada je imao 22 godine.

Izbor je dijelom bio njegov lični odgovor na niz stravičnih terorističkih napada koje su tada širom Rusije izvodili čečenski separatisti i islamistički militanti.

Ali FSB je predstavljao i dobru karijeru, sa visokim standardima.

„Morao si da se pojaviš u urednom odijelu i kravati, obrijan i bez peregara“, kaže on, koristeći rusku riječ za miris razgradnje alkohola. U postsovjetskoj Rusiji to je FSB izdvajalo kao grupu s ambicijom i samopoštovanjem.

Senin je dobro napredovao, brzo prešavši iz Kalmikije u veći i prestižniji regionalni odjel FSB-a u Rostovu na Donu.

Iako izbjegava detalje o svom usponu kroz službu, jasno je da se dokazao ispitujući osumnjičene za terorizam na Sjevernom Kavkazu nakon drugog čečenskog rata početkom 2000-ih. Putinove snage su u to vrijeme u regionu vodile često brutalnu protivpobunjeničku kampanju.

Drugi čečenski rat trajao je gotovo deceniju, uz procijenjeni gubitak više od 60.000 života.

Senin je za hrabrost dobio rusku Suvorovljevu medalju prije nego što mu je 2005. ponuđen posao u sjedištu FSB-a u Moskvi, gdje je kasnije ponovo odlikovan za službu na Sjevernom Kavkazu, ovog puta višim Ordenom za hrabrost, i to od samog Putina.

U prijestonici je služio u Upravi M FSB-a, veoma uticajnom odjeljenju zaduženom za borbu protiv korupcije u policiji i pravosudnom sistemu, prije nego što je prešao u Kontrolno odjeljenje, moćno unutrašnje upravljačko krilo FSB-a.

Prema Seninovim riječima, prelazak u Kontrolu bio je znak da se mladi oficir „priprema za rukovodeću poziciju“. Do sredine tridesetih godina, Senin je vjerovao da je na dobrom putu da postane general FSB-a.

A onda je, u jesen 2016. godine, na njegov sto stigla dojava.

Senin nerado govori o detaljima od koga je dobio informaciju ili kako, ali kaže da je saznao za sumnje u vezi s luksuznim stanom u Moskvi povezanim sa visokim policijskim funkcionerom.

Dojavu je potom proslijedio svojim bivšim kolegama iz Uprave M i više o tome nije razmišljao.

Drugi očigledno jesu — naknadni pretres stana otkrio je više od 120 miliona dolara (90 miliona funti) u američkim dolarima i drugim valutama, što je bila jedna od najvećih zapljena gotovine u modernoj ruskoj istoriji.

Vijest je odmah dospjela na naslovne strane, a svi veliki ruski listovi detaljno su izvještavali o slučaju.

Objavljeno je da je stan registrovan na sestru pukovnika Dmitrija Zaharčenka, zamjenika šefa uprave za ekonomsku bezbjednost i borbu protiv korupcije pri Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dodatni novac pronađen je u njegovom automobilu.

Zaharčenko, koji je uvijek negirao bilo kakvu krivicu tvrdeći da novac nije njegov, sada služi kaznu od 13 godina zatvora zbog primanja mita velikih razmjera i ometanja pravde.

Dok su mnogi uključeni u slučaj tapšali sebe po ramenu zbog tako ogromne zapljene novca, Senin je počeo da osjeća da nešto nije kako treba.

Viši oficiri ubrzo su počeli da ispituju odakle je stigla dojava o stanu. Nedugo zatim, Senin je razotkriven kao agent FSB-a u prvom od niza novinskih tekstova o slučaju, u kojima se tvrdilo da i sam ima sumnjive veze sa Zaharčenkom.

To je bio jasan znak, kaže Senin, da je naljutio nekoga veoma moćnog: samo bi neko veoma visoko pozicioniran, tvrdi on, smio da otkrije identitet oficira bezbjednosne službe.

U februaru 2017, dok je pritisak rastao, dobio je još jednu dojavu: njegove kolege spremale su se da ga uhapse u roku od nekoliko sati.

„Nijesam razumio šta sam pogriješio“, kaže, ali dodaje:

„Jedno sam shvatio: ako me uhapse, iz zatvora ni na koji način neću moći da dokažem svoju nevinost.“

Posumnjao je da će mu biti podmetnuta krivica kao kazna zbog toga što je slučajno naletio na nešto što uključuje moćne ljude.

Senin je iznutra vidio šta se dešava onima koje sistem odluči da uništi, pa je gotovo odmah odlučio da pobjegne.

U žurbi je spakovao torbu, ostavio suprugu i troje djece — dvije ćerke od deset i sedam godina i dvogodišnjeg sina — i istog dana krenuo na jug svojim automobilom.

Bez zaustavljanja je vozio gotovo 200 kilometara prema Kavkazu, nakon čega se oslanjao na mrežu kontakata koji su ga prebacivali prema granici s Gruzijom u različitim vozilima.

Granicu je na kraju prešao koristeći lažni pasoš na ime Timur Kudasov — aluziju na pukovnika Leopolda Kudasova, izmišljenog sovjetskog lika, šefa kontraobavještajne službe Bijele armije u seriji filmova o ruskom građanskom ratu emitovanih šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka.

Istog dana kada je ušao u Gruziju, njegove kolege pretresle su njegovu kuću, i tek tada je saznao za šta ga optužuju.

Tvrdilo se da su Senin i Zaharčenko bili dio neformalne grupe korumpiranih oficira FSB-a i policije iz Rostova na Donu koji su vodili ogromnu i razrađenu mrežu zaštite — kao i da su bili povezani rodbinskim vezama preko braka — što Senin negira.

Tužilaštvo je kasnije optužilo Senina da je pomogao Zaharčenku da dobije visoku funkciju u Ministarstvu unutrašnjih poslova i da je posredovao između njega i jednog od ljudi od kojih je navodno primao mito.

Godine 2023. Senin je u odsustvu osuđen na devet godina zatvora.

U trenutku kada je pobjegao, Senin je bio viši pukovnik sa najvišim nivoom bezbjednosne dozvole u Rusiji, sa pristupom informacijama od „posebnog značaja“ — stepenu čak iznad oznake „strogo povjerljivo“. Ta klasifikacija rezervisana je za dokumenta, uključujući detalje tajnih operacija u inostranstvu, čije bi objavljivanje moglo nanijeti štetu cijeloj Ruskoj Federaciji.

U Rusiji, kao i u mnogim drugim zemljama, ljudi sa takvom dozvolom ne mogu slobodno da napuste državu. Njegov iznenadni nestanak zato bi aktivirao uzbunu sve do Putinovog kabineta, izazivajući strah da je prebjegao.

Senin tvrdi da su takve sumnje bile neosnovane.

„Nijesam imao nikakvu pomoć stranih obavještajnih službi, nikakvu unaprijed isplaniranu rutu, niti išta osim torbe sa osnovnim ličnim stvarima“, kaže o svom bijegu.

„Zakoračio sam na put čovjeka koji živi van zakona. To je bila odluka nekoga ko je došao do jasnog zaključka: ostati je značilo zatvor, a poslije toga smrt“, insistira on.

Ono što se sa sigurnošću zna jeste da su ruske obavještajne službe ubrzo nakon njegovog nestanka aktivirale jednog od svojih najpoznatijih stranih špijuna kako bi ga pronašle, čime se Senin našao usred nekih od najvećih evropskih špijunskih slučajeva.

Austrijski policijski dokumenti koje je vidio The Telegraph pokazuju da je Egisto Ot, bivši policajac koji je radio u Saveznoj kancelariji Austrije za zaštitu ustava i borbu protiv terorizma, koristio svoje policijske i obavještajne kontakte u zemlji i inostranstvu tokom 2017. kako bi pokušao da uđe u trag Seninu nakon njegovog bijega iz Rusije, provjeravajući jahtu za koju su vjerovali da se na njoj krije u Hrvatskoj.

Ot, kojem je u Austriji u januaru počelo suđenje za špijunažu, optužen je da je radio za Jana Marsaleka, odbjeglog operativnog direktora njemačke tehnološke kompanije Wirecard, koji je 2023. razotkriven kao plodan ruski špijun.

Dok je vodio Wirecard, Jan Marsalek je istovremeno radio za Kremlj i upravljao operacijama nadzora nad neprijateljima ruske države.

Senin je bio samo jedna od više meta o kojima je Ot navodno prikupljao podatke po nalogu Marsaleka i Moskve. Među ostalima bili su German Gorbuncov, ruski bankar kojem je odobren azil u Velikoj Britaniji nakon što je 2012. godine ranjen iz automata u Kanari Vorfu, kao i Hristo Grozev, bugarski istraživački novinar koji je predvodio Bellingcatovo izvještavanje o trovanju Skripalja 2018. godine.

Činjenica da je Marsalek lovio i Senina povezuje ga i sa drugim povezanim slučajem: špijunskom mrežom kojom je Austrijanac upravljao iz jednog pansiona u Grejt Jarmutu u Norfolku.

U tom slučaju prošle godine osuđeno je šest Bugara u jednom od najvećih britanskih procesa za špijunažu. Marsalek je preko vođe grupe Orlina Ruseva zadavao slične zadatke kao i Otu, ponekad protiv istih meta.

Ot, čije bi suđenje trebalo da bude nastavljeno kasnije ovog mjeseca, negira da je radio za Rusiju, tvrdeći da su sve provjere koje je sprovodio bile po naređenju njegovih pretpostavljenih u Austriji.

Njegova advokatica Ana Mair rekla je sudu na početku procesa da je Ot zapravo djelovao po nalogu visokog oficira kojeg je kontaktirala savezničke obavještajna služba u pokušaju da vrbuje Senina.

Senin je trebalo da svjedoči protiv Ota, ali je u posljednjem trenutku odustao jer je Austrija rekla da mu može garantovati bezbjednost samo dok je u sudnici, što bi ga primoralo da otkrije gdje se nalazi, bez zaštite programa za svjedoke.

U vrijeme kada se sve to dešavalo, 2017. godine, Senin nikada nije čuo za Marsaleka ili Ota. Ali znao je da ga love i da vrijeme ističe.

„Pa sam iskoristio logiku FSB-a protiv njih“, kaže. „Vratio sam se u Rusiju.“

Povratak ne samo da bi zbunio njegove progonitelje, koji nikada ne bi pomislili da traže odbjeglog „izdajnika“ unutar same zemlje, već bi i dokazao njegovim prijateljima i nadređenima u FSB-u da „nijesam prebjeg u smislu koji ta riječ ima u Engleskoj — nijesam Skripalj, nijesam Oleg Gordijevski [dvostruki agent KGB-a koji je prebjegao MI6 1985], nijesam Litvinjenko“.

Iako je njegov povratak u Rusiju potvrđen kao dio krivičnog postupka protiv Ota, naredni dio Seninove priče teško je provjeriti. Tvrdi da je godinama živio pod lažnim identitetom u Moskvi dok je pokušavao da opere svoje ime.

Senin je The Telegraphu pokazao fotografiju za koju tvrdi da prikazuje njega neposredno nakon povratka — gotovo neprepoznatljivog, nalik pomalo gojaznom ljubitelju hevi metala, sa inače kratkom kosom puštenom preko ramena.

Druga prerušavanja, kaže, uključivala su invalidska kolica, zatim štake i namjerno šepanje. Kako bi održao pokriće, nije mogao da se vrati supruzi i djeci, koji su ostali u Moskvi nakon njegovog bijega iz zemlje.

Ipak, i dalje je imao prijatelje i podršku unutar Rusije i FSB-a, a neki od njih su znali da se vratio i pomagali mu da ostane u kontaktu s porodicom.

„Odlazio bih do škole u kojoj su djeca učila i posmatrao ih izdaleka. Bio sam prerušen, kao u filmovima — s kapuljačom i kačketom, da mi lice ne uhvate kamere“, kaže.

„Rukom pisana pisma slao sam preko tajnih mjesta za ostavljanje poruka i preko svojih ljudi. Djeca su takođe ostavljala svoje želje i crteže na unaprijed dogovorenim lokacijama — to su bili najdragocjeniji paketi koje sam dobijao.“

Ali na kraju je, kaže, shvatio da je njegov pokušaj da dokaže nevinost uzaludan.

Razmišljajući o slučaju Zaharčenka, Senin je zaključio da je bivši funkcioner Ministarstva unutrašnjih poslova bio samo čuvar profita ogromne korupcionaške šeme u koju su bili uključeni neki od najmoćnijih ljudi Putinove Rusije.

Sada vjeruje da je novac pronađen u moskovskom stanu trebalo da bude „predat naviše, samom vrhu države, na kraju svake godine“.

„Kada sam to shvatio, moja sudbina je bila zapečaćena. Nijesam kažnjen zbog onoga što sam znao — kažnjen sam zato što sam postupio na osnovu tog znanja bez traženja dozvole od onih koje je to pogađalo“, kaže.

I tako je, po drugi put, počeo da planira bijeg. Međutim, ruska invazija na Ukrajinu u februaru 2022. zakomplikovala je stvari.

Ruske vlasti pooštrile su kontrolu granica, a nepregledna stepska granica sa Kazahstanom — ogromna područja travnjaka i oranica — koju je ovog puta planirao da iskoristi, sada je bila pod nadzorom termalnih kamera.

Dok je planirao izlaz, stigla mu je još jedna ponuda: grijesi će mu biti oprošteni ako se vrati u FSB i ode da služi u ratu u Ukrajini.

Kaže da nikada nije imao namjeru da učestvuje u tom „glupom, neprofesionalnom“ sukobu, ali je zavlačio FSB dok je pokušavao da smisli način kako da prevari termalne kamere, koje su dizajnirane da upozore stražare na svakoga — ili bilo šta — što se kreće preko granice.

Rješenje za koje se odlučio bilo je jednostavno — i krajnje odvratno.

Rusija, kao i većina zemalja, ima stroga pravila za odlaganje onoga što farmeri nazivaju „uginulom stokom“ — životinja koje uginu na farmi zbog bolesti ili drugih razloga, umjesto da budu zaklane u klanici.

Ali poštovanje tih pravila je skupo i zahtjevno. Umjesto toga, mnogi farmeri uz granicu sa Kazahstanom koriste geografiju u svoju korist i često lešine „izvezu traktorom i jednostavno ih bace“ u ničiju zemlju između dvije države, kaže Senin.

Zato je, kako bi neprimijećeno izašao iz zemlje, odlučio da granicu pređe unutar tijela jedne takve mrtve krave. To mu je bila najbolja opcija.

Senin ne govori detaljno kako je iz Moskve stigao do granice sa Kazahstanom. Ali kaže da je operacija, koja je opet zavisila od mreže krijumčara i kontakata, organizovana puna dva mjeseca.

Tako je jednog hladnog septembarskog dana 2022. godine u Sibiru navukao gas-masku i gumeno odijelo kako bi se zaštitio od isparenja raspadajućeg mesa dok se pripremao da uđe u kravu za koju se nadao da će ga odvesti na sigurno.

Posljednji korak bio je da ga umotaju u aluminijumsku foliju kao dodatnu zaštitu od termalnih kamera.

Tajming je bio presudan. Jesen je značila da snijeg još nije stigao, ali je bilo dovoljno hladno da nema muva i crva, a doba dana — sumrak — značilo je da, iako svjetlost nestaje, još nije toliko kasno da bi farmeri viđeni na njivama izazivali sumnju.

Tako su lokalni krijumčari natovarili lešinu sa Seninom na traktor, prešli granicu i zatim je bacili u jarugu koja je služila kao „groblje“ za životinje.

„Trebao sam samo da budem prebačen preko kazahstanske granice“, kaže Senin za The Telegraph gotovo ravnodušnim tonom.

Ležao je unutar životinje sat vremena, čekajući da graničari koji možda nadziru područje izgube interesovanje.

Na pitanje kako se osjećao tokom tog iskušenja, Senin sliježe ramenima.

„Ja sam vojnik“, kaže bez mnogo emocija. „Gdje sam radio? Strah je emocija koju moraš kontrolisati. Procijenio sam rizik i znao sam da niko neće pucati na kravu.“

Kada se uvjerio da je bezbjedan, skinuo je sjajnu foliju i ispuzao iz krave.

Zatim se izvukao iz jaruge i uvukao u travu obližnjeg polja, prije nego što je puzeći prešao oko 300 metara preko grubog terena.

„Još uvijek mogu da osjetim miris zemlje kroz koju sam puzao“, kaže Senin.

Na kraju je ustao i krenuo prema unaprijed dogovorenom mjestu za preuzimanje, gdje ga je na motociklu čekao penzionisani oficir kazahstanskog KGB-a.

Iz Kazahstana, Senin je odletio u Crnu Goru.

Odmah po slijetanju u Podgoricu podnio je zahtjev za azil, tvrdeći da je politički progonjen u svojoj zemlji.

Međutim, odmah je uhapšen po Interpolovoj potjernici koju je izdala Rusija, pod optužbama za primanje mita i ilegalan prelazak državne granice.

Senin je zatim zadržan u pritvoru dok se čekala odluka o ruskom zahtjevu za izručenje.

Postojala je ipak jedna tračak svjetlosti u svemu tome. Ponovo se sastao sa porodicom, koja je 2021. pobjegla u Crnu Goru, u prostoriji za posjete zatvora. Bio je to prvi put da su zajedno otkako je prvi put napustio Moskvu.

„Nije baš idealno mjesto za susret. I nijesam želio da djeca gledaju kako me uvode u prostoriju i skidaju mi lisice“, kaže, ali porodica je ipak bila „srećna u tom trenutku“.

Nakon što je proveo pet mjeseci u zatvoru, u februaru 2023. godine, Crna Gora odbila je zahtjev Rusije za izručenje, zaključivši da je, kako je tvrdio, politički progonjen u domovini.

Pušten je na slobodu i dobio azil.

Senin je potom sa porodicom započeo novi život u balkanskoj državi, ali prijetnje njegovom životu nikada nijesu prestale.

Odnosi između Crne Gore i Rusije su složeni, a politički vjetrovi u toj zemlji često duvaju u Putinovu korist. Zaštita koju je Senin dobijao bila je krhka.

Do 2024. godine dobio je ne jedno, nego dva upozorenja evropskih bezbjednosnih službi da mu je život ugrožen; na automobilu njegove supruge pronađen je uređaj za praćenje povezan s ruskom vojskom, a podaci iz njegovog pasoša objavljeni su u lokalnim medijima.

Kasnije iste godine, pod rastućim pritiskom, Senin je ponovo spakovao torbu i ostavio porodicu iza sebe, bježeći iz Crne Gore u drugu evropsku zemlju čije ime Telegraf ne objavljuje radi njegove bezbjednosti.

Uslijedio je niz operacija za koje Senin vjeruje da ih je organizovao FSB kako bi ga istjerali iz skrovišta.

Prva se dogodila u novembru 2024, istog dana kada je u Austriji trebalo da bude održano sudsko ročište povezano sa Otom. Ruskim medijima počele su da kruže glasine da je Senin ubijen u mafijaškom obračunu u Crnoj Gori.

To je, kaže, bio jasan pokušaj FSB-a da ga zastraši i odvrati od svjedočenja protiv Ota. Takođe, tvrdi, cilj je bio da ga „isprovociraju da otkrije gdje se nalazi — da preko reakcije njemu bliskih ljudi ustanove njegovu lokaciju“.

Senin nije nasjeo, odlučivši da čak i porodica vjeruje da je mrtav.

Ipak, početkom ove godine odbio je da se pojavi na sudu u okviru procesa protiv Ota, strahujući za sopstvenu bezbjednost.

Otprilike u isto vrijeme kada su kružile glasine o njegovoj smrti, Interpol je dobio i drugi zahtjev za Seninovo hapšenje. Ovoga puta ne iz Rusije, već iz Monaka.

Senin vjeruje da je zahtjev inicirao ruski obavještajni agent u kneževini. Kao članica organizacije, Rusija ima pristup Interpolovim bazama podataka, što znači da bi FSB mogao da locira Senina ukoliko bi bio uhapšen.

Tajni dokumenti austrijskih službi, koje je vidio The Telegraph, navode:

„Ne može se u potpunosti isključiti mogućnost da i ovaj zahtjev [iz Monaka] služi za utvrđivanje trenutnog boravišta Dmitrija Senina u pitanjima od interesa za Rusku Federaciju.“

Početkom ove godine zviždač iz Interpola dostavio je BBC-ju hiljade dokumenata koji pokazuju razmjere u kojima Rusija navodno koristi međunarodnu policijsku organizaciju za progon kritičara u inostranstvu.

Potjernica koju je izdao Monako i dalje je na snazi. Ali Seninov advokat Vadim Drozdov pokušava da je poništi.

Sve te taktike, kaže Senin, tipične su metode koje ruske tajne službe koriste za lov na neprijatelje širom Evrope i ostatka svijeta.

Uprkos uzastopnim bezbjednosnim obračunima koje su zapadne zemlje sprovele nakon rata u Ukrajini, Moskva i dalje ima operativce širom svijeta. Senin tvrdi da su stvarne razmjere tajne mreže Kremlja mnogo veće nego što zapadne službe shvataju.

Tvrdi čak da neki ruski agenti u inostranstvu posjeduju i britansko državljanstvo.

„Ono što se koristi protiv mene klasična je višeslojna operacija. Prvo tehnički nadzor: GPS uređaji za praćenje, pretrage Interpolovih policijskih baza u Monaku preko agentskih mreža, objavljivanje mojih ličnih podataka u evropskim medijima“, kaže Senin.

„Rusija koristi Evropu kao operativni prostor“, dodaje. „Dok Evropa tek uči kako da odgovori na to.“

Senin sada živi skrivajući se dok vodi pravnu bitku i stalno se osvrće preko ramena zbog ruskih likvidatorskih timova za koje vjeruje da ga progone.

Ipak, i dalje vjeruje da će jednog dana, možda u narednoj deceniji, moći da se vrati u zemlju koju voli.

„Biće promjena“, kaže. „Putin nije vječan, otići će.“

Ali koju cijenu plaća čekajući te promjene?

Koliko još dugo može dolaziti na sastanke dva sata ranije, kao što je uradio za naš susret, i trzati se svaki put kada čuje ruski jezik? I koliko još može živjeti bez porodice?

Prošle su dvije godine otkako je posljednji put vidio suprugu i djecu u Crnoj Gori. Njegova najstarija ćerka ima skoro 20 godina. Sin mu se ubrzano približava tinejdžerskom dobu.

Oficiri FSB-a obično ne pokazuju emocije. Ali gotovo decenija provedena u bjekstvu ostavila je trag na Seninu.

„U mojoj porodici nije običaj da govorimo o tome šta osjećamo. Ali vidim i osjećam patnju zbog razdvojenosti“, kaže.

„To me je uvijek tjeralo do krajnjih granica mojih mogućnosti. Strah nije bio za moj život. Strah je bio: šta će biti sa mojom suprugom i djecom ako padnem u ruke FSB-a i moj život bude prekinut?

Ko će dalje voditi moju djecu kroz život? To je strah koji me pokreće.

Da bih zaštitio svoju porodicu, ići ću do kraja.“