Nekada davno, nejednakost u Evropi je uglavnom je bila horizontalna. Bogatija zapadna polovina je vozila BMW i ljetovala u inostranstvu, dok je siromašniji istok sam prespajao kućne aparate i čekao u redovima za hljeb. Ali tri decenije sustizanja rasta u nekadašnjim komunističkim zemljama stavile su tačku na viceve o rumunskim automobilima čija je najveća brzina bila "nizbrdo". Danas nejednakost u Evropi ima i vertikalnu dimenziju - onu koja se penje i spušta porodičnim stablima.
Mladi koji zbog vrtoglavih cijena nekretnina ne mogu da se isele iz slobodne sobe kod roditelja pitaju se hoće li ikada kao odrasli uživati u životnom stilu kakav pamte iz djetinjstva. Tridesetogodišnjaci koji rade plaćaju pozamašne poreze kako bi finansirali penzije starijih koji su se penzionisali u najboljim godinama. Troškovi povezani sa starenjem gutaju četvrtinu BDP-a Evropske unije, a taj iznos će se teško smanjiti dok Stari kontinent bude još više stario. Biti mlad Evropljanin znači osjećati se kao nevoljni učesnik u međugeneracijskoj obmani.
Ako evropska država blagostanja liči na piramidalnu šemu, njeni faraoni su "bejbi bumeri". Ta brojna generacija, rođena u dvije decenije poslije 1945, čiji pripadnici danas imaju otprilike između 60 i 80 godina (pozdrav mami i tati!) - voljela bi da u istoriji ostane upamćena kao prva u mnogo vjekova koja nije započela rat u kojem bi se jedan dio kontinenta okrenuo protiv drugog. Sociolozi će, sasvim sigurno, slaviti šezdesete, kada su bumeri nastojali da šovinizam zamijene rokenrolom. Ekonomisti će im, međutim, suditi manje blagonaklono.
Bumeri su sami sebi dodijelili izdašne penzije, oslanjajući se na demografske trendove koji su u međuvremenu iščezli. Troškovi su Evropu učinili tromom. Današnji bake i djedovi su naslijedili kontinent koji se obnavljao poslije rata; iza sebe će ostaviti kontinent kojem je potrebna obnova poslije štete u čijem su nanošenju i sami učestvovali.
Najupadljiviji plijen u toj međugeneracijskoj pljački su kuće, koje su bumeri kupovali za sitne pare, a koje danas vrijede milione. Tačno je, činili su to zadužujući se po vrtoglavo visokim kamatnim stopama - ali su potom profitirali kada su cijene nekretnina nastavile da rastu i nakon što su hipoteke bile otplaćene. Čak i kada se uračuna inflacija, stanovanje u Evropi je poskupjelo za četvrtinu za samo jednu deceniju, dok su i kirije rasle brže od prihoda. Rezultat toga nije samo to što se bumeri osjećaju kao finansijski geniji, iako su zapravo samo imali sreće, već i to što su mladi praktično isključeni iz mogućnosti da postanu vlasnici doma.
Udio Evropljana koji duboko u srednjem dobu žive u roditeljskom domu - ne sasvim dobrovoljno, pretpostavlja se, ma koliko mamina kuhinja bila dobra - s vremenom je postojano rastao. Među rođenima osamdesetih, gotovo četvrtina je i dalje živjela kod kuće sa 30 godina, što je za polovinu više nego među onima rođenim dvije decenije ranije. Vlasništvo nad domom nekada je bilo put ka finansijskoj nezavisnosti. Danas se nasljedstvo čini kao sigurniji put - ako ikada dođe.
Evropa nipošto nije jedino mjesto u kojem stariji ljudi žive u skupim domovima. Ali njena država blagostanja, koja građane prati od kolijevke do groba, prebacila je veći dio troška starenja na mlade. U većini drugih bogatih mjesta, uključujući Ameriku, Japan i Južnu Koreju, stariji od 65 godina najveći dio prihoda ostvaruju tako što pomalo rade i koriste privatne penzije koje su finansirali tokom karijere. Evropljani rano napuštaju posao, dugo žive i očekuju da država - odnosno sadašnji poreski obveznici - plati račun za njihove penzione planove.
U Americi su bilioni dolara sklonjeni u privatne penzione fondove obezbijedili novac za fondove rizičnog kapitala i privatnog kapitala, što je, zauzvrat, omogućilo američkim kompanijama da izrastu u gigante. U većini evropskih zemalja današnje penzije plaćaju današnji radnici, uz očekivanje da će sjutrašnji, još nerođeni radnici preuzeti štafetu i finansirati sopstvene roditelje kada ostare. Dio toga finansira se državnim deficitima, koje će i oni koji još nijesu rođeni jednog dana morati da otplaćuju. To znači manje kapitala za evropske kompanije, što je jedan od razloga zašto ih je tako malo velikih u oblastima poput tehnologije. Umjesto toga, postoji ogroman nepokriveni trošak koji pritiska javne finansije.
Ništa od toga nije bilo važno dok su rasli i privreda i stanovništvo, kako se poslijeratne bebe sjećaju iz svoje mladosti. Ali broj stanovnika Evrope sada dostiže vrhunac - dobrim dijelom i zahvaljujući bumerima, koji su započeli trend rađanja manje djece. U zapadnoj Evropi je 1960. više od pet radnika izdržavalo svakog penzionera. Danas na svakog penzionera dolazi svega 2,5 radnika.
Posljedica je to da današnji mladi znaju da će, barem djelimično, morati sami da se pobrinu za svoju penziju, kao što to čine Amerikanci, i to povrh toga što već izdvajaju novac za isplate svojim roditeljima. Jedina druga lako dostupna mogućnost da se poboljša odnos radnika i penzionera jeste uvoz velikog broja migranata. Ali pokušaji da se to učini pomogli su da se evropska politika zatrova jačanjem radikalnih stranaka populističke desnice.
Nema kontinenta za mlade ljude
Niko bumerima neće zamjeriti što im se životni vijek produžio. (Ovdje opet ide jedan pomalo nelagodan pozdrav roditeljima vašeg kolumniste.) Ali starije društvo je društvo koje služi neposrednoj sadašnjosti, a ne budućnosti. Medijalna starost birača na posljednjim predsjedničkim izborima u Francuskoj bila je 52 godine, između ostalog i zato što su stariji skloniji od mladih da se dogegaju do birališta. To je manje od jedne decenije od stvarne dobi za odlazak u penziju.
Ne iznenađuje zato što su političari prioritete starijih prihvatili kao svoje. Kada su budžeti ograničeni, novac se uvijek može naći za zaštitu penzija i domova za stare; mnogo je lakše umjesto toga progurati rezove u obrazovanju i inovacijama. "O budućnosti demokratije sve više odlučuju birači koji je sami nemaju", žali se Maksim Sbaihi, ekonomista u francuskom demografskom institutu Club Landoy.
Stvari su se možda mogle promijeniti poslije kovida-19, kada su mladi godinama trpjeli ograničenja društvenog života uglavnom da bi zaštitili stare. Avaj, ta usluga još nije uzvraćena - premda Evropa danas ima i komesara za "međugeneracijsku pravednost". Rejmon Aron, francuski mislilac, jednom je upozorio da je društvo koje stari ono koje će "progoniti duh odustajanja". To umorno raspoloženje današnjim Evropljanima djeluje i te kako stvarno dok se, korak po korak, vuku pored još jednog vrtića pretvorenog u starački dom.
Priredila: A.Š.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
