Kada biste mene, Britanca koji odgaja dijete u Holandiji, pitali da sažmem suštinsku razliku između zemlje s visokim prihodima koju je UNICEF upravo rangirao kao prvu po dobrobiti djece i one koju je smjestio na 24. mjesto od 37, rekao bih vam ovo: britanski roditelji provjeravaju izvještaje Ofsteda (britanska državna inspekcijska služba za obrazovanje i brigu o djeci). Ovdje, u Holandiji, mi provjeravamo ima li vaški.
Poslije svakog školskog raspusta možete me naći sa još jednim volonterom - regrutovanim iz redova WhatsApp grupe koju koordiniram u okviru svoje ne naročito zahtjevne uloge veze između roditelja i nastavnika za odjeljenje od 15 učenika u gradskoj školi moje ćerke u Amsterdamu - kako češljamo kosu šestogodišnjaka i sedmogodišnjaka gustim češljem, sa dezinfekcionim sprejom i rukavicama za jednokratnu upotrebu.
To kolektivno pretresanje kose odvija se tokom prvog časa u danu, a djeca se tome povinuju sa zapanjujućom mirnoćom. Najviše se pojave jedan ili dva slučaja vaški. Obično ih nema. Niko od majki ili očeva nije zvao školu da preispita higijenski protokol. Niko nije sugerisao da bi bilo primjerenije da se time bavi stručnjak. Mi smo roditelji. I obavimo posao.
Uporedite to sa iskustvom moje prijateljice, čija ćerka pohađa privatnu školu u veoma poželjnom dijelu sjevernog Londona. Rekla mi je, na moje iznenađenje, da se organizovano provjeravanje kose u Britaniji “ne radi” - očigledno je postepeno ukinuto, jer se smatra, zavisno od toga koga pitate, neefikasnim, reliktom sedamdesetih godina i zadiranjem u tjelesni integritet djece. Škola je, kaže ona, “u stalnom začaranom krugu zaraze”. Kad god neki roditelj podigne uzbunu, roditeljima cijele generacije šalje se pismo u kojem se ozbiljnim tonom potvrđuje “slučaj vaški” i daju savjeti o najboljim postupcima. Moja prijateljica kaže da je ove školske godine dobila više od deset takvih pisama. Tvrdi da možda razvija PTSP.
Od 2024. na snazi je nacionalna zabrana mobilnih telefona u školama. Bez izuzetaka, bez pregovaranja. Tri četvrtine srednjih škola prijavljuju bolju koncentraciju od uvođenja zabrane. Dvije trećine kažu da se poboljšala društvena klima. Kada niko nema telefon, niko nema bolji telefon.
U Amsterdamu živim gotovo dvije decenije, i upravo mi je to - a ne neprestano voženje bicikla, niti činjenica da mi dnevna soba gleda na kanal - postalo najprepoznatljiviji simbol života ovdje. U školi mog djeteta jedni drugima, kolektivno i besplatno, provjeravamo djecu na vaške. U školi ćerke moje prijateljice, gdje školarina iznosi 19.000 funti godišnje, pošalju vam službeno pismo. Holanđani, ispostavlja se, imaju dar da neglamurozni posao odgajanja djece rasporede ravnomjerno i bez prigovora. Ponekad čak i sa vedrinom.
Istraživanje koje sam pomenuo najnoviji je izvještaj UNICEF-a “Innocenti Report Card”, koji dobrobit djece rangira prema tri kriterijuma: mentalnom zdravlju, fizičkom zdravlju, te akademskim i socijalnim vještinama. Ovog mjeseca Holandija je ponovo zauzela prvo mjesto, što je u britanskoj štampi - i na internetu - izazvalo sada već poznatu mješavinu divljenja i samokritike.
Pošto sam veći dio posljednje decenije iznutra posmatrao holandski porodični život, blago bih sugerisao da naslovi i brzopleti komentari uglavnom promašuju suštinu. Holandija ne stvara srećnu djecu zato što su holandski roditelji prosvjećeniji. Stvara srećnu djecu zato što je sistem izgrađen tako da nijedan pojedinačni roditelj ne mora to da bude.
Sve počinje onim što holandski školski sistem nema. Ne postoje upisna područja za škole. U slučaju prevelikog broja prijava, mjesta u srednjim školama dodjeljuju se lutrijom. Školovanje uz plaćanje je veoma rijetka pojava, rezervisana za vrlo specifična filozofska uvjerenja ili obrazovne potrebe, a čak i tada najveći dio troškova biće subvencionisan. Holandska kraljevska porodica šalje djecu u državne škole - činjenica koja je ovdje toliko neupadljiva da se rijetko i pominje. Kada sam jednom holandskom prijatelju rekao da neki britanski roditelji plaćaju više od 20.000 funti godišnje školarine ili se sele kako bi obezbijedili odgovarajuće mjesto u državnoj školi, pogledao me je onom učtivom prazninom koja je kod Holanđana rezervisana za stvari za koje ne mogu sasvim da povjeruju da su stvarne.
Svakog dana u kutiji za užinu moje ćerke - kao i kod svakog drugog učenika u njenoj školi - nalaze se voda iz česme, dvije voćke i sendvič. Voćni sok, jogurt, čokolada, čips? Nee, dank u wel - ne, hvala. Cilj je da se djeci usade zdrave navike i suzbije gojaznost u djetinjstvu, ali nastavnici će vam reći da se poboljšalo i ponašanje. Od 2024. na snazi je nacionalna zabrana mobilnih telefona u školama. Bez izuzetaka, bez pregovaranja. Tri četvrtine srednjih škola prijavljuju bolju koncentraciju od uvođenja zabrane. Dvije trećine kažu da se poboljšala društvena klima. Kada niko nema telefon, niko nema bolji telefon.
U zavisnosti od udaljenosti od škole, holandska djeca obično počinju samostalno da putuju do škole već oko šeste godine - prije toga stižu teretnim biciklom ili smještena na zadnjem nosaču roditeljskog bicikla. Do desete godine većina polaže formalni saobraćajni ispit, verkeersexamen, državno priznatu potvrdu samostalnosti koja se obavlja na gradskoj ruti u stvarnom saobraćaju. Uporedite to sa Britanijom, gdje je vožnja djece u školu postala jedan od glavnih rituala anksioznog roditeljstva - i gdje je, uzgred, razlika između toga kako izgleda dobro djetinjstvo na vrhu i na dnu ljestvice prihoda znatno šira nego ovdje. UNICEF-ov izvještaj tu vezu jasno pokazuje: zemlje u kojima su djeca najsrećnija nisu one u kojima se pojedinačni roditelji najviše trude, već one u kojima je razlika između djeteta koje ima najbolju podršku i onoga koje ima najgoru - najmanja.
Egalitarna logika proteže se i na upis na univerzitete, koji je uglavnom automatski. Nema intervjua, a motivaciona pisma nijesu uobičajena: mjesta se nude svakome ko ispunjava osnovne uslove. Ne postoji holandski Oksford, niti holandski Harvard. Ova čuveno ravna zemlja ne organizuje cio svoj sistem visokog obrazovanja oko pozlaćenih vrhova i sanjivih tornjeva.
Sve je to dio onoga što Holanđani zovu doe maar gewoon, dan doe je al gek genoeg - doslovno: “samo se ponašaj normalno, to je već dovoljno ludo”. Većina Holanđana, kada ih pitate da definišu svoj nacionalni karakter, posegnuće za tom frazom. Holandska nezvanična lista prekršaja sadrži hvalisanje, pretjerano trošenje i slična nedolična ispoljavanja emocionalnog deficita. Drugim riječima, riječ je o sveobuhvatnoj kulturnoj zabrani svega što Amandu Hjuz - veličanstveno groznu antijunakinju BBC-jeve serije Motherland i njenog spin-offa Amandaland - čini tako neodoljivom za gledanje. Amanda ovdje ne bi mogla da postoji. Ne zato što Holanđankama nedostaje taštine, već zato što društvena odskočna daska za njene bujne neuroze jednostavno nikada nije izgrađena.
Dječje zabave su još jedan primjer. Po britanskim standardima, one su prkosno nenametljive - gomila djece u metežu, malo vafli, možda penjalica, a u krajnjem slučaju igraonica. Za sinterklas, nacionalnu tradiciju darivanja, uobičajeno je da se unaprijed dogovori gornja granica potrošnje; važno je kreativno upakovan poklon i duhovita pjesma, a ne novčana vrijednost onoga što je unutra.
Kada su me - isključivo zbog frizure koja je izgleda djelovala zabavno - regrutovali u “odbor za zabave” u našoj velikoj stambenoj zgradi i kada sam predložio, sasvim razumno, kako sam mislio, da angažujemo ketering za zajedničko druženje povodom kraja ljeta, umjesto da cio petak provedemo sjeckajući voćnu salatu u Mirjaminoj kuhinji, doslovno su me nadglasali povicima. “burgerlijk”, promrmljao je neko - odnosno buržujski, u specifično holandskom, pežorativnom značenju: dosadno, razmetljivo i uskogrudo srednjeklasno. Ućutao sam i marljivo sjeckao voće - i to radim već godinama.
Za Božić, kada su moji roditelji ljubazno ponudili da finansiraju porodično putovanje u Diznilend u Parizu - pogubno potrošačko, politički neprihvatljivo i izuzetno zabavno - prva pomisao mi je bila: niko u školi ne smije da sazna za ovo. Zaraza me je, izgleda, potpuno obuzela.
Ispostavlja se da ću u ponedjeljak voditi grupu drugova iz razreda moje ćerke po Eftelingu, neobičnom holandskom tematskom parku za koji se priča da je bio jedan od izvora inspiracije Volta Diznija za njegovo carstvo bajki. Svih oko 270 učenika, cijela škola, idu zajedno flotom autobusa. Izlet je pokriven godišnjim roditeljskim doprinosom od 72 eura, koji nije obavezan, a iz kojeg se finansiraju svi izleti tokom godine. Nema sponzorisane šetnje. Nema portala za plaćanje koji se zatvara u ponoć i ne učitava se na telefonu. Samo dan za sve, da zajedno uživaju. Moja ćerka mu se veoma raduje. A radujem se, što je tiše moguće, i ja.
Prevod: N. B.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
