Rusija pred političkom raskrsnicom

Ruski režim nije pred neposrednim slomom, ali rat u Ukrajini sve više produbljuje sukob između politike eskalacije koju vodi Kremlj i sve izraženijeg zahtjeva dijela elita za realističnijim ciljevima, efikasnijim upravljanjem i ograničavanjem štete. Analitičarka Tatjana Stanovaja objašnjava zašto taj raskorak može postati ozbiljan izazov za sistem, ali ne mora donijeti ni mir ni demokratizaciju.

Rat Rusije protiv Ukrajine ulazi u novu fazu. To ne znači da će se situacija promijeniti preko noći, ali raste vjerovatnoća eskalacije i širenja sukoba, kaže Stanovaja, viša saradnica Centra Karnegi za Rusiju i Evroaziju.

Najznačajnija novost je promjena položaja ruskog predsjednika Vladimira Putina na unutrašnjoj političkoj sceni. Pokazalo se da su bila neutemeljena očekivanja da će Putin, suočen sa sve većim problemima, biti spreman na ustupke.

“Umjesto toga, situacija sve više podsjeća na zaglavljeni zavrtanj: primjena veće sile neće pokrenuti mehanizam, već će samo povećati opterećenje konstrukcije oko njega. Drugim riječima, unutrašnji pritisci neće promijeniti Putinov stav, već samo povećavaju mogućnost da se pukotine pojave u čitavom sistemu”, navodi Stanovaja.

Prema njenom mišljenju, jedna od pukotina koja se nedavno pojavila - “vjerovatno najdublja u posljednjih mnogo godina” - ogleda se u intervjuu milijardera Andreja Meljničenka za “Ekonomist” i njegovom autorskom tekstu objavljenom u tom listu.

Prvi put od hapšenja naftnog magnata Mihaila Hodorkovskog 2003. godine, jedan predstavnik ruskog biznisa je javno izložio političku viziju budućnosti Rusije - viziju bez rata, neprijateljstva prema Zapadu i autoritarizma. Meljničenko je to učinio na način koji je za režim bio najopasniji: uz Putinovo odobrenje, ističe analitičarka Karnegija.

Po svemu sudeći, uspio je da se pred Kremljom predstavi ne kao protivnik sistema, već kao neko ko može pomoći u ostvarivanju njegovih ciljeva. Stanovaja navodi da je ruski predsjednik unaprijed bio obaviješten o tekstovima u “Ekonomistu”, ali da je, kako izgleda, potcijenio njihov značaj.

Ona piše da sadašnja situacija, u izvjesnom smislu, podsjeća na period koji je prethodio pobuni Jevgenija Prigožina 2023. godine. Vođa plaćeničke grupe Vagner bio je dobro poznat Putinu i djelovao je u interesu predsjednika. Ipak, Putin je uporno ignorisao rastuće nezadovoljstvo u redovima Vagnera - sve dok ono nije preraslo u pobunu.

“Čini se da je Putin, zbog svog omalovažavajućeg stava prema krupnom biznisu, povjerovao da su Meljničenkove aktivnosti od sporednog značaja i uglavnom nevažne za tekuće geopolitičko nadmetanje Rusije sa Zapadom. Međutim, Meljničenkov intervju za Ekonomist i tekst koji je objavio u tom listu - kao i drugi događaji ove godine - simptom su tektonskih promjena unutar Rusije: elite počinju da shvataju da mačka više ne lovi miševe”, ističe Stanovaja.

Ona smatra da za rusku vladajuću klasu glavni problem nije to što rat u Ukrajini traje već četiri i po godine, već nesrazmjera između ljudske i ekonomske cijene borbi i ciljeva Kremlja. Među elitama je teško pronaći nekoga ko vjeruje da je moguće Ukrajinu pretvoriti u “prijateljsku” zemlju - ili da je takav ishod uopšte potreban.

Donedavno se raspravljalo o tome kako prisvojiti ratni plijen, poput zauzetih teritorija, nametanja neutralnosti Kijevu ili ograničavanja brojnosti ukrajinske vojske. Sada se pažnja preusmjerava na to kako umanjiti ogromnu štetu koja nastaje u pokušaju da se ostvari makar privid pobjede, navodi Stanovaja.

Ako su elite ranije bile uvjerene da Ukrajina ne može poraziti Rusiju i da će zemlja, makar po inerciji, još dugo moći da nastavi rat, sada ih sve više zabrinjava nesposobnost sistema da se izbori sa problemima koji se gomilaju. Suštinski problem je osjećaj da je rusko rukovodstvo izgubilo dodir sa stvarnošću i da je Putinova opsjednutost pokoravanjem Ukrajine znatno otežala efikasno upravljanje zemljom, ističe se u analizi.

“Tu dinamiku sve jasnije uočavaju ruske birokrate, bezbjednosne strukture - koje u njoj vide odriješene ruke da djeluju nekažnjeno - kao i poslovna zajednica. Putinova slijepa vjera u patriotizam elita i strpljenje ruskog naroda navela ga je da upravlja zemljom kao da je ona u potpunosti mobilisana za rat. Međutim, državne institucije i dalje funkcionišu po mirnodopskom režimu, dok establišment još nije u potpunosti zastrašen i pokoren”, kaže analitičarka.

Zbog toga se, kako ističe, u današnjoj Rusiji razvijaju dva suprotstavljena trenda koja bi na kraju mogla da rastrgnu režim. Prvi proizlazi iz Putinove vizije rata, u kojoj eskalacija rađa novu eskalaciju, bezbjednosne strukture šire svoja ovlašćenja, vlada se prilagođava ratnim potrebama, a sve oskudniji resursi u sve većoj mjeri usmjeravaju se na ratne napore.

Suštinski problem je osjećaj da je rusko rukovodstvo izgubilo dodir sa stvarnošću i da je Putinova opsjednutost pokoravanjem Ukrajine znatno otežala efikasno upravljanje državom

Takav pristup podrazumijeva da će režim po pravilu posezati za radikalizacijom, postavljati sve oštrije zahtjeve i biti spreman da proširi geografski obim sukoba, ocjenjuje Stanovaja.

Drugi trend je sve izraženiji zahtjev za promjenama: za realističnijom procjenom geopolitičkih mogućnosti Rusije, odgovornijim donošenjem odluka u zemlji i ostvarivijim ratnim ciljevima. Stanovaja kaže da je teško predvidjeti kako će se taj zahtjev razvijati, ali da postoje pokazatelji da ga dijele čak i pojedini akteri naklonjeni Kremlju.

“Upravo zato je takvo raspoloženje opasno za režim jer nije ni antiratno ni usmjereno protiv Putina”.

Bez snažnog podsticaja za početak suštinskih mirovnih pregovora, ta dva trenda biće sve više suprotstavljena. Oba trenda dodatno će jačati ukoliko se nastavi postojeće stanje - rat iscrpljivanja bez opipljivog napretka, nove zapadne sankcije, nedostatak novca za razvoj i sve veće zadiranje apsurdnih državnih inicijativa u svakodnevni život, smatra analitičarka.

Ništa od toga neće povećati izglede za prekid vatre u Ukrajini. Naprotiv, bez unutrašnjih političkih promjena u Rusiji - koje za sada djeluju kao daleka mogućnost - borbe će, ocjenjuje Stanovaja, trajati godinama, dok su mirovni pregovori osuđeni na neuspjeh.

Iako će vjerovatno biti pokušaja da se unutar Rusije pokrenu promjene, postoji opasnost da oni budu ugušeni novim talasima represije i daljim zaoštravanjem režima. Mnogo toga će zavisiti od Zapada, jer režimski jastrebovi koriste prijetnju “neprijateljskog Zapada” kao argument u prilog eskalaciji.

Za sada režimu ne prijeti neposredan slom, on se tek približava političkoj raskrsnici, zaključuje Stanovaja. Ostaje pitanje hoće li krenuti putem eskalacije i radikalizacije ili putem unutrašnjeg preustrojstva, ka političkom poretku poslije Putina.