Plaža Lanžeron u Odesi ponovo je puna ovog ljeta. Na 30 stepeni, ljudi su zbijeni na ležaljkama i peškirima. Djeca se brčkaju u vodi, a oni malo stariji izvode salta skačući s molova. Glasna muzika dopire iz barova na plaži.
Tri vojnika sjede u hladu na štandu sa sladoledom. Njihov pikap je parkiran samo nekoliko metara dalje. U njegovom tovarnom prostoru je mobilni sistem protivvazdušne odbrane. Rusija bi u svakom trenutku mogla da napadne taj lučki grad dronovima ili krstarećim raketama.
Uzbuna – ali većina ostaje na plaži
Šesnaestogodišnja Alina stoji na kraju pristaništa. Prodaje sušenu ribu – to je u Ukrajini popularna grickalica uz pivo. Ali posao joj u posljednje vrijeme i ne ide baš najbolje. „Bilo je zaista teško ove sedmice zbog stalnih napada“, kaže. Više puta je morala da ostavlja robu i da bježi u sklonište. Srećom, najbliže sklonište od vazdušnih napada nije daleko. „Idite samo pravo, zatim skrenete desno i popnite se uz stepenice. Tamo je sklonište.“
Ubrzo nakon toga, sirene su se zaista oglasile. To je uzbuna za vazdušnu opasnost. Pa ipak, gotovo niko ne reaguje. Većina ljudi ostaje na plaži, čak i djeca nastavljaju da se igraju u vodi. Alarmi su česti i postali su dio svakodnevnog života.
Srećom, ovog puta se ništa ne dešava. Ima dana kada se sirena u Odesi oglasi više od deset puta. Ruske mete su često u gradskoj luci, a ona je udaljena samo kilometar od plaže.
„Djeca treba da se opuste“
Serhij je došao na plažu s porodicom, prvi put poslije šest godina. On je iz Nikopolja, grada koji je bliže ratnim područjima. „Strašno je kod nas u Nikopolju“, kaže. „Svaki dan ima dronova i artiljerijskog granatiranja. Čini se da je ovdje malo mirnije.“ Ovo je prvi dan porodice u Odesi. „Djeca treba da se opuste“, kaže Serhij.
Na maloj tezgi sa suvenirima, Viola prodaje turistima ogrlice, magnete za frižidere i obavezne kapetanske kape. Ljudi u Odesi, kaže, naučili su da žive sa stalnom prijetnjom. „I mi smo od krvi i mesa. Naravno da se plašimo.“ Ali vremenom se, kaže, čovjek donekle navikne.
„Psiha nauči da se prilagodi“
„Psiha nauči da se prilagodi“, kaže Viola. „Tek od juče smo nastavili da prodajemo, uprkos jakom granatiranju. Bilo je žestokih napada – koristili su i rakete i Šahede.“ Pa ipak, ljudi se i dalje zaustavljaju kod tezge. „Baš kao i mi, i oni ostaju ovdje. Nepokolebljivo. Pitali smo neke od njih odakle su, kažu: ’Iz Kijeva’. ’Pa, onda smo saputnici u nevolji’, rekli smo im.“
Koliko god to kontradiktorno zvučalo, Odesa je zadržala dašak bezbrižnosti uprkos ratu. Kada vrućina uveče malo umine, pune se kafići i barovi u starom gradu.
Ljudi šetaju pored veličanstvene Opere, duž Primorskog bulevara i dolje do Potemkinovih stepenica. Odatle se pogled proteže preko Crnog mora do luke – koja je česta meta ruskih napada. U Odesi su radost života i prijetnja često udaljeni samo nekoliko stotina metara.
Ne treba potcjenjivati opasnost
Dmitro Barinov, predsjednik Udruženja lučkih radnika Ukrajine, voli svoj grad upravo iz tog razloga. Divi se ljudima ovdje, jer su zadržali optimizam i otpornost, uprkos ratu. Upozorava, međutim, da ne treba potcjenjivati situaciju.
Za mnoge turiste koji dolaze iz Harkova ili drugih istočnih djelova zemlje, Odesa je jedina opcija. Grad je relativno lako dostupan, što omogućava djeci da budu na moru – „da uživaju u suncu i odu na plažu“, kaže predsjednik Udruženja lučkih radnika. „Nažalost, oni često ignorišu situaciju. Imamo mnogo strašnih primjera ovdje, gdje su ljudi ranjeni ili poginuli u napadima. To ne bi trebalo da se dešava.“
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
