Rusija pojačava kampanju sabotaža u članicama NATO-a, nastojeći da oslabi evropsku podršku Ukrajini, dok Evropa još traži način da odgovori na takve napade, piše Stiven Erlanger, glavni diplomatski dopisnik “Njujork tajmsa” za Evropu.
Evropski zvaničnici kažu da ne očekuju da će Rusija pokrenuti invaziju velikih razmjera na neku od država NATO-a, što pokazuje da je tradicionalna politika odvraćanja dala rezultate. Međutim, evropske zemlje još traže način da se suprotstave sve intenzivnijim ruskim napadima. Najviše strahuju da bi neki od tih napada, slučajno ili namjerno, mogao da odnese veliki broj ljudskih života.
Moskva “pokušava da slomi volju za pružanje podrške Ukrajini i, u širem smislu, da promijeni bezbjednosnu arhitekturu Evrope”, kazao je Dejvid Katler, bivši obavještajni zvaničnik NATO-a, koji sada radi u Centru za analizu evropske politike u Vašingtonu. Prema njegovim riječima, Rusi koriste metode za koje je teško utvrditi ko stoji iza njih, a za koje vjeruju da su dovoljno ozbiljne da proizvedu efekat, ali ne toliko da izazovu širi rat.
Među evropskim zvaničnicima, kako navodi Erlanger, vodi se interna rasprava o tome treba li uzvratiti Rusiji i na koji način prenijeti sukob na njenu teritoriju.
Kamij Gran, bivši visoki zvaničnik NATO-a, smatra da je najvažnije sačuvati prisebnost i ne upasti u rusku zamku pretjeranom reakcijom, ali istovremeno ne zanemariti ozbiljnost situacije. Ruska kampanja predstavlja nastavak već poznatog obrasca djelovanja, rekao je, ali su značajni porast broja incidenata, promjene u njihovoj prirodi i opasnost koju nose.
Evropa nastoji da ojača odvraćanje od hibridnog ratovanja, odnosno agresivnih aktivnosti koje ne prerastaju u direktan vojni sukob, djelujući na tri nivoa. Prvi je javno ukazivanje na ruske napade i direktno pripisivanje odgovornosti Kremlju. Drugi podrazumijeva podizanje svijesti građana o prijetnjama i jačanje zaštite potencijalnih meta. Treći se odnosi na nametanje posljedica Moskvi, otvorenim ili prikrivenim mjerama, uz jasnu poruku ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu.
“Svaki napad bi trebalo jasno povezati s konkretnom mjerom odgovora”, rekao je Linas Kojala iz Centra za geopolitičke i bezbjednosne studije u Litvaniji.
Da bi takav pristup funkcionisao, dodao je, vlade bi morale unaprijed da obezbijede finansijska sredstva i zakonska ovlašćenja, kako se odgovor ne bi odlagao zbog novih političkih rasprava poslije svakog incidenta.
Erlanger piše da takav pristup, međutim, podrazumijeva zajednički evropski dogovor o odgovorima na nepredvidive napade koji bi mogli brzo da dovedu do rata. Riječ je o odlukama koje su države tradicionalno zadržavale u sopstvenoj nadležnosti.
Katler je kazao da postizanje takvog konsenzusa “može biti prilično veliki izazov”.
Putinova strategija
Među novijim incidentima za koje je odgovornost direktno pripisana Rusiji ili se sumnja da ih je naredila Moskva jesu napadi na željezničku infrastrukturu u Poljskoj, ispaljivanje signalnih raketa s ruske fregate prema danskom helikopteru, sabotaže u fabrikama, upadi ruskih izviđačkih dronova i zavjere za ubistva rukovodilaca evropskih kompanija za proizvodnju oružja.
Iako je mnoge od tih incidenata teško nedvosmisleno povezati s Rusijom, njemačke vlasti su Moskvi direktno pripisale odgovornost za pokušaj napada na aerodromu Lajpcig-Hale, na istoku Njemačke. Kako ističe Erlanger, taj pokušaj je označio promjenu i u spremnosti Rusije da preuzima rizike i u odlučnosti Njemačke da javno optuži Moskvu.
Klaudija Major, ekspertkinja za odbranu iz Njemačkog Maršalovog fonda, smatra da Putin “ne želi samo da pokaže da podrška Ukrajini ima svoju cijenu, već i da potkopa povjerenje građana u sposobnost demokratske države da ih zaštiti”. Cilj Rusije u Ukrajini nije samo osvajanje teritorije, dodala je, već i nastojanje da pokaže da Zapad nije jedinstven i da se može podrivati iznutra.
Ruski predsjednik u posljednje vrijeme sve otvorenije upozorava članice NATO-a koje podržavaju Ukrajinu da i same mogu postati mete napada. Evropski zvaničnici ukazuju i na sumnje da Rusija pokušava da utiče na važne izbore u Francuskoj, Italiji, Poljskoj i Španiji, gdje krajnje desničarske i proruske stranke predstavljaju ozbiljan izazov svojim političkim protivnicima.
NE PROPUSTITE
Izazivanje straha kod protivnika odavno je sastavni dio ruske strategije, smatra Hana Note, ekspertkinja za Rusiju, koja je nedavno objavila knjigu o Putinovim nastojanjima da porazi Zapad, pod naslovom “Nadživjećemo ih”. Ona podsjeća da je Sergej A. Karaganov, ruski analitičar tvrde linije, još 2024. napisao da Moskva, ukoliko želi da nadvlada Zapad, mora da izazove strah. I drugi istaknuti ruski analitičar, Dmitrij V. Trenin, koji je vremenom podržao rat, napisao je: “Tamo gdje nema straha, nema ni bezbjednosti”.
Kir Džajls, stručnjak za Rusiju iz londonskog instituta Čatam haus, smatra da je Putin prijetnjama nuklearnom eskalacijom uspio da odvrati bivšeg američkog predsjednika Džozefa Bajdena od pružanja veće pomoći Ukrajini. Za vrijeme Donalda Trampa, rekao je Džajls, “više nijesu SAD te koje treba odvraćati ili prisiljavati, već Evropa”.
Povećavanje cijene za Rusiju
NATO već jača konvencionalne kapacitete odvraćanja, organizujući sve češće i obimnije vojne vježbe duž granice s Rusijom. Evropski napori da se ojača odvraćanje od hibridnog ratovanja, međutim, manje su razvijeni i manje vidljivi. Kako se navodi u Erlangerovoj analizi, sve veći značaj pridaje se utvrđivanju i javnom pripisivanju odgovornosti za napade. Evropski lideri i obavještajne službe sve otvorenije govore o ruskoj ulozi i namjerama, koristeći izraze poput “kinetički”, umjesto “hibridni”, kako bi naglasili da je riječ o aktivnijem obliku ratovanja.
Evropa istovremeno ulaže velika sredstva u zaštitu aerodroma, kritične infrastrukture, željezničkih čvorišta i važnih fabrika. Pojedine zemlje, među kojima su Danska, Finska i Poljska, pripremaju stanovništvo za mogućnost rata, objavljujući upozorenja i uputstva građanima.
Članice NATO-a takve aktivnosti mogu uračunati u ostvarivanje cilja Alijanse da do 2035. izdvajaju pet odsto bruto domaćeg proizvoda za odbranu.
Putin ne želi samo da pokaže da podrška Ukrajini ima svoju cijenu, već i da potkopa povjerenje građana u sposobnost demokratske države da ih zaštiti
Iako su te mjere neophodne, analitičari upozoravaju da one ne mogu spriječiti sve incidente, uključujući nesreće koje bi bile slučajne ili namjerno izazvane, a u kojima bi stradali ljudi. Takvi događaji mogli bi zapadne zemlje da dovedu u situaciju u kojoj ne bi znale kako da odgovore.
Jačanje otpornosti i dalje ostavlja inicijativu Rusiji, upozorava Kojala.
“Odgovor mora da ide dalje od same zaštite”, rekao je.
Prema njegovim riječima, mjere treba usmjeriti na mreže koje stoje iza tih operacija, uključujući identifikovanje i krivično gonjenje ruskih obavještajaca, kao i ometanje regrutovanja i finansiranja lokalnih saradnika.
To je ujedno i osjetljiviji, treći dio evropskog odgovora, koji podrazumijeva nametanje konkretne cijene Rusiji zbog njenog djelovanja. Katler smatra da javno označavanje Moskve kao odgovorne, bez odgovarajućih posljedica, pokazuje slabost i podstiče nove napade. Ipak, upozorava da poruke upućene Rusiji moraju biti pažljivo odmjerene i zajednički usaglašene, a ne rezultat odgovora jedne države na pojedinačni incident.
Analitičari kao jednu od mogućnosti navode upotrebu sajber kapaciteta za onesposobljavanje funkcionisanja nekog ruskog grada ili moskovskog metroa kao poruka upozorenja. Ukoliko postoji bojazan od udara dronom ili raketom, bilo namjernog ili slučajnog, članice NATO-a mogle bi da uspostave isturenu protivvazdušnu odbranu, uključujući i djelovanje iznad ukrajinske teritorije, kako bi obarale prijetnje koje se kreću prema teritoriji Alijanse.
Takvu mogućnost zagovara i poljski ministar spoljnih poslova Radoslav Sikorski.
Međutim, dok Vašington može Moskvi da uputi snažnu poruku preko šefa obavještajne službe ili direktnim telefonskim razgovorom predsjednika, Evropa nema jednu osobu koja bi mogla da govori u ime cijelog bloka, ističe Maks Bergman iz Centra za strateške i međunarodne studije u Vašingtonu.
“Evropa nije integrisala svoju odbrambenu i spoljnu politiku i zato zapravo ne može da šalje usklađene poruke”, rekao je Bergman.
Ivo Dalder, bivši američki ambasador pri NATO-u, koji sada radi u Belfer centru na Harvardu, ukazuje na nastojanja Evropske unije da uspostavi bezbjednosni protokol za konsultacije u slučaju incidenata povezanih s hibridnim ratovanjem, po uzoru na član 4 NATO-a.
Međutim, Dalder smatra da Evropi “treba izbor konkretnih mjera, a ne još jedan sastanak”.
Prema njegovim riječima, NATO je u boljoj poziciji od EU da pripremi skup unaprijed dogovorenih zajedničkih odgovora na hibridno ratovanje, a Alijansa ima i komandnu strukturu koja može da ih sprovede. To bi, zaključuje Dalder, bila poruka koju bi Rusija vjerovatnije razumjela.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
