Život pod bombama u Slovjansku: "Preživjećemo. Sve će biti dobro, to govorim svima"

Slovjansk je, kao i susjedni Kramatorsk, sada na prvoj liniji fronta. Desetine ljudi svakodnevno napuštaju grad. Oni koji ostaju žive u strahu od neprekidnih ruskih napada. U grad je uspela da uđe i reporterka Dojče velea (DW)

U dvorištu okruženom oštećenim višespratnicama na zapadnom obodu Slovjanska, na metalnoj konstrukciji dečje ljuljaške visi prašnjavi tepih. Penzionerka Tetjana iznijela ga je iz stana prekrivenog šutom i pokušava da ga očisti.

Prije nekoliko dana na ovo stambeno naselje pale su tri ruske avionske bombe. Jedna od njih pogodila je petospratnicu i uništila dio zgrade, a sedam osoba je povrijeđeno.

Tetjana je u trenutku napada kuvala u kuhinji stana u zgradi preko puta.

"Prozori su letjeli prema meni, ali me nisu pogodili, čak me nisu ni okrznuli", prisjeća se. Dodaje da je bomba pogodila drugi sprat susjedne zgrade.

"Na četvrtom spratu živela je žena koja je glasno dozivala pomoć. Uspjeli su da je spasu prije nego što se taj dio zgrade urušio."

"Na drugom spratu živjeli su podstanari. Kroz prozor sam mogla da vidim kada im je bilo upaljeno svjetlo. Očigledno tada nisu bili kod kuće", priča Tetjana.

Uprkos mogućnosti evakuacije, nije napustila Slovjansk na istoku Ukrajine. Grad se od ljeta nalazi na spisku područja zahvaćenih borbama.

"Ne znam kuda bih otišla. Moja penzija iznosi 3.400 grivni (oko 67 eura). Čak i kada bih dobila pomoć za preseljenje od 2.000 grivni, sa ukupno stotinak eura mjesečno nigdje ne bih mogla da živim. Danas iznajmljivanje stana košta i do 20.000 grivni mjesečno", kaže ona.

U njenom dijelu grada još ima struje i vode, ali je gas isključen. "Preživjećemo. Sve će biti dobro, to govorim svima. Toliko želim da vjerujem u to."

Novi napadi tokom raščišćavanja ruševina

Nekoliko dana poslije bombardovanja, malobrojni stanari i dalje raščišćavaju stanove. Pored uništenog dijela zgrade jedan muškarac sam popravlja prozor.

U međuvremenu stiže automobil sa bračnim parom koji je ranije evakuisan u Kijevsku oblast. Pošto su u vijestima čuli za napade, vratili su se kako bi uzeli stvari iz stana i prozore zatvorili drvenim pločama.

Tokom tih radova uslijedio je novi ruski napad. Ovoga puta pogođena je zgrada u kojoj su bili smješteni centar za hitnu pomoć i kancelarija Crvenog krsta. Dok vatrogasci gase požar, spasioci i volonteri pokušavaju da spasu preostalu opremu i uklone razbijeno staklo. U napadu je povrijeđeno osam ljudi.

"Avioni!", odjednom viče jedan od spasilaca. Svi odmah napuštaju zgradu. Stanovnici su uplašeni, ali mnogi ipak ne odlaze u podrume. Radije čekaju na klupama između stambenih blokova.

Penzionerka Natalija kaže da je za vrijeme jednog od posljednjih napada stajala na balkonu. "Imala sam osjećaj kao da me je neko udario po glavi. Eksplozija je bila zaglušujuća."

U taj dio grada dolazi kako bi se brinula o nepokretnoj sestri bliznakinji.

"Danas nisam uspjela da joj kupim hljeb, pa sam joj donijela dvopek", kaže Natalija.

Iako još ima prodavnica i nekoliko tezgi na oštećenoj pijaci, hljeba nema svakog dana.

Pokušavala je da nagovori sestru da napusti grad. "Ja bih završila u domu za stare, a ona u bolnici. Ali njen pas je bolestan, a i ja imam psa." Kritikuje to što kućni ljubimci često ne mogu da budu uključeni u organizovanu evakuaciju.

"Moram da ostanem ovdje jer ne mogu da ostavim sestru i njenog psa. Više nemam snage", kaže Natalija prije nego što pješice kreće prema centru grada. Do kuće ima gotovo četiri kilometra. Javni prevoz više ne saobraća nakon što je u susjednom Kramatorsku u napadu na autobuse poginulo 30 ljudi.

Život pod granatama postao je svakodnevica

Centar Slovjanska teško je oštećen. Rijetke prodavnice još rade, ali je na ulicama malo ljudi. Od nekadašnjih 100.000 stanovnika ostalo ih je oko 20.000, uglavnom starijih osoba koje nemaju kuda da odu.

Penzioner Vasilij doputovao je iz sela Majaki, sjeverno od Slovjanska. Susjed ga je dovezao u grad, gdje upravo ruča u malom restoranu.

"Navikli smo se na život pod granatama", kaže. "Ali to je loša navika koje je odavno trebalo da se oslobodimo."

Iako priželjkuje mir, odbacuje mogućnost da Ukrajina prepusti Rusiji djelove Donbasa koji su i dalje pod ukrajinskom kontrolom.

Nedaleko od njega dvije starije žene razgovaraju u ulici prekrivenoj zaštitnim mrežama protiv dronova.

"Ne znam kada sam posljednji put prespavala cijelu noć", kaže penzionerka Irina. "Pijem valerijanu, ali ni to ne pomaže mnogo."

Kaže da ne može da napusti grad zbog svojih mačaka. "Govore mi da ih ostavim. Ali ja ih volim, one su sve što imam."

Dok odlazi prema pijaci, Irina priznaje da se svaki put pita hoće li se vratiti živa. Pijaca je prije nekoliko nedjelja bila meta ruskog napada dronovima u kojem su povrijeđene najmanje tri osobe. Od tada tamo radi manje trgovaca, a kupaca je još manje.

"Sanjamo da ostanemo ovdje"

Na pijaci prodavačica ženskog veša Valerija radi zajedno sa petogodišnjom ćerkom Sofijom. Pošto su vrtići zatvoreni, nema drugog izbora nego da vodi dijete sa sobom na posao.

"Na takav život smo već navikli. Evakuisani smo 2022. godine, poslije smo se vratili, a sada ponovo čekamo novu evakuaciju", kaže.

Sofija se između tezgi igra sa godinu dana starijom Anjom. Anjina majka služi u ukrajinskoj vojsci i brani rodni grad. Pored djevojčice sjedi njena baka Tetjana, koja prodaje mušku odjeću.

Tetjana je već počela da šalje stvari u Dnjepropetrovsku oblast, gdje bi porodica mogla da pronađe novo utočište.

"Teško nam je da gledamo kako uništavaju našu Ukrajinu", kaže kroz suze.

Pita se ko će jednog dana obnoviti razorene gradove. "Nadam se da ćemo se vratiti. Ali kada pomislim na Bahmut, tamo više nema kuća u koje bi ljudi mogli da se vrate. Vjerujem našim momcima da će odbraniti gradove, iako znam koliko je to teško."