U oktobru 2004. njemački kancelar Gerhard Šreder odao je priznanje uvaženom gostu koji je bio proglašen "Evropljaninom godine” – Redžepu Tajipu Erdoganu.
"Vaše zalaganje za veće slobode, za veću zaštitu ljudskih prava, za manje državnog nadzora, to nije vaš ustupak Evropi, to je posljedica vaših političkih uvjerenja", govorio je Šreder tada pred Erdoganom, u to vrijeme premijerom Turske.
Teško da bi ijedan politički čelnik u EU danas ponovio te riječi.
Erdogan (63) ostavio je svoj trag u životu turske republike kao nijedan političar od njenog osnivača Mustafe Kemala Ataturka. U svojoj dugoj političkoj karijeri iz svake je krize izlazio jači.
Životni počeci bili su mu skromni. Odrastao je u radničkoj porodici u Kašimpasi, jednom od najstarijih djelova Istanbula, prenosi Hina.
Njegovi mladi dani prikazani su u nedavno objavljenom filmu “Reis” (Vođa). Iako njegova kancelarija tvrdi da nije imao nikakvog upliva u snimanje, filmski portret mladog Erdogana nalik je onom koji njeguju njegove odane pristalice.
Erdogan je u filmu opisan kao pravedan i religiozan čovjek koji se žrtvovao kako bi pomagao ljudima u nevolji, prvo u Kašimpasi, a zatim svuda u Istanbulu, čiji je gradonačelnik postao 1994. godine.
Njegova Stranka blagostanja stavljena je 1998. van zakona zbog islamskog fundamentalizma. Erdogan tada drži govor u kojem kaže da su "džamije naše kasarne, a minareti naši bajoneti" zbog čega je uhapšen i osuđen na deset mjeseci zatvora.
Tom scenom završava spomenuti film, jer svaki Turčin dobro zna kakva je bila Erdoganova politička karijera nakon toga.
Godine 2002. dolazi na vlast sa konzervativnom islamističkom Strankom pravde i razvoja (AKP) i postaje premijer. Na toj dužnosti ostao je do 2014. i izbora za predsjednika države.
Sada mu je cilj da pretvori parlamentarni politički sistem u predsjednički, odnosno uzeti izvršnu vlast u svoje ruke, o čemu će birači glasati na referendumu 16. aprila.
Nakon neuspjela puča u julu 2016. godine, Erdogan je tom cilju pristupio sa posebnom energijom. Za potrebe kampanje izabrao je više puta iskuputa odabranu taktiku "udaranja po neprijatelju”, a za tu ulogu izabrao je Evropsku uniju.
Uniju optužuje da pokušava da obuzdati uspon Turske, a prethodno dobre odnose sa zemljama poput Njemačke i Holandije potpuno je unazadio upoređujući ih sa nacistima.
Erdogan se svakako može pohvaliti uspjesima ostvarenim u vrijeme od kada je na vlasti. Turska je rapidno ekonomski napredovala, godine 2004. ukinuta je smrtna kazna, a zemlja je 2005. počela pristupne pregovore sa EU.
I dok se veći dio Bliskog istoka guši u haosu, Erdogan dokazuje da islam i demokratija mogu ruku pod ruku.
Situacija u zemlji zaoštrila se nakon pokušaja državnog udara. Erdogan je proglasio vanredno stanje, desetine hiljada ljudi je uhapšeno, uključujući novinare i mnoge druge koji su samo bili kritični prema vlasti. Oko 100.000 javnih službenika izgubilo je posao.
Evropska unija takvu reakciju je smatrala puno pretjeranom i nije ostala nijema. Što su ga više evropski čelnici kritikovali za autoritarnost, to se on više okretao od Unije. Optužio je da namjerno oteže pristupne pregovore i prozvao "hrišćanskim savezom” koji ne želi većinski muslimansku zemlju u svojim redovima.
Zaprijetio je i da će vratiti smrtnu kaznu, što je suprotno evropskim vrijednostima i značilo bi trenutni prekid pregovora.
Polažući zakletvu za predsjednika 2014. godine Erdogan je obećao "novu Tursku" i poslao pomirljivu poruku svojim protivnicima.
"Ostavimo iza sebe stare sukobe u staroj Turskoj", rekao je tada.
Danas su podjele u zemlji dublje nego ikada, a te se podjele odnose i na odnose sa EU.
Godine 2004. Šreder je predvidio teške pristupne pregovore, ali je kazao da "ne sumnja da će ovaj pravac Tursku dovesti do Evrope”.
Taj optimizam u međuvremenu je nestao.
Galerija
Bonus video:
