Reporter "Vijesti" na tačkama izraelsko-arapskih sukoba: Trk u sklonište kad sirena zajauče

Od kada se njihova vojska prije nekoliko godina povukla sa do tada okupiranih djelova Gaze u akciji nazvanoj “Zemlja za mir“ i sklonila se iza visokih betonskih i žičanih ograda koje označavaju granicu Izreala, Palestinci su dobili zemlju, ali ni jedni ni drugi nisu dobili mir...
189 pregleda 10 komentar(a)
Siniša Luković, Gaza, Foto: Siniša Luković
Siniša Luković, Gaza, Foto: Siniša Luković
Ažurirano: 02.12.2018. 14:15h

Ovo je do sada moja najbolja misija jer u njoj još nisam izgubio nikog od podređenih, niti sam morao da ubijem protivnika - riječi Ami Shakeda, direktora prelaza Kerem Shalom na tromeđi Izreale, Egipta i pojasa Gaze, najbolji su opis atmosfere uz neuralgične linije razdvajanja Izraela i većine okolnih arapskih država ili enklava.

Vitalni šezdeset i nešto godišnjak, sa dugačkom kosom vezanom u konjski rep, kačketom, u džinsu i vojničkim cokulama, rukovodi možda i najčuvanijim graničnmi prelazom na kugli zemaljskoj, izuzimajući neprohodnu granicu Sjeverne i Južne Koreje.

Kerem Shalom na samom jugu Izraela je impozantni kompleks betonskih barikada, osmatračnica, raznih skenera, video i termovizijskog nadzora i naoružanih stražara, preko kojeg se odvija robni promet između jevrejske države i jedne od dvije veće samoupravne palestinske teritorije – Gaze.

U uskom pojasu površine 360 kilometara kvadratnih, uz obalu Mediterana, tu živi oko dva miliona Palestinaca, a odatle često u svijet putem medija idu teške slike koje govore o patnjama civila suočenih sa nedostacima brojnih potrepština, restrikcijama struje i goriva... Gazu u kojoj je glavna vlast Hamas - političko-teroristička formacija čiji je jedan od zadataka uništenje Izraela i protjerivanje Jevreja i ostalih “nevjernika“ sa zemlje koja pripada samo Palestincima i muslimanima, Izrael drži pod blokadom, pozivajuči se na bezbjednosne razloge.

Hamasu ništa ne vjeruju, kamere sve prate

Od kada se njihova vojska prije nekoliko godina povukla sa do tada okupiranih djelova Gaze u akciji nazvanoj “Zemlja za mir“ i sklonila se iza visokih betonskih i žičanih ograda koje označavaju granicu Izreala, Palestinci su dobili zemlju, ali ni jedni ni drugi nisu dobili mir...

“Naša misija je da služimo civilnom stanovništvu na najbolji način, ali istovremeno da spriječimo bilo kakvo dejstvo terorista. Ovdje nema nikakvog povjerenja između dvije strane – kad god na arapskom razgovaram sa mojim kolegama sa druge strane granice u Gazi, kažem im istinu i nikad ih ne blefiram, ali im svakako naglasim da im ništa ne vjerujem, jednako kao što ni oni ne vjeruju meni. Poručio sam da ću im obezbjediti najbolju uslugu koju mogu, ali da se nikako, ali nikako, ne šale sa mnom na bezbjednosnim pitanjima“, objašnjava za “Vijesti” modus operandi prelaza Kerem Shalom i njegov direktor Ami Shaked.

Bivši padobranac-specijalac izraelske vojske (Israeli Defence Force – IDF), sa velikim iskustvom iz borbenih i tajnih misija, na čelu je ekipe od 130 Izraelaca i 70 Palestinaca koji rade na nečemu što se najbolje može opisati kao velika tvrđava sa betonskim zidovima i barikadama koje radnike i mjesta u kojima se pretovara i kontroliše teret koji ide za Gazu, ili izazli iz nje, štiti od bombaških ili napada snajperista. Unutar ograđenih dvorišta pod nadzorom svih mogućih kamera i senzora, kamioni što dovoze robu za Gazu se iskrcavaju, teret detaljno pregleda, a onda se ukrca u druge kamione koje voze Shakedovi radnici – Palestinci, i to samo 400 metara dalje prema Gazi, na “ničijoj zemlji“.

Tamo se roba na mjestu gdje sve “vide“ i budno prate kamere kojima iz kancelarije upravlja Shaked, opet iskrca iz kamiona, prebaci u druge kamione iz Gaze i odvozi do odredišta, a prazan izraelski kamion sa palestinskim vozačem vraća se po novu turu na izraelsku stranu.

“Djeluje komplikovano i nepotrebno, ali je efikasno i bezbjedno, pogotovo nakon što sam svojevremeno imao i preživio ‘bliski susret’ sa kamionom natovarenim sa 4 tone eksploziva kojeg nam je Hamas vratio iz Gaze“.

Shaked priča da je jedini utvrđeni i ultraobezbijeđeni granični prelaz sa Gazom mjesto preko kojeg stanovnici i vlasti te samouprave dobijaju sve što zatraže i što mogu da plate dobavljačima koji najčešće nisu iz Izreala.

Istovremeno, tuda stanovnici Gaze izvoze poljoprivredne proizvode - najčešće povrće jer je to jedini proizvod u međuvremenu potpuno uništene ekonomije.

Gorka iskustva, rade i pod artiljerijskom vatrom

Izrealci su podigli nadstrešnice na prekrcajnim dvorištima za palestinsko povrće kako bi ta roba kojoj daju prioritet pri pregledima što prije stigla do kupaca, da ne bi propadala pod jakim pustinjskim suncem.

“Gaza koju znam više od 30 godina nekad je bila lijepo i prosperitetno mjesto. Sa dolaskom Hamasa koji je okupirao te ljude i uzeo im sva prava, sve se to promijenilo i ti ljudi sada nemaju ništa, nikakvu perspektivu. Mi činimo što možemo da se pomogne civilnom stanovništvu, ali to očito nije dovoljno. U Gazi ima 400.000 mladih od 18 do 30 godina, a oni nemaju tamo od čega da žive i to je glavni problem“.

Sheked kaže da je granični prelaz kojim upravlja napravljen na osnovu gorkih iskustava koje su Izraelci imali prethodnih godina nakon što su se povukli iz Gaze i otvorili “normalne“ granične prelaze, koje su ubrzo napali i uništili teroristi uz brojne žrtve na obje strane.

“Ovaj prelaz napravljen je tako da izdrži svaki napad i da funkcioniše u stanju konstante bezbjednosne prijetnje. Mi dnevno, iako nam niko nije vjerovao da to možemo postići, pregledamo i prebacimo po 1.000 kamiona robe. Tu ima i robe koja je problematična sa stanovišta naših interesa, poput metalnih cijevi od kojih Hamas pravi rakete koje ispaljuje na Izrael, ili cementa kojeg koriste pri gradnji tunela što ih konstano kopaju prema našoj teritoriji, ali im i to svjesno puštamo jer znamo da i civilnim struktuirama u Gazi treba taj materijal“.

Ističe da su Izrealci djelimično riješili i problem napajanja Gaze strujom, a na svoju ruku su uvećali kapacitete graničnog porelaza za promet goriva i gasa, pa mogu isporučiti duplo više od 300 tona dnevno koliko ta tertorija sada uzima energenata.

On tvrdi da su nedavno otkrili dva nova Hamasov tunela ispod graničnog prelaza prema Izraelu, iskopana da bi se švercovalo naoružanje i ubacivali teroristi, iako su kopani na dubini od čak 35 metara pod zemljom.

Sa osmatračnice na bedemima Kerem Shaloma, on kao na dlanu sa jugozapadne strane vidi egipatsku vojsku i bezbjednsone snage te države koje takođe imaju maltene neprobojnu granicu sa Gazom i takođe stalno zatrpavaju tunele koje Hamas kopa i prema njima.

Kerem Shalom nerijetko radi i pod vatrom, kao što je to bio slučaj prije dvadesetak dana kada je Hamas posljednji put iz Gaze ispaljivao rakete na južni Izrael.

O selu na prvoj liniji fronta brinu bespilotne letjelice

Već 18 godina na prvoj liniji fronta neobjavljenog rata, živi 850 stanovnika malog izrealskog sela Nativ Haasara, uz samu sjevernu granicu Gaze. Njihove kuće, školu, vrtić, društvene prostorije i perfektno uređena polja od kojih žive uzgajajući povrće i voće, od Hamasa dijeli samo veliki betonski zid što ga je IDF podigao uz granicu, oko 200 metara od sela.

Nad njima 24 sata dnevno lete bespilotne osmatračke letjelice IDF-a, kamere i senzori nadziru granicu, a tek povremeno uz zid prođe vojni džip sa graničnom patrolom.

“Cijeli svijet navodno zna što se događa u Gazi, ali malo ko zna kako mi ovdje živimo. Od 2001.kada je Hamas došao u Gazu i ispalio prve, improvizovane rakete na nas, a kojima smo se i mi sami tada smijali i mislili da se neko neukusno šali, do danas je na širi atar našeg sela palo oko 5.000 nevođenih raketnih zrna. Ubijeno je troje ljudi, dosta ih je ranjeno, ali su svi, ali baš svi koji ovdje žive, postali svojevrsni ‘ranjenici u dušu’, jer nije lako 24 sata dnevno, 365 dana u godini i tako već 17 godina, živjeti sa konstantnom prijetnjom smrti“, priča mještanka Hila Fenlon.

Novinare iz Crne Gore i Srbije ona je primila u glavnom seoskom skloništu od bombi, izgrađenom donacijom jedne jevreske porodice iz SAD, na mjestu koje je nekad bilo dječje igralište..

Dok pokazuje ostatke improvizovanih raketa Hamasa i objašnjava kako se tokom godina, konstantno sa prvobitnih 15 na sadašnje 4 sekunde, smanjivao vremenski interval koji mještani imaju na raspolaganju da se sklone na sigurno od momenta kada radari IDF-a detektuju ispaljivanje raketa iz Gaze i oglase uzbunu, do trenutka kada rakete počnu padati po njima, Fenlon ističe da je to ostavilo strašne psihičke posljedice po žitelje.

“Dječje sobe u našim kućama pretvorene su u skloništa. Sve javne zgrade su nadograđene sa skloništima, i pojačane su im krovne ploče da mogu da odole pogotku rakete. U selu su podignuta skloništa međusobno udaljena pet sekundi trčanja, jer je toliki interval koliki imamo da se zaklonimo kada se alarm oglasi. Rakete su izuzetno efikasno oružje – ne moraju nekoga da pogode i fizički ubiju, jer siju strah i ubijaju našu psihu. Jedno dijete iz našeg sela uopšte više neće ni da izađe iz skloništa. Moj sin koji se rodio prije 17 godina kada su napadi Hamasa počeli, sam je već kao beba od godinu i dva mjeseca naučio da na zvuk sirene bježi u slonište“.

Fenlon dodaje da u novije vrijeme Hamas napada i minobacačima, kao i puštanjem preko granice zmajeva i balona sa okačenim zapaljivim materijama, kako bi izazvao požare na poljima Izraelaca.

Tvrdi da je njena farma tako gorjela šest puta u osam mjeseci, ali uprkos tome Fenlon i njeni sugrađani ne namjeravaju da odustanu i odu sa svojih ognjišta.

Ispod njihovog sela Hamas pokušava da prokopa tunele, a jedan dio kuća u Nativ Haasari morao je biti obezbijeđen i dodatnim betonsim zidom visokim 6 metara, koji ih štiti od snajperista iz Gaze.

Nestvaro djeluju umjetnička djela – mozaici od ofarbanih kamenčiča, svaki sa mirovnom porukom, te pozdravi i pozivi na mir ispisani na engleskom, hebrejskom i arapskom jeziku, postavljeni na strani zida koja gleda na Gazu, u nadi da će ih tamo odakle dolaze rakete i granate, neko ipak pročitati i možda, uvažiti...

“Hamas nije reprezent Palestinaca što on uporno želi da postane. Znamo dosta dobrih ljudi iz Gaze, tamo smo kad sam bila mala redovno odlazili, kupovali, družili se i provodili lijepo i ti ljudi nisu teroristi. Naprotiv, i oni su žrtve okupacije Hamasa i često nas mole da govorimo javnosti i u njihovo ime“, kaže Fenlon, i dodaje: “Ponosna sam svaki put kada trčim u sklonište, a istovremeno znam da vojska moje države neće da gađa bolnice ili škole u Gazi sa kojih Hamas ispaljuje rakete na nas“.

Hezbolah na sjeveru

Mnogo mirnije nego na jugu, ali ništa manje neizvjesno je na sjevernim granicama Izraela – u Galileji prema Libanu, odnosno na Golanskoj visoravni prema Siriji.

Tamo nema Hamasa, ali su prijetnje još raznovrsnije i mnogobrojnije. Glavna je politička i teroristička organizacija Hezbolah, koja sarađuje sa regularnom libanskom armijom, ali i čitav niz manjih islamističkih grupa, raznih vjerskih milicija i pobunjenih frakcija, ostaci Islamske države, ali i regularne jedinice Republikanske garde Irana koje djeluju u Siriji.

I tu se postepeno gradi veliki betonski bedem na najugroženijim djelovima granice, dok onim koji su mirniji, trenutno iza bodljikave žice i minskih polja što je osiguravaju, redovno prolaze patrole vojnika i vozila IDF-a.

Teroristi se povremeno pokušavaju prebaciti u Izrael što, kada uspiju, redovno rezultira civilnim žrtvama, ali se zbog po pravilu brutalnog odgovora vazduhoplovstva IDF-a koji uslijedi po položajima terorista daleko u unutrašnjosti Libana ili Sirije, u posljednje vrijeme gotovo i ne dešavaju.

Na tim linijama Arapi i Izrealci “preko nišana“ se konstantno gledaju još od šestodnevnog rata 1967. godine, kada je IDF, nakon što su Sirijci prvi napali, bukvalno pregazio sirijsku vojsku na Golanu, odnosno kasnije osamdesetih intervenisao u Libanu.

Dok novinare vodi uz granicu i pokazuje nekadašnje položaje IDF, osmatračnice i bunkere na vidikovcima koji su danas turistička atrakcija što je posjećuju gosti iz cijeloj svijeta, Sarit Zehavi (42), iz Istraživačko-edukacionog centra Alma bez straha staje na izloženim i samo nekoliko stotina metara od položaja Hetbolaha sa druge strane granice udaljenim pozicijama.

Potpukovnica ID-a u rezervi, 15 godina služila je u obavještajnim jedinicima izrealske armije i “kao svoj džep“ poznaje komplikovane prilike na sjevernoj granici Izreala, a kojima se sada bavi kroz think-thank organizaciju koju vodi.

Potpuno hladnokrvno, Sarit pokazuje na položaje sa kojih su Hezbolahovi snajperisti često pucali po civilima na izraelskoj strani, prije nego što su se suočili sa razornim odgovorom aviona i helikoptera IDF-a.

Tu se nalaze i snaga UN-a već godinama i, kako kaže Zehavi, ništa opipljivo ne rade da spriječe kršenje mirovnih sporazuma od strane proiranskih terorista.

Iako im budnost ni jednog trenutka ne opada, Izraelci su “otkačenu“ situaciju iskoristili i u turističke svrhe, pa na više mjesta duž granice postoje lijepo uređeni vidikovci sa ugostiteljsim objektima i prodavnicama suvenira u koje svraćaju organizovane grupe stranih turista, ili brojne školske ekskurzije izraelske djece, da iz prve ruke vide situaciju i čuju o ratnim zbivanjima na tom prostotru.

Prostor je često oplemenjen i metalnim skulpturama holandskog umjetnika Jopa de Janga koji tu živi i za rad koristi ostatke uništenog naoružanja i ratne tehnike iz 1967.

Galileja - oaza mira i suživota

Nadrealne scene djece koja slušaju profesora i turista što uz vodiče dvogledima osmatraju okolinu, dok sa par stotina metara udaljenih položaja Hezbolaha sa druge strane granice nerijetko dopiru glasne verbalne prijetnje Jevrejima i ostalim “nevjernicima“, teško se daju zaboraviti.

Jednako tako i prelijepi predjeli Galileje, čija crnogoricom obrasla brda malo podsjećaju i na Crnu Goru – ipak samo pomalo, jer u Galileji postoji na stotine hiljada brižljivo obrađenih i uređenih maslinjaka, kakve u Crnoj Gori nećete sresti. Da li zbog mirovne simbolike masline ili ne, tek ta izraelska regija, oaza je mira i suživota razlilčitih etničkih i vjerskih grupa – Jevreja, Arapa, Druza, hrišćana...

“Galileja je model – ne samo za Izreal, već i za cijeli Bliski istok. Različite zajednice ovdje žive mirno i zajedno, dijeleći sve među sobom do mjere da npr. arapska djeca koja to žele, idu u jevrejske škole, međusobno trgujemo, poslujemo, posjećujemo se i radimo zajedno. Šteta što toga nema više u ovom dijelu svijeta“, kaže potpukovnica Zehavi koja na toj, za druge neuralgičnoj tački svijeta, odgaja svoje petoro djece.

Ne vjeruje nikom, ni Amerikancima, ni Evropljanima

Od svojih ljudi od kojih 20 odsto konstantno osmatra okolinu preko kamera i senzora, Sahed traži “samo 10 minuta“ koliko mu treba da od momenta otkrivanja prijetnje zatvori masivan kompleks od 65 hektara na granici i sigurno ga evakuiše prije napada terorista.

“Hamas je Gazu pretvorio u platformu sa kojeg oružjem prijeti okruženju, prvenstveno Izraelu, što je za nas veliki problem. Neko ovdje mora donijeti konačno riješenje jer sada mira nema, a građani koji žive uz granicu vrlo su nezadovoljni. Međunarodna zajednica mora da se posveti ovom pitanju, ali ne kao do sada - na način da samo uvažava palestinska stanovišta, a ne uzima u obzir viđenje Izraela. Mi samo želimo da živimo u miru, ali u podsvjesti imamo traumu koju je izazvao holokasut nad milionima Jeverja u Drugom svjetskom ratu i to neka niko ne zaboravi. Iskreno vam kažem – ja ne vjerujem ni Evropljanima, ni Amerikancima, ne vjerujem nikome osim samom sebi i to je način na koji se mi svi u Izraelu odnosimo prema problemu bezbjednosti na Bliskom Istoku. Moramo biti jaki, strogi, ali i fer prema našim susjedima i ne odustati u našim namjerama. To i radimo. Ako si dobar prema meni, daću ti moje oči, što kažu naše komšije Arapi. Ali, ako me zezaš, osjetićeš sav moj gnjev“.

Shaked dodaje da je teško razumjeti nekome ko ne opstaje u tim okolnostima “kada nismo ni u miru, ni u ratu, a moramo živjeti jedni sa drugima“.

Galerija