Duboko u unutrašnjosti Rusije, na istočnoj strani planinskog masiva Ural, nalazi se grad Ozersk u Čeljabinskoj oblasti. Po popisu iz 2010. godine ima malo više od 82.000 stanovnika i tokom cijelog svog postojanja je potpuno izolovan od spoljnog svijeta.
Nekada poznat i pod nazivima Grad broj 40 i Grad broj 65 (u skladu sa poštanskim brojevima), Ozersk je moderna verzija Zabranjenog grada. Sakriven i čuvan iza ograde sa bodljikavom žicom, okružen prekrasnim jezerima i prošaran živopisnim ulicama, Ozersk na prvi pogled mjesto izgleda spokojno, gotovo idilično. Da se slučajni prolaznik nekim čudom nađe tu nikad ne bi vjerovao da se radi o gradu koji decenijama nije postojao na mapama, čiji građani nijesu bili u službenom opisu Sovjetskog Saveza i za čije samo postojanje su znali tek visoki zvaničnici tadašnjeg komunističkog režima.
U velikom tekstu objavljenom na stranicama uglednog Guardiana, novinarka Samira Goetschel napisala je priču o ovom misterioznom mjestu.
Ozersk, koji je to ime dobio tek 1994. godine, je vrlo mladi grad - osnovan je tek 1946. godine, a od samog starta mu je povjerena možda i najvažnija uloga u cijelom Sovjetskom Savezu. Naime, tamo je na obalama jezera Irtiš u potpunoj tajnosti izgrađena ogromna nuklearna elektrana Majdak, zajedno sa pripadajućim postrojenjima. Staljinov režim je tom mjestu namijenio ulogu rodnog mjesta sovjetskog nuklearnog programa, od kog su se očekivali brzi rezultati nakon što su Amerikanci promijenili svjetski poredak uspjehom projekta "Manhattan" i masakrima koje su napravile atomske bombe bačene u Hirošimi i Nagasakiju.
U Ozersk su preseljeni radnici i istaknuti naučnici iz cijele zemlje kako bi napravili atomsku bombu. Grad je bio toliko skriven i odsječen od spoljnog svijeta da ga njegovi stanovnici prvih osam godina uopšte nijesu smjeli napustiti. Ne samo to - nijesu smjeli ni pisati pisma ili održavati bilo kakav kontakt sa ljudima van "grada broj 40". Rodbina i prijatelji koje su napustili mogli su samo nagađati jesu li uopšte živi ili su završili u nekom od zloglasnih sibirskih gulaga.
Ali, za razliku od ratom osiromašene i razorene države, stanovnici Grada broj 40 nijesu oskudijevali ni u čemu. Oni su živjeli u svojevrsnom "zatvorenom raju" u kojem je uvijek bilo hrane, nove odjeće i drugih, luksuznijih stvari koje je običan narod tada mogao samo sanjati. Dok su mnogi pazili koliko će hleba pojesti na dan, stanovnici Ozerska dobijali su i kavijar. Imali su izvrsnu zdravstvenu zaštitu, odlične škole, široki izbor zabavnih i kulturnih aktivnosti i trajnu finansijsku stabilnost.
U očima režima, ali i svojima, oni su bili "nuklearni štit i spasitelji svijeta" i svako izvan grada bio je potencijalni neprijatelj.
Ali, cijena koju su za to platili bila je velika. Prva je bila već spomenuta tajnovitost, ograničenje kretanja i odsječenost od svijeta koja postoji i dan danas. O svojim poslovima građani Ozerska ni danas ne smiju reći ni riječ, a unutar granica grada zabranjeno je snimanje (doduše, ekipa koja je snimila dokumentarac o gradu uspjela je unijeti kameru i snimiti nekoliko kadrova). Naime, tamo se i danas nalazi gotovo cijela rezerva nuklearnog materijala koji Rusija posjeduje.
To nas vodi do druge, mnoge više i mnogo teže cijene koju su građani platili - trajno narušeno zdravlje. Sovjetski zvaničnici, pa i njihovi nasljednici u Rusiji, decenijama su krili nivoe radijacije kojima su stanovnici Ozerska bili i još uvijek jesu izloženi. Od samog osnivanja grada, većina stanovnika živjela je u blizini nuklearne elektrane, a ljudi su počeli teško obolijevati i umirati već kasnih 40-ih godina prošlog vijeka.
Tokom kratke istorije grada njegovi stanovnici su prošli kroz nebrojene nuklearne incidente, od kojih je najgori bio 1957. godine. Taj je događaj poznat pod imenom "Kištimska katastrofa", a riječ je o najgoroj nuklearnoj nesreći prije katastrofe u Černobilju. Zbog lošeg skladištenja došlo je do eksplozije rezervoara sa radioaktivnim otpadom, a zatim je ispušteno skoro 80 tona visokoradioaktivnog materijala u okolinu. Zagađenje radijacijom bilo je gore nego ono u Černobilju (iako na manje izloženom prostoru), a kontaminirani region se protezao na skoro 20.000 kvadratnih kilometara i nazvana je EURT (East Urals Radioactive Trace = Istočnouralski radioaktivni trag).
Ni danas se ne zna koliko je radnika izgubilo život u katastrofi i njenim posljedicama, a sovjetske vlasti su preselile više od 20 opština i 10.000 stanovnika iz kontaminiranog područja.
Osim pravih tragedija, Ozersk je bio izložen i neprekidnom, dugotrajnom zagađivanju prirode. Po nekim procjenama iz elektrane Majdak je tokom četiri decenije u obližnje rijeke i jezera izbačeno četiri puta više radioaktivnog otpada nego što se to dogodilo nakon katastrofe u Černobilju. Iako, vlasti su to uvijek poricale. Prema nekim stanovnicima to se nastavlja i danas, a jedan od najgorih primjera nečišćenja je i obližnje jezero Karačaj koje je poznato i pod nazivom "Jezero smrti" ili "Plutonijumsko jezero" u kojem je koncentracija radioaktivnog materijala takođe nekoliko puta veća nego u Černobilju.
Uprkos svemu ovome, stanovnici Ozerska vrlo su sretni. I danas uživaju u mnogim povlasticama i smatraju se gradom intelektualaca. Kao što smo već rekli, na prvi se pogled čini da je riječ o mirnom, bogatom gradiću koji bi, da nije dominantno socijalističke arhitekture, mogao biti smješten u nekoj od bogatijih država zapadne Europe.
Djeca se igraju na ulici, stanovnici šetaju, a jedina neobičnost je gradski sat pored kojeg stoji i Gajgerov brojač radioaktivnosti. Strancima i Rusima koji nijesu stanovnici grada ulaz je i dalje zabranjen bez odobrenja FSB-a, ruske tajne policije. Jedina je razlika da stanovnici uz specijalne dozvole smiju napustiti grad, pa čak i trajno. No, malo ko se odlučio na takav potez, jer bi to značilo gubitak svih povlastica koje uživaju.
Stanovnici Ozerska itekako su svjesni da ih njihov omiljeni grad polako ubija i da se njihova djeca već rađaju bolesna. Pa ipak, oni ovo "groblje planete" kako ga neki nazivaju, ne žele napustiti. Kako kaže lokalni novinar, njih nije briga šta svijet o njima misli. Oni su sretni u svom ograđenom i zabranjenom raju.
Bonus video:
