Posljednjih nekoliko nedjelja svjetski mediji su pisali i prenosili o slučaju silovanja studentkinje koju je silovao Brok Tarner, američki plivač i stipendista Stenford univerziteta (slučaj poznat kao Stanford rape case ili Brock Turner case).
Slučaj je potresao svijet i izazvao brojne rasprave nakon što ga je sudija Aron Perski osudio na samo 6 mjeseci zatvora, i izjavio kako bi mu većom kaznom "uništio život".
Sa druge strane, Tarner je zauvijek registrovan kao seksualni napasnik, plivački tim SAD mu je zauvijek zabranio ulazak u tim, kao i sve druge veće lige, a Međunarodni olimpijski komitet je zabranio Tarneru da prisustvuje bilo kom njihovom događaju.
Ono što je izazvalo suze i emotivne reakcije širom svijeta jeste pismo koje je njegova žrtva napisala i pročitala u sudnici, obraćajući se direktno njemu. Osvrnula se na pakao kroz koji je prošla, na samu presudu i na to da seksualni napad treba da bude kažnjiv zakonom nezavisno od društvene klase.
Pismo žrtve silovanja koje je prevela NVO Centar za ženska prava
Poštovani sudija, ako je to u redu, u većini ove izjave direktno bih se obratila okrivljenom.
Ti me ne znaš, ali si bio u meni, i zato smo danas ovdje.
U subotu, 17. januara 2015. godine, provela sam mirno veče kod kuće. Moj otac je napravio večeru i sjeo da večera sa mnom i mlađom sestrom, koja nas je posjetila taj vikend. Radila sam puno radno vrijeme, tako da se približio čas da idem na spavanje. Planirala sam da ostanem kući, gledam TV i čitam, dok ona bude na žurki sa prijateljima. Onda sam pomislila da je ovo moje jedino veče sa njom, nemam šta pametnije da radim, pa zašto da ne, žurka je na deset minuta od moje kuće, poći ću, plesaću kao luda i izblamiraću moju mlađu sestru. Na putu do tamo našalila sam se da će momci sa osnovnih studija imati proteze. Sestra se zezala na moj račun što nosim bež kardigan na žurku bratstva kao bibliotekarka. Nazvala sam sebe “big mama”, zato što sam znala da ću biti najstarija na žurki. Pravila sam grimase, spustila gard i pila alkohol prebrzo, ne shvatajući da se od fakulteta moja tolerancija na alkohol znatno smanjila.
Sledeće čega se sjećam jeste da sam se našla na bolničkom nosilu u hodniku. Na pozadinima ruku i na laktu bila je već osušena krv i zavoji. Pomislila sam da sam pala i da sam u administratorskoj kancelariji na kampusu. Bila sam jako smirena i razmišljala gdje mi je sestra. Policajac mi je rekao da sam napadnuta. I dalje sam bila mirna, uvjerena da se obraća pogrešnoj osobi. Nisam poznavala nikoga na toj žurki. Kada mi je konačno bilo dozvoljeno da pođem u WC, spustila sam bolničke pantalone koje su mi dali, htjela da skinem donji veš i vidjela da ga nemam. I dalje se sjećam trenutka kada sam htjela da skinem donji veš, pogledala dolje, i nije bilo ničega. Nestao je taj tanki komad tkanine, jedina stvar između moje vagine i svega ostalog, i sve u meni je utihnulo. I dalje ne umijem da opišem taj osjećaj. Kako bih nastavila da dišem, pomislila sam da ih je policajac okinuo makazama jer su mu potrebne kao dokaz.
Onda sam osjetila borove iglice kako grebu zadnji dio vrata i počela sam da ih vadim iz kose. Pomislila sam da su pale sa drveta na moju glavu. Moj mozak je nagovarao moje cijelo biće da ne doživi slom. Ali sve u meni je vikalo pomognite mi, pomognite mi.
Išla sam od sobe do sobe sa obmotanim ćebetom oko sebe, ostavljala borove iglice svuda za sobom. Tražili su mi da potpišem papire na kojima je pisalo „žrtva silovanja“ i shvatila sam da se stvarno nešto dogodilo. Robu su mi uzeli, i tako sam stajala gola dok su mi medicinske sestre fotografisale razne ogrebotine po tijelu. Nas tri smo radile na tome da očešljamo moju kosu od borovih iglica, šest ruku napunilo je jednu kesu. Da bi me smirile, rekle su da je to samo flora i fauna.. flora i fauna.
Ubacili su mi nekoliko štapića za uzorak u vaginu i anus, injekcije, tablete, a tu je bio i nikon uperen pravo u moje raširene noge. Imala sam dugačke šiljate instrumente u sebi i vaginu namazanu hladnom, plavom bojom kako bi provjerili tragove povreda.
Nakon nekoliko sati pustili su me da se istuširam. Stajala sam i ispitivala svoje tijelo pod mlazom vode i odlučila da ga više ne želim. Bila sam prestravljena, ne znam ko je bio u njemu, da li je zaraženo, ko ga je dirao. Htjela sam da skinem svoje tijelo poput jakne i ostavim ga u bolnici sa svim ostalim.
Tog jutra sve što mi je rečeno jeste da su me našli iza nekog kontejnera, da sam potencijalna žrtva silovanja i da se opet testiram na HIV, jer rezultati nisu uvijek tačni nakon prvog testa. Ali da za sada mogu da idem kući i da se vratim normalnom životu. Zamislite da se vratite u svijet sa samo tom informacijom. Izgrlili su me i izašla sam iz bolnice na parking noseći novu majicu i pantalone koje su mi dali, jer su mi dozvolili da od svojih stvari uzmem samo ogrlicu i cipele.
Sestra je došla po mene, lice mokro od suza i iskrivljeno od agonije. Instinktivno sam poželjela da je oslobodim boli. Nasmijala sam se, rekla joj da me pogleda, da sam tu, da sam dobro, da je sve u redu. Kosa mi je oprana i čista, dali su mi najčudniji šampon, smiri se i pogledaj me. Pogledaj ovu smiješnu majicu i pantalone, izgledam kao profesorica fizičkog, hajdemo kući da jedemo nešto. Nije znala da ispod odjeće imam ogrebotine i zavoje, moja vagina je bila u ranama i dobila čudnu, tamnu boju od sveg probadanja, nisam imala donji veš, osjećala sam se i previše praznom da bih nastavila da govorim. Da govorim o tome kako sam uplašena, kako sam razorena. Tog dana smo se odvezle kući i mlađa sestra me je satima u tišini držala u naručju.
Moj momak nije znao šta se desilo, zvao je tog dana i rekao: „Bio sam baš zabrinut za tebe prethodne večeri, uplašila si me, da li si stigla kući bezbjedno?“ Bila sam prestravljena. Tada sam shvatila da sam ga te noći nazvala u svojoj nesvijesti, ostavila neshvatljivu poruku, da smo čak razgovarali preko telefona, ali sam jedva povezivala stvari i da se uplašio za moje zdravlje, i konstantno je ponavljao da pokušam da nađem sestru. Još jednom je pitao:„Šta se dogodilo, da li si bezbjedno stigla kući?“ Rekla sam da jesam i spustila slušalicu da plačem.
Nisam bila spremna da kažem momku i roditeljima da sam u stvari, možda silovana iza kontejnera, ali ne znam ni ko je to uradio, ni kad ni kako. Da sam im rekla, vidjela bih strah na njihovim licima, a moj bi se uvećao deset puta, stoga sam se pretvarala da se cijela situacija nije desila.
Pokušala sam to da potisnem, ali je bilo toliko teško da sam prestala da jedem, da spavam, da razgovaram sa ljudima. Nakon posla, vozila bih do nekog izolovanog mjesta i vrištala. Više od nedelju dana nakon incidenta nisam dobila nikakav poziv ili informaciju o toj noći, ili o tome šta mi se desilo. Jedina stvar koja dokazuje da sve to nije bio samo san, jeste majica iz bolnice u mojoj fioci.
Jednog dana, dok sam bila na poslu, pregledavala vijesti na mom telefonu, naišla sam na jedan članak. U članku sam pročitala i saznala prvi put kako sam pronađena bez svijesti, razbarušene kose, dugačka ogrlica obavijena oko vrata, brushalter izvađen iz moje haljine, haljina podignuta preko ramena, da sam od struka do čizama bila gola, noge raširene, i da me je silovao neko koga nisam prepoznala. Tako sam saznala šta mi se desilo, sjedeći za radnim stolom čitajući novosti na poslu. Saznala sam šta mi se desilo na isti način kao i svi ostali. Tada su borove iglice dobile smisao, nisu pale sa drveta. Skinuo mi je donji veš, njegovi prsti su bili u meni. Ni ne znam ko mi je to uradio. Kada sam čitala o sebi na ovaj način, rekla sam to ne mogu biti ja, to nisam ja. Nisam mogla da svarim, prihvatim nijednu od ovih informacija. Ne mogu ni da zamislim svoju porodicu kako ovo čita. Nastavila sam da čitam. U sledećem paragrafu pročitala sam nešto što nikada neću oprostiti; po njegovim riječima ja sam uživala. Svidjelo mi se. I opet, ne umijem riječima da vam opišem ovaj osjećaj.
To je kao da pročitate članak u kojem je udareno auto, pronađeno ulubljeno u nekom jarku. Ali možda je auto uživalo u tome. Možda drugo auto nije mislilo da ga udari, samo da ga malo ogrebe. Automobilima se često dešavaju nereće, ljudi ne obraćaju uvijek pažnju, možemo li zaista reći ko je kriv.
I onda, na dnu članka, nakon što sam saznala detalje svog seksualnog napada, navedena je njegova plivačka karijera. Ona je pronađena gola bez svijesti, donji veš pola metra od nje, sklupčana u fetus položaj. A inače on je baš dobar plivač. Napišite i da sam ja dobra kuvarica, valjda je kraj kada se navedu dodatne aktivnosti da se poništi sve ono užasno što se desilo.
Te noći kada je izašla vijest o meni, sjela sam roditelje i rekla im da sam napadnuta i da ne gledaju vijesti jer je uznemiravajuće, samo da znate da sam dobro, tu sam i dobro sam. Ali na pola priče majka je morala da me pridrži jer više nisam mogla da stojim.
Noć nakon što se to dogodilo, on je rekao da ne zna moje ime, da ne bi mogao da me prepozna, nije pomenuo nikakav dijalog između nas, nije bilo riječi, samo igranje i ljubljenje. Igranje je simpatičan termin; da li je to bilo pucketanje prstima i okretanje ili tijela jedna uz drugo u prepunoj prostoriji? Kada ga je detektiv pitao da li je planirao da me odvede kod njega u dom, rekao je ne. Kada ga je pitao kako smo završili iza kontejnera rekao je da ne zna. Priznao je da je ljubio i druge djevojke na toj žurki i da je jedna od njih moja sestra koja ga je odgurnula. Priznao je da je htio da se smuva sa nekim. Ja sam bila ranjena antilopa, potpuno sama i fizički nesposobna da se odbranim, i izabrao je mene. Ponekad pomislim - da nisam pošla, ništa od ovoga se ne bi desilo. Ali onda shvatim - da, desilo bi se, samo nekome drugom. Samo što nisi dobio pristup na četiri godine pijanih djevojaka i žurki, a ako je ovo put kojim si krenuo, dobro je da se nije nastavio. Noć nakon toga, rekao je da je mislio da mi se sviđa jer sam mu protrljala leđa. Masaža.
Niti jednom nije pomenuo da sam pristala, da smo razgovarali. Masaža. I još jednom u vijestima saznajem da su moja zadnjica i vagina bile potpuno izložene, da mi je dirao grudi, gurao prste u mene, da je moja gola koža trljana o pod iza kontejnera dok je student u erekciji skakao na moje golo, obesviješćeno tijelo. Ali se ničega ne sjećam, kako onda da dokažem da mi se nije svidjelo.
Mislila sam da nema šanse da ovo ide na suđenje: bilo je svjedoka, prljavštine na mom tijelu, pobjegao je ali je uhvaćen. On će se nagoditi, javno izviniti i oboje ćemo nastaviti sa svojim životima. Umjesto toga, rečeno mi je da je angažovao moćne advokate, vještake, privatne istražitelje koji će pokušati da nađu detalje o mom privatnom životu koje bi mogli iskoristiti protiv mene, da nađu rupu u mojoj priči kako bi je učinili nevažećom, sve to kako bi dokazali da je seksualni napad u stvari nesporazum. Preći će svaku mjeru da ubijedi svijet da je bio samo zbunjen.
Nisu mi samo rekli da sam napadnuta već da zbog toga što ne mogu da se sjetim, tehnički ne mogu ni da dokažem da nisam željela. I to me je iskrivilo, oštetilo, slomilo. Najtužnije od svega je što vam kažu da ste napadnuti i silovani u javnosti, ali još uvijek ne znamo da li se računa kao napad. Morala sam jednu cijelu godinu da se borim, da pojasnim da nešto nije u redu sa ovom situacijom.
Kada su mi rekli da se pripremim u slučaju da ne pobijedimo, rekla sam da za to ne mogu da se pripremim. Bio je kriv čim sam se probudila. Niko me ne može ubijediti da nisam pretrpjela toliku bol. Prije svege su me upozorili da on sada zna da se ja ničega ne sjećam, i da će napraviti svoj scenario. On može da kaže šta hoće, a da mu se niko ne protivi. Nisam imala moć, nisam imala glas, bila sam bespomoćna. Moj gubitak memorije će iskoristiti protiv mene. Moje svjedočenje je bilo slabo, nepotpuno, i natjerali su me da mislim da sama nisam dovoljna da pobijedim. Advokat je konstantno podsjećao porotu, „jedino Brocku možemo vjerovati, ona se ničega ne sjeća“. Ta bespomoćnost je bila traumatična.
Umjesto da sam počela da se liječim, ja sam se prisjećala događaja do detalja, kako bih se pripremila za pitanja advokata koja će biti napadna, agresivna i smišljena na način da izmanipulišu moj odgovor, da protivrječim sebi i sestri. Nije me pitao: „Da li si primijetila neke ogrebotine?“, već „Nisi primijetila nikakve ogrebotine, zar ne?“. Seksualni napad je bio veoma jasan, ali evo mene tu, odgovaram na pitanja poput:
Koliko imate godina? Koliko imate kila? Šta ste jeli taj dan? Dobro, šta ste večerali? Ko je napravio večeru? Šta ste pili uz večeru? Ništa, ni vodu? Kada ste pili? Koliko? Iz čega ste pili? Ko vam je dao piće? Koliko obično pijete? Ko vas je doveo na žurku? Kada? Gdje tačno? Šta ste obukli? Zašto ste išli na tu žurku? Šta ste radili kada ste stigli tamo? Da li ste sigurni da ste to radili? U koje vrijeme ste to radili? Šta znači ova poruka? Kome ste slali ovu poruku? Kada ste urinirali? Sa kim ste urinirali napolju? Da li vam je bilo isključeno zvono kada vas je sestra zvala? Da li se sjećate da ste isključili zvono? Stvarno, jer na strani 53 ste izjavili da vam je zvono bilo uključeno. Da li ste pili dok ste studirali? Rekli ste da ste baš često išli na žurke? Koliko puta ste se onesvijestili? Da li ste išli na žurke bratstva? Da li je vaša veza s momkom ozbiljna? Da li ste seksualno aktivni? Kada ste počeli da se zabavljate? Da li biste ga ikada prevarili? Da li ste ikada nekoga prevarili? Šta ste mislili pod tim kad ste rekli da želite da ga nagradite? Da li se sjećate kada ste se probudili? Da li ste nosili kardigan? Koje je boje vaš kardigan? Da li se sjećate još nečega od te večeri? Ne? U redu, dozvolićemo Brocku da popuni prazninu.
Strijeljana sam uskim, oštrim pitanjima koja su proučavala moju prošlost, moj lični, ljubavni i porodični život, sakupljajući trivijalne detalje kako bi našli izgovor za momka koji me je bacio polu-golu na pod, a ne znajući mi ni ime. Nakon fizičkog napada, napadnuta sam pitanjima uobličenim tako da me zbune; evo pogledajte, njene izjave se ne poklapaju, ona je luda, ona je praktično alkoholičarka, vjerovatno je htjela da se smuvaju, oboje su bili pijani, šta god, stvari iz bolnice kojih se sjeća su nakon događaja, zašto to da uzimamo u obzir, Brock ima mnogo toga da izgubi tako da mu je jako teško sada.
Onda je došlo vrijeme da on svjedoči i tada sam naučila šta znači reviktimizacija. Želim da vas podsjetim da je noć nakon što se sve desilo rekao da nije planirao da me odvede u njegov dom. Rekao je da ne zna kako smo došli iza kontejnera. Krenuo je da ide jer se osjećao loše i odjednom su ga pojurili i napali. A onda je saznao da se ja ne sjećam ničega.
Dakle, godinu dana kasnije isplivao je novi dijalog. Brock je smislio novu priču, skoro da je zvučala kao neki tinejdžerski roman sa ljubljenjem, plesanjem, držanjem ruku i nježnim padanjem na zemlju, i najvažnije u ovoj priči, ja sam pristala na sve to. Godinu dana nakon incidenta, sjetio se, e da, ona je inače na sve pristala, tako da..
Rekao je da me pitao za ples. Očigledno sam pristala. Pitao me da idem sa njim u dom, rekla sam da. Onda me pitao može li da me penetrira prstima i ja sam rekla da. Većina momaka to i ne pita. Obično postoji tok stvari koji se odvija sporazumno a ne Q&A. Ali evo izgleda da sam pristala na sve. On je potpuno čist. Čak i u njegovoj priči, ja sam igovorila samo tri riječi da, da i da, prije nego što me polu-golu bacio na pod. Za ubuduće, ako nisi siguran da je djevojka pristala, provjeri da li je u stanju da izgovori cijelu rečenicu. Ti nisi ni to mogao. Samo jedan koherentan niz riječi. Gdje je tu zabuna? Ovo je zdrav razum, ljudska pristojnost.
Prema njegovim tvrdnjama, jedini razlog što smo bili na zemlji jeste taj što sam ja pala. Napomena: ako djevojka padne, pomogni joj da ustane. Ako je pijana da ne može da hoda i padne, nemoj da je jašeš, skineš veš i ubacaš svoje ruke u njenu vaginu. Ako djevojka nosi cardigan preko haljine, nemoj da ga skidaš da bi joj dirao grudi. Možda je obukla kardigan jer joj je hladno.
Sledeće što se dešava, dva Šveđanina na biciklima su krenula ka tebi i ti si pobjegao. Kada su te oborili zašto nisi rekao “Stanite. Sve je u redu, evo pitajte nju, eno je tamo, ona će vam reći”. Mislim, upravo si me pitao za pristanak, zar ne? Bila sam budna, zar ne?
Tvoj advokat je konstantno naglašavao, pa ne znamo kada je baš pala u nesvijest. I u pravu si, možda sam još uvijek prevrtala očima i nisam bilo skroz mlitava. To nije bila poenta. Bila sam previše pijana da progovorim engleski, previše pijana da pristanem mnogo prije nego što sam bila na zemlji. Brock je izjavio: “U nijednom trenutku nisam primijetio da ne uzvraća. Da jesam, prekinuo bih odmah”. Stvar je u tome da, ako ti je plan bio da prekineš tek kada prestanem da reagujem, onda i dalje ne razumiješ. Ti se čak nisi ni zaustavio kada sam izgubila svijest! Neko drugi te je zaustavio. Dva momka na biciklima su u mraku primijetila da se ne pomjeram i morali su da te napadnu. Kako da ti to nisi primijetio dok si bio na meni?
Rekao si da bi se zaustavio i potražio pomoć. Želim da mi objasniš kako bi mi to pomogao, korak po korak. Želim da znam kako bi se noć završila da ta dva zla šveđanina nisu naišla. Pitam te; Da li bi mi obukao donji veš preko čizama?
Razmrsio ogrlicu zamotanu oko mog vrata? Sklopio mi noge, pokrio me? Izvadio borove iglice iz kose? Pitao da li me ogrebotine na vratu i zadnjici bole? Da li bi tada pozvao prijatelja i pitao ga da ti pomogne, da me odvedete na neko toplo mjesto? Ne spavam kada pomislim na to šta se moglo dogoditi da ta dva momka nisu naišla. Šta bi mi se dogodilo? Na to pitanje nikada nećeš imati dobar odgovor, i to ne možeš da objasniš ni godinu dana kasnije.
Čak štaviše, on tvrdi da sam doživjela orgazam nakon jednog minuta penetracije. Medicinska sestra je rekla da su postojale modrice, ogrebotine i glib u mojim genitalijama. Da li je to prije ili nakon što sam doživjela orgazam?
Da sjediš pod zakletvom i govoriš svima nama da sam ja to željela, dozvolila i da si ti prava žrtva koju su napali Šveđani je, iz tebi nepoznatih razloga, nešto užasno, bolesno, sebično i pokvareno.
Dovoljno je što patim. Potpuno druga stvar je da neko nemilosrdno radi na tome da umanji težinu moje patnje.
Moja porodica je bila primorana da me vidi sa glavom privezanom za bolnička nosila, punu borovih iglica, moje prljavo tijelo, sa razbarušenom kosom, savijenih udova. I nakon svega toga, primorani da slušaju tvog advokata kako su te fotografije urađene nakon počinjenog djela, i koje se mogu odbaciti. Kako govori, da, sestra je potvrdila ogrebotine i crvenilo u njoj, značajnu povredu njenih genitalija, ali to se dešava kada nekoga penetrirate prstima, a on je već sve to priznao. Primorani da slušaju tvog advokata kako kreira sliku o meni, jedne djevojke koja je podivljala, kao da bi to nekako značilo da sam znala šta me čeka. Da ga slušaju kako ističe da sam u glasovnoj poruci rekla da ću nagraditi svog momka, i svi znamo na šta je mislila. Uvjeravam te da moj program nagrađivanja nije prenosiv, posebno ne bilo kom nepoznatom muškarcu koji mi priđe.
Naneo je nepopravljivu štetu meni i mojoj porodici tokom suđenja, a mi smo sjedjeli tiho, slušajući ga kako oblikuje tu noć po svojoj želji. Ali na kraju, njegove izjave koje ne drže vodu i izvrnuta logika njegovog advokata nisu prevarile nikoga. Istina je pobijedila.
Ti si kriv. Dvanaest porotnika te je smatralo krivim za tri krivična djela izvan razumne sumnje, dvanaest glasova, stoprocentno, jednoglasno - kriv. Pomislila sam da je konačno kraj, da će stati iza toga što je učinio, iskreno se izviniti, da ćemo oboje nastaviti i prevazići sve ovo. Onda sam pročitala tvoju izjavu.
Ako se nadaš da će jedan od mojih organa da eksplodira unutar mene od bijesa i da ću umrijeti, blizu sam. Još malo. Ovo nije tek još jedna priča o fakultetskoj vezi na jednu noć. Napad nije nesreća. Nekako, ti još uvijek ne shvataš. Nekako si i dalje zbunjen.
Sada ću pročitati djelove njegovih izjava i dati odgovore na njih.
Rekao si: Bio sam pijan i nisam bio u stanju da donosim najbolje odluke, a nije ni ona.
Alkohol nije izgovor. Da li je faktor? Da. Ali alkohol nije taj koji me skinuo, penetrirao prstima, trljao moje golo tijelo o pod. To što sam popila previše alkohola je amaterska greška koju priznajem, ali nije krivično djelo. Svako u ovoj prostoriji je ili imao takvu noć, ili poznaje nekoga ko je zažalio zbog toga što je popio malo više. Zažaliti zbog alkohola i seksualnog napada nije isto. Oboje smo bili pijani, razlika je u tome što ja tebe nisam skinula, dirala te neprikladno i pobjegla. Eto u tome je razlika.
Rekao si: Htio sam da je upoznam, trebao sam joj tražiti broj umjesto što sam je pozvao kod mene u sobu.
Nisam ljuta jer mi nisi tražio broj telefona. Čak i da si me poznavao, ne bih htjela da se nađem u takvoj situaciji. Moj momak me zna, čak i on da me pita da me penetrira iza kontejnera, ošamarila bih ga. Nijedna djevojka ne želi da se nađe u toj situaciji. Nijedna. Ne zanima me imaš li njen broj ili ne.
Rekao si: Glupo od mene što sam pomislio da mogu da radim isto što i svi oko mene, a to je da pijem. Pogriješio sam.
Opet kažem, nisi progriješio jer si pio. Svi oko tebe me nisu seksualno napali. Pogriješio si što si uradio nešto što niko oko tebe nije, trljao svoj penis u erekciji o moje golo, bespomoćno tijelo u mraku, gdje me ljudi sa žurke nisu više mogli vidjeti niti zaštiti, i gdje me moja sestra nije mogla naći. To što si pio nije tvoj zločin. Cijepanje mog donjeg veša kao da je omot bombona kako bi ubacio svoje prste u mene, to je tvoj zločin. Zašto i dalje objašnjavam ovo..
Rekao si: Nisam htio da je viktimizujem tokom suđenja, to je bio moj advokat i njegov način pristupanja slučaju.
Advokat ti nije žrtveno jagnje, on predstavlja tebe. Da li je tvoj advokat izgovorio neke stvari koji su ponižavajuće i od kojih sam pobijesnila? Apsolutno. Rekao je da si imao erekciju jer ti je bilo hladno.
Rekao si da si u procesu organizovanja programa za srednjoškolce i studente u kojem ćeš da govoriš o svom iskustvu i “protiv kulture alkoholisanja na kampusima i seksualnog promiskuiteta koji ide uz to”.
Kultura alkoholisanja na kampusima? O tome ćeš da govoriš? Misliš li da sam se protiv toga borila cijelu godinu? A ne o podizanju svijesti o seksualnim napadima na kampusima, silovanju, ili učenju da se prepozna pristanak. Kultura alkoholisanja na kampusima. Ako želiš da pričaš sa ljudima o alkoholisanju, pođi na sastanak anonimnih alkoholičara. Shvataš li da problem sa alkoholom nije isto što i napiti se i pokušati da prisiliš nekoga na seks? Pokaži muškarcima kako da poštuju žene, a ne kako da piju manje. Kultura alkoholisanja i seksualni promiskuitet koji ide uz to. Koji ide uz to.. kao da je nus pojava. Kakve veze uopšte ima promiskuitet sa svim ovim? Ne vidim naslove u novinama Brock Turner, kriv zato što je pio mnogo i seksualni promiskuitet koji ide uz to. Seksualni napadi na kampusima. Eto ti prvog slajda za prezentaciju. Budi siguran, ako ne promijeniš temu svog govora, pratiću te i u svakoj školi održati follow-up prezentaciju.
Na kraju si rekao: Želim da pokažem ljudima da jedna noć u pijanom stanju može da vam uništi život.
Život. Da uništi jedan život. Zaboravio si na moj. Dozvoli mi da parafraziram, Želim da pokažem ljudima da jedna noć u pijanom stanju može da uništi dva života. Tvoj i moj. Ti si uzrok, ja sam posledica. Vukao si me sa sobom kroz sav ovaj pakao, vraćao me nazad u tu groznu noć iznova i iznova. Uništio si nam živote. Ako misliš da sam ja pošteđena, da sam izašla iz svega ovog netaknuta, da sam srećna, dok si ti izvukao deblji kraj, varaš se. Niko nije pobijedio. Svi smo poraženi, i pokušavamo da nađemo smisao u ovoj patnji. Tvoja šteta je konkretna: oduzete su ti titule, diplome, upisi… Moja je vječna, nevidljiva i nosim je sa sobom. Oduzeo si mi vrijednost, privatnost, energiju, vrijeme, bezbjednost, intimnost, pouzdanje, moj sopstveni glas, sve do danas.
Patnja mi nije strana. Napravio si žrtvu od mene. Moje ime u novinama je bilo “opijena žena u nesvijesti” i ništa više. Dugo sam mislila da sam samo to. Morala sam da se natjeram da naučim svoje pravo ime, svoj identitet. Da naučim da nisam samo to. Da nisam samo pijana žrtva na žurki pronađena iza kontejnera, dok si ti sveamerički plivač na top univetzitetu, nevin dok se ne dokaže suprotno, sa toliko toga da izgubiš. Ja sam ljudsko biće koje je toliko povrijeđeno, stavila sam svoj život na čekanje godinu dana, čekajući da shvatim da li vrijedim nečemu.
Moja nezavisnost, prirodna radost, nježnost i miran način života u kojem sam uživala, postali su iskrivljeni do neprepoznatljivosti. Postala sam zatvorena, bijesna, umorna, iritantna, prazna. Izolovanost je povremeno bila nepodnošljiva. Ne možeš mi vratiti život koji sam imala prije te noći. Dok si ti brinuo o tvojoj uništenoj karijeri, ja sam stavljala kašike u frižider svake noći, kako bih ih, kad se probudim, držala na oči da smanjim otok od plakanja. Svako jutro sam kasnila sat vremena na posao, izlazila da plačem na stepeništu. Mogu ti reći najbolja mjesta za plakanje u zgradi gdje te niko neće čuti. Bol je bio sve jači da sam morala da objasnim svojoj direktorici privatne detalje kako bi znala zašto izlazim. Bilo mi je potrebno vrijeme da se izliječim, nisam uspijevala da nastavim sa svakodnevicom. Iskoristila sam svoju ušteđevinu da odem što je dalje moguće. Nisam se vratila na posao na puno radno vrijeme jer sam znala da ću morati da uzimam slobodne nedelje u budućnosti zbog saslušavanja i suđenja, koja su konstantno odlagana. Struktura mog života se srušila, stavila sam život na čekanje cijelih godinu dana.
Ne mogu da zaspim uveče ako mi svijetlo nije upaljeno, kao da opet imam pet godina. Imam košmare u kojima me neko dira dolje i iz kojih ne mogu da se probudim, pa sam se navikla da čekam dok ne svane i osjetila se bezbjedno da zaspim. Tri mjeseca sam išla u krevet u šest ujutru.
Ranije sam se ponosila svojom nezavisnošću, a sada me strah da idem u šetnju uveče, da prisustvujem društvenim događajima.
Pretvorila sam se u malu školjku, sa potrebom da bude neko pored mene, da moj momak stoji pored mene, spava pored mene, da me štiti. Neprijatno mi je koliko se nemoćno osjećam, kako se bojažljivo krećem kroz život, uvijek sa štitom, spremna da se odbranim, sprmena da budem bijesna.
Nemaš ni predstavu koliko teško sam radila na tome da se opet izgradim. Osam mjeseci mi je trebalo da uopšte pričam o tome što mi se dogodilo. Nisam više održavala kontakt sa prijateljima, sa bilo kim oko mene. Vikala sam na momka, na porodicu kada god bi to pomenuli. Nikada mi nisi dozvolio da zaboravim. Na kraju saslušavanja i suđenja, bila sam preumorna da išta progovorim. Odlazila bih isušena, tiha. Otišla bih kući, isključila telefon i danima ne bih ni riječ izustila. Kupio si mi kartu za planetu na kojoj sam bila sama. Svaki put kada bi novi članak isplivao, živjela sam u paranoji da će moj cijeli rodni kraj saznati i gledati me kao djevojku koja je napadnuta. Nisam željela ničije sažaljenje, i dalje učim da prihvatim riječ žrtva kao dio mog identiteta. Učinio si da se osjećam nelagodno u svom rodnom kraju.
Ne možeš mi vratiti neprespavane noći. Osjećaj emotivnog sloma kada gledam film u kojem je žena povrijeđena, ovo iskustvo je proširilo moju empatiju za druge žrtve. Od stresa nisam mogla da jedem, kada bi ljudi komentarisali da sam smršala rekla bih da “trčim mnogo u poslednje vrijeme”. Bilo je perioda kada nisam htjela da budem dodirnuta. Moram opet da naučim da ne budem ranjiva, krhka, da budem sposobna i cijela, a ne samo modra i slaba.
Gledam kako mi mlađa sestra pati, nije u stanju da prati u školi, lišena je radosti, ne spava, kada pričamo preko telefona tako jako plače da jedva diše, izvinjava mi se iznova i iznova što me ostavila samu tu noć. Kada kod nje vidim veći osjećaj krivice nego kod tebe, onda ti ne opraštam. Tu noć sam je zvala da je pronađem, ali ti si me pronašao prvi. Završne riječi tvog advokata počele su ovako “(njena sestra) je rekla da je u redu, a njena sestra je najbolje poznaje”. Pokušao si da iskoristiš moju sestru protiv mene? Tvoji napadi su tako slabi i niski, skoro da je bilo zastiđujuće. Nju ne diraj.
Nikada mi ovo nisi smio uraditi. Druga stvara, nikada me nisi smio natjerati da se ovoliko borim da ti kažem “nikada mi ovo nisi smio uraditi”. Ali sad smo tu. Šteta je napravaljena i nema natrag. Sada oboje imamo izbor. Možemo da dozvolimo da nas ovo uništi, mogu da nastavim da bude bijesna i povrijeđena, a ti možeš da nastaviš da živiš u zabludi, ili, možemo da se suočimo sa tim, ja ću prihvatiti bol, a ti prihvati kaznu i nastavimo sa životima.
Tvoj život se ne završava ovdje, imaš decenije da ponovo izgradiš svoj život. Svijet je ogroman, mnogo veći od Polo Alta i Stenforda, i naći ćeš negdje mjesto za sebe gdje ćeš biti koristan i srećan. Ali sada više nemaš pravo da slegneš ramenima i praviš se zbunjen. Osuđen si zbog silovanja, namjernog, nasilnog, seksualnog, sa malicioznim namjerama, i sve što priznaješ jeste da si konzumirao alkohol. Nemoj da govoriš više o tome kako ti se život okrenuo jer si zbog alkohola učinio grozne stvari. Smisli kako da prihvatiš odgovornost za svoje ponašanje.
A sada ću reći par riječi o presudi. Kada sam pročitala izvještaj bila sam u nevjerici, obuzeta bijesom koji se eventualno povukao i pretvorio u duboku tugu. Moje rečenice su izokrenute i izvađene iz konteksta. Borila sam se hrabro tokom ovog suđenja i neću dozvoliti da ishod umanji službenik, koji je pokušao da evaluira moje trenutno stanje i želje u razgovoru od 15 minuta, gdje sam većinskim dijelom odgovarala na pitanja o pravnom sistemu. Kontekst je takođe važan. Brock je tek trebao da da izjavu, i nisam pročitala njegove komentare.
Moj život je stavljen na čekanje više od godinu dana, godinu dana bijesa, mučenja, nesigurnosti, dok porota nije donijela presudu u kojoj potvrđuju nepravdu koju sam pretrpjela. Umjesto da je Brock priznao krivicu, on je rizikovao da ide na suđenje. Vukao je mene i moju porodicu kroz neobjašnjivu, nepotrebnu patnju, i treba da se suoči sa posledicama, zato što je moju patnju dovodio u pitanje i zato što smo toliko dugo čekali pravdu.
Rekla sam nadzorniku za uslovnu slobodu da ne želim da Brock istrune u zatvoru. Nisam rekla da ne zaslužuje zatvor. Preporuka tog nadzornika da Brock dobije godinu ili manje u Okružnom zatvoru je blago rečeno jedan timeout, parodija na ozbiljnost njegovog napada, uvreda za mene i sve žene. To šalje poruku da stranac može da vas napadne, uđe u vas bez pristanka i da će dobiti manje od onoga što je definisano kao minimalna kazna. Uslovna kazna je trebala da bude odbijena. Takođe sam rekla nadzorniku da ono što sam istinski htjela jeste da on shvati šta je uradio i da prizna svoj zločin.
Nažalost, nakon što sam pročitala njegovu izjavu, osjetila sam da nije pokazao iskreno kajanje i da nije preuzeo odgovornost za svoje ponašanje. U potpunosti poštujem njegovo pravo na suđenje, ali čak i nakon što ga je dvanaest porotnika jednoglasno proglasilo krivim, jedino što on priznaje jeste da je konzumirao alkohol. Neko ko nije u stanju da preuzme odgovornost za svoja nedjela, ne zaslužuje olakšavajuću kaznu. Jako je uvrjedljivo to što je pokušao da ublaži silovanje sa promiskuitetom. Po definiciji silovanje je nedostatak promiskuiteta, nedostatak pristanka, i izluđuje me to što on ni ne vidi razliku.
Nadzornik je uzeo u obzir da je optuženi mlad i da nije prethodno osuđivan. Mišljenja sam da je dovoljno odrastao da prepozna da je pogrešno to što je uradio. U ovoj zemlji kada napunite 18 godina možete da idete u rat. Kada imate 19 dovoljno ste odrasli da snosite posledice pokušaja silovanja.
Sa druge strane, mogu da razumijem činjenicu da je ovo njegov prvi prekršaj i da to ima olakšavajuću okolnost. Međutim, mi kao društvo ne smijemo oprostiti svakome prvi seksualni napad. To nema smisla. Ozbiljnost silovanja mora biti objašnjena jasno, ne smijemo da stvaramo kulturu u kojoj se na suđenje uči da je silovanje pogrešno. Posledice seksualnog napada moraju da budu toliko ozbiljne da ljudi osjećaju strah da to probaju čak i kad su pijani, toliko ozbiljne da budu preventivne.
Takođe je uzeta u obzir njegova teško stečena plivačka stipendija. Koliko brzo Brock pliva ne smanjuje ozbiljnost toga što se meni desilo, i ne bi trebalo da utiče na njegovu kaznu. Ako bi isto ovo uradio neko ko je siromašan, kolika bi bila njegova kazna? To što je Brock atletičar na privatnom univerzitetu ne treba da znači da ima pravo na ublaženje kazne, već mogućnost da se pošalje poruka da je seksualni napad kažnjiv zakonom bez obzira na društvenu klasu.
Šta je on to uradio da pokaže da zaslužuje drugu šansu? On se jedino izvinio što je pio. Osuđen je za tri ozbiljna zločina i vrijeme je da prihvati posledice. Neće se na tiho izvući iz ovoga. Doživotno je registrovan kao seksualni prestupnik. Taj rok ne ističe. Isto kao to što je meni uradio nema rok trajanja, ne nestaje za par godina. Ostaje sa mnom, kao dio mog identiteta, zauvijek je promijenio način na koji gledam sebe, na koji živim.
Da zaključim, želim da vam kažem hvala. Svima vama, stažistima koji su mi napravili ovsenu kašu kada sam se tog jutra probudila u bolnici, policajcu koji je čekao pored mene, medicinskim sestrama koje su me smirivale, detektivu koji me saslušao i nije me osuđivao, mojim braniteljima koji su nepokolebljivo stajali uz mene, mojoj terapeutkinji koja me naučila da pronađem hrabrost u ranjivosti, mojoj direktorici za razumijevanje i dobrotu, mojim nevjerovatnim roditeljima koji su me naučili da pretvorim bol u snagu, mojoj baki koja mi je krišom unosila čokoladice u sudnicu tokom svega ovoga, prijateljima koji me podsjećaju kako da budem srećna, mom strpljivom i dragom momku, mojoj sestri koja je drugi dio mog srca, Alalehi, mom idolu, koja se neumorno borila i nikada nije sumnjala u mene. Hvala vam na pažnji i vremenu, svima vama koji ste na neki način bili uključeni u suđenje. Hvala svim djevojkama širom zemlje koje su mi slale pisma, toliko nepoznatih ljudi koji su brinuli za mene.
Najvažnije, hvala dvojici mušakaraca koji su me spasili, koje tek treba da upoznam. Spavam sa dva nacrtana bicikla iznad kreveta, da se podsjetim da postoje heroji u ovoj priči. Da čuvamo jedni druge. To što poznajem i što sam upoznala sve ove ljude, što sam osjetila njihovu zaštitu i ljubav je nešto što nikada neću zaboraviti.
I za kraj, svim djevojkama svijeta, ja sam uz vas. U noćima kada se osjećate usamljeno, ja sam uz vas. Kada ljudi sumnjaju u vas ili vas odbace, ja sam uz vas. Borila sam se svaki dan, zbog vas. Nemojte nikada prestati da se borite, ja vam vjerujem. Kao što je Anne Lamott jednom rekla: “Svetionici ne trče okolo ostrva tražeći da spasu brodove, samo stoje tu i sijaju”. Iako ne mogu da spasim svaki brod, nadam se da ste od ovoga što sam ispričala danas, upili malo svjetlosti, malo zadovoljstva da je pravda zadovoljena, malo uvjerenja da nekuda idemo, i veliko, veliko saznanje da ste bitne, nesumnjivo, vi ste nedodirljive, lijepe, morate biti cijenjene, poštovane, svaki minut svakog dana, vi ste snažne i niko vam to ne može oduzeti. Svim djevojkama na svijetu, ja sam uz vas. Hvala vam.
Bonus video:
