Dok Japan obilježava 70. godišnjicu američkog napada atomskom bombom na Hirošimu, prvog ratnog udara nuklearnim oružjem, preživjeli očevici se sjećaju tog tragičnog događaja i jezivih prizora koji su uslijedili.
Emiko Okada (78), jedna od "hibakuša" kako se nazivaju osobe koje su preživjele napad atomskom bombom, sjeća se stravičnih događaja koji su zadesili njen grad tog vrelog i vedrog dana prije ravno 70 godina, prenosi "Vašington post".
"Najprije se začuo zvuk aviona, potom se vidio ogroman bljesak, a onda su, sjećam se, djeca poput duhova tumarala unaokolo sa kožom koja visi, obilazeći tijela ljudi iz kojih je izletjela utroba", priča ona.
U želji da ovekovječi sjećanje na ovu tragediju, Emiko je počela da obučava osobu koja će nastaviti da širi njenu priču i posijle njene smrti, imajući u vidu da je broj preživjelih sve manji.
Kako pokazuju zvanični statistički podaci, iako u Japanu i dalje ima više od 183.000 ljudi koji su preživeli bombardovanje Hirošime ili Nagasakija, njihova prosječna starost je 80 godina.
Na današnji dan 1945. godine, Jasuhiko Taketa je bio na putu ka školi kada je na željezničkoj stanici, kako navodi, vidio "bljesak, jači od sunčeve svjetlosti", a potom "zaglušujući prasak" praćen potresom i eksplozijom od koje su popucala sva stakla.
"Čelo mi je bilo vrelo i nesvjesno sam ga dodirnuo rukom... Kada sam pogledao u nebo iznad Hirošime, vidio sam majušan, svjetlucavi, bijeli objekat, veličine zrna pirinča, prožet žutom i crvenom bojom, koji je ubrzo poprimio veličinu ogromne plamene kugle. Kretala se ka meni i imao sam utisak da će me progutati", sjeća se Taketa.
Apokaliptički momenat opisuje i Akiko Takaktura, koja je tada imala 20 godina i našla se nadomak "nulte tačke" eksplozije.
"U tom trenutku mi se činilo da je cijela Hirošima prekrivena trima bojama. Sjećam se crvene, crne i smeđe, i ničega više", priča ona.
Prema njenim riječima, mnogi ljudi na ulicama su skoro na mjestu poginuli, svjetlosiva tečnost im je tekla niz ruke i palila prste, a iz vrhova prstiju izbijao je im je plamen koji se potom postepeno širio na cijelo tijelo.
Oni koji su se negdje sklonili poslije eksplozije ušli su u čudan i strašan svijet, gde je svima kosa bila doslovno spaljena.
"Imao sam utisak da je grad odjednom nestao", kaže Akihiro Takahaši, tada 14-godišnjak koga je tragedija zadesila dok je čekao u redu da uđe u školu.
"Odjeća koju sam imao na sebi bila je potpuno iscijepana i visila je, kao i moja koža. Vjerovatno sam imao opekotine na leđima, potiljku, objema rukama i nogama", sjeća se on danas.
Taj kobni dan ne može da zaboravi ni Mičiko Hačija, tada direktor bolnice u Hirošimi, koji zauvijek pamti siluete ljudi nalik na hodajuće aveti.
"Neki su se kretali presavijajući se od bolova, izgledali su poput strašila, sa rukama koje vise, a onda sam shvatio da ih tako drže jer imaju opekotine, pri čemu im je i najmanje trenje stvaralo nesnosne bolove", objašnjava on, u knjizi koju je objavio na engleskom jeziku.
Mnogi su toga dana za tren oka izgubili svoje najdraže, a jedna od njih je i Eiko Taoka, koja je tada imala 21 godinu i u rukama držala svog jednogodišnjeg sina na ulici. On nije preživio.
"Mislim da su mu djelovi stakla probili glavu. Lice mu je bilo obliveno krvlju, ali me je gledao i smijao se. Njegov osmijeh mi je ostao urezan u sjećanju", priča ona.
I Mijo Vatanabe, koja je prije 70 godina volontirala u fabrici čelika, sjeća se košmarnih prizora poslije eksplozije.
"Vidjela sam ženu kako leži mrtva u lokvi krvi u jednoj kući na obali rijeke, a vrat joj je bio prerezan komadom stakla. Pored nje je ležala beba koju je dojila", prisjeća se ona, opisujući strašne scene kojima je prisustvovala u improvizovanim bonicama, gdje je sve koji su preživjeli morila neopisiva žeđ.
"U delirijumu su vapili za vodom. Nisu mogli ni da se pomjere od bolova koje su im izazivale opekotine, rane su im bile prekrivene muvama koje su unutra polagale jajašca, a potom su ih larve po cijelom tijelu stavljale na paklene muke", priča ona.
Među sjećanjima tada 28-godišnjeg ljekara Hirošija Savašike najupečatljiviji je jak zadah izgorjelog ljudskog mesa.
"Naučio sam da nuklearno oružje koje nagriza misli i tijela ljudskih bića nikada ne bi trebalo da bude upotrebljeno. Čak i najmanju ideju o upotrebi nuklearnog oružja trebalo bi u potpunosti istrijebiti", zaključuje on.
Tačno u 8.15 sati po lokalnom vremenu, na današnji dan 1945. godine, američki bombarder B-29 bacio je uranijumsku bombu na Hirošimu, pretvorivši u pepeo 13 kvadratnih kilometara, usmrtivši najmanje 140.000 ljudi i potpuno uništivši grad.
Posljedice dejstva atomske bombe očigledne su decenijama poslije eksplozije, kao što su masovna leukemija, kao posledica atomskog zračenja, i brojne genetske i patološke promjene na novorođenima.
Tri dana nakon napada na Hirošimu, druga američka atomska bomba, plutonijumska, bačena je na još jedan japanski grad, Nagasaki, kada je poginulo 70.000 ljudi.
Japan je potpisao kapitulaciju 15. avgusta 1945, čime je okončan Drugi svjetski rat, a američki istoričari do danas "lome koplja" oko toga da li su ili ne te dvije atomske bombe ubrzale kraj rata, prinudivši Japan na predaju i spriječivši mnoge žrtve planirane kopnene invazije na tu zemlju.
Galerija
Bonus video:
